RT DOBRE NADE : NEZABORAVI IZ NAŠEG ĐARDINA

Mišo CVIJANOVIĆ-CVIJO 6 years ago Kolumne

Prije pedeset i devet godina, preseljenjem iz Crikvenice na Torettu, krenuo sam u sedmi razred OŠ „Podmurvice”. Od prvog sam dana zavolio školu uz rub Đardina, izvorno parka „Cecilinovo“, a za Italije zvanog Giardino Pubblico. U posljednjim godinama djetinjstva i ranog dječaštva u Đardinu smo se, na Velom pjacalu, naigrali nogometa, a u škuribandi okusili prve poljupce, makar i uz pomoć „penjeva“, prve dimove jeftinih cigareta…

Kad god se autom provezem Mlakom pogledam na naš Đardin, potok što teče kao da nisu protekla desetljeća, crvenu zgradu u kojoj smo imali školske priredbe, na kojima je je moja Gordana i recitirala i plesala, s postamenta me gleda partizanski, antifašistički junak Vitomir Širola-Pajo, a vrat iskrivim ne bih li ugledao barem dio naše stare dobre škole. I toplo mi je oko srca. Volim i uvijek ću voljeti naš Đardin.

U prvi naš riječki stan na Toretti, uselili smo se prije pedeset i devet godina. Stara dobra, pitoma Toretta, naravno, nije bila ni nalik sadašnjem odavna mnogoljudnijem Turniću. Bile su dvije Torette, Alta e Bassa, pripao sam stanom potonjoj. U butigama siore Anne, sior Karla i siore o signorine Silvane („frutti e verdura“) govorilo su najprije fjumanski, a tek onda hrvatski, a i tada meni zauvijek simpatičnom mješavinom fjumanskog, primorskog, hrvatskog i talijanskog jezika. Kod siore Anne, u vremenima u kojima je riječki PIK pekao kruh kakvog bi sada poželio i najrigorozniji nutricionist i pobornik zdrave hrane, najpopularnija je bila – žaba. Bio je to okrugli mirisni hljeb bijelog kruha. A kako su je Torettari iskali od siore Anne? Ovako: „Siora Anna, prego una bella xaba!“. Ili izgovorno, fonetski:“Prego una bela zaba!“. Samo pet godina poslije, kao riječkog gimnazijalca i novopečenog honorarca u redakciji lista „La Voce del Popolo“, tada u riječkom neboderu, dobri sior Ettore Mazzieri, un Fiuman patoco, naučit će me da se u fjumanskom govoru glas z piše slovom X. Xaba, e, zaba! U „La Voce del Popolo“ , onog velikog formata, zavirivao sam najprije u butigi sior Karla Kende, koji je onaj veliki sapun za pranje rublja, nalik omanjoj cigli, opuki, i još neke takve namirnice zamatao u listove nekog starog broja „La Voce del Popola“.

CAMPETTO TORETTA

Sa starijim sinom sior Karla, Karlom juniorom, naigrao sam se nogometa na našem Campettu Toretta, uz samu  željezničku prugu, s pravim drvenim golovima, veličine , po prilici, rukometnih. Karlo junior možda i nije bio najdarovitiji među nama, ali je već trenirao, čini mi se u pionirima „Lokomotive“. Imao je prave kopačke i bio tehnički potkovan, školovanog udarca. S Karlom li protiv njega igrala su dva Željka, dva Mome, Nanni, Sergio, Elio, Sklizo (fenomenalni mršavi, sićušni tehničar, a još i ljevak!)… I ja, naravno! Koje su to partide bile! Najsretniji smo bili kada bismo pobijedili ljute rivale sa San Nicola, Krnjeva, koji bi, pak, od nas bili bolji na njihov terenu ispred ondašnje škole „Mario Gennari“ (sada  „San Nicolo“). Tamo je najdarovitiji bio Dare, a odlični Ucco, Gaspare, žilav Boris… Karlo, Sklizo, Sergio i oba Željka („Zec“ prošle godine) bolno prerano otišli su u dobra spominjanja, o Eliu ne znam ništa nova, kao ni o jednom od dvojice Moma… Karlov mlađi brat Walter, onda živi, prgavi vrag, koji nije uzmicao ni pred većim i starijim mulcima, a odavna uzorni poduzetnik, istinski pater familias i zaštitnički  stric, e, zio, i ja zauvijek smo ostali dobri. Vidimo se ponekad na Korzu, a minulih godina i u vrtiću „Kvarner“(ex „Marženka Žurga“). On je nježni nono, a ja dedo. Idu godine…

UMJESTO OŠ „TURNIĆ“ – OŠ „PODMURVICE“

Od našeg stana na ondašnjem Bulevaru Marxa i Engelsa, broj 40 (sada Ulica kralja Dimtra Zvonimira), do Osnovne škole „Turnić“ nije bilo, kao što je u „Znakovima pored puta“, zapisao umni Ivo Andrić – „ni prepišaj hoda“, ali ja ipak nisam u sedmi razred krenuo u najbližu mi školu nego u Osnovnu školu „Podmurvice“, na rubu parka na Mlaki. Zašto? U crikveničkoj  Osnovnoj školi „Vladimir Nazor“ svi smo učili njemački jezik, jer su u kućnom budžeti mnogih crkveniških obitelji vrlo važne bile riječi „Zimmer frei!“, Nijemci i Austrijanci su u poraću drugog svjetskog rata bili najmnogoljudniji crikvenički gosti. Zato sam se dolaskom na Torettu morao upisati u udaljeniju OŠ „Podmurvice“, u kojoj je predavan i njemački jezik, a u OŠ „Turnić“ nije. OŠ „Podmurvice“ po lokaciji bi primjerenije bilo ime OŠ „Mlaka“ jer je već dvorištem u u parku na Mlaki, koji Fjumani, a i mnogi stari Riječani i dalje, kao u doba Italije, zovu „Giardino Pubblico“, iako se izvorno zvao „Cecilinovo“. U običnom govor mi iz OŠ „Podmurvice“ zvali smo ga, a i sada ga tako zovemo – đardin. Zapravo i ne  znam ima li Giardino Pubblico i neko službeno ime, uobičajeno se kaže Park na Mlaki, vjerojatno bi bilo ispravnije reći i pisati na Mlaci, ali još nisam čuo starog Riječana koji bi to tako nazvao. Kad mi koji smo na Velom i Malom pjacalu protrčali posljednje godine djetinjstva, i ranog dječaštva spomenemo đardin mislimo samo na naš Đardin, da pisan velikim slovom Đ, na Mlaki, i ni na jedan drugi riječki park.

Prvog mog dana u Osnovnoj školi „Podmurvice“, nas petoro došljaka, među njima i nas troje iz naše zgrade na Toretti, Divna, Gojko i ja, čekali smo u hodniku. Starosjedioci su ležerno švrljali hodnikom, dobacivali neke šifrirane poruke jedni drugima, a onda, sa zvukom školskog  zvona,  krenuli u učionice. Tek poslije nekoliko minuta  nas su poveli kat više i uveli u učionicu u kojoj smo bili – samo pet dana. Komunikativan kakav sam, brzo sam upoznao većinu kolega, neki su me umjesto imenom zvali Crni. Sljedećeg smo tjedna odvedeni  kat niže i ušli PRAVI NAŠ RAZRED. Uslijedila su nova upoznavanja, a za mene i dodatni prijemni ispit – iz nogometa.

USPJEŠAN DEBI NA VELOM PJACALU

Na moju veliku radost bio je to razred odličnih nogometaša, nekolicina je već igrala u pionirima „Rijeke“ (Pape, Sipi, Kale, Stanko, Marijan…), gdje ih je nogometu i životu uči plemeniti, divni čovjek Jakov Poje, nekada vrstan igrač, poslije trener i nadasve pedagog. A većina ostalih u nekim drugim riječkim klubovima. U Đardinu su bila dva odlična igrališta, Mali i Veli pjacal, od talijanskog piazzale, što će reći trg, kojeg u nekim našim južnijim mediteranskim gradovima zovu i poljanom, a to bi uz nogomet i bolje pristajalo. Na Malom se pjacalu igralo kad nas je bilo manje, a na velikom su igrane – velike utakmice. Veli je  pjacal bio idealan za naše nogometaške potrebe, dovoljno širok i dugačak, a posut šljunkom, ravan, možda samo zeru nagnut prema moru. Momčadi su, kao i u Crikvenici, birane neposredno prije utakmice, samo što smo u Crikvenici birali sistemom par-dešpar, a na Velom je pjacalu bilo par-dišpar, tko pobijedi – prvi bira. Dvojica izbornika nastojala su odabrati najbolje pa su zapravo ekipe uvijek bile podjednake. Ne sjećam se više tko je izabrao mene, crikveničkog došljaka, ali znam da je bilo najbitnije izabrati Papeta, a potom Sipija – ako oni nisu birali. Oni su bili najbolji.  Mislim da su me relativno brzo izabrali više iz želje da se ne osjećam još više došljakom. Većina je, poput Papeta i Sipija, u školu i došla u tenisicama, jer je uvijek poslije šestog sata u prvoj smjeni – slijedila nogometna utakmica. Ja uza se nisam imao tenisica, a moje prve cipele „špicerice“, kupljene prethodnog proljeća u crikveničkoj prodavaonici „Peka“, morao sam čuvati za prva inđiravanja Korzom ili rane poslijepodnevne kino-predstave u nekom ondašnjih osam riječkih kina, od „Sloge“ na Zametu do „Nebodera“ na Sušaku. Zato sam lijepo izuo cipele, sazuo čarape, i po šoderu zaigrao – bosonog. Jedini.

Debitirao sam odličnom igrom. Bio sam brz, klasično krilo nelošeg driblinga i odličnog centaršuta, a kakve je lopte dijelio Pape – da vam već posebno i ne pričam. Probio sam led, postao sam prvotimac u razrednoj klapi nogometaša.  Spominjući se tih dalekih dragih dana na jednom druženju veterana „Rijeke“ Pape, alias Nikola Filipović, cijelog života u nogometu, kao igrač, kao trener, a u sportu i kao profesor tjelesnog odgoja, rekao je da sam ih fascinirao – poznavanjem nogometa. Znao sam naizust sve prve jedanaestorice naših prvoligaša, rezultate klubova i reprezentacije, svjetske asove… Tada su, reče Pape, i oni počeli redovito kupovati i zagrebački „Narodni sport“(odavna su to „Sportske novosti“) i beogradski „Sport“, a ne samo „Novi list“ i, Fjumani, „La Voce del Popolo“.  Zahvaljujući nogometu očas sam prestao biti furešt.

KUĆI POSLIJE RADNIKA I ČINOVNIKA

Kada smo nastavu imali u prijepodnevnoj smjeni igrali smo valjda svakog dana, što se mojoj majci baš i nije sviđalo. Koliko me samo puta korila: “Mišo, već su svi radnici i činovnici došli s posla, a ti tek sada dolaziš!“. Opravdava bi se riječima: “Mama, svi dečki iz razreda igraju nogomet!“. Mama se nije dala: “A kako  Gojko dođe kući  odmah poslije škole?“. Tu više nisam imao argumenata za obranu, ali sam ubrzo Gojka, koji baš i nije volio nogomet, nagovorio da i on ostane na Velom pjacalu – barem kao golman. I, nije loše branio…

Igrali smo između sebe, razred protiv razreda, čak i prvenstvo „Velike četvorke“, a to su u jugoslavenskom nogometu bili „Dinamo“, „Hajduk“, „Partizan“ i „Crvena zvezda“. Naravno, nije nas bilo dovoljno za sve četiri momčadi, pa smo pripadnost klubovima mijenjali iz utakmice u utakmicu. Naš razredni kolega i nogometni znalac Franjo Silić, za nas i onda i sada Sipi, u jednoj je bilježnici pisao izvještaje sa svih tih utakmica, vodio statistiku. Sipi je uz Aljošu Ibrahimhodžića, kojeg smo zvali Alijom, već u sedmom razredu bio viši od svih nas, nekako i ozbiljniji, bio nam je autoritet, ali dobrotom. Sipijev mlađi brat Tihomil stalno je bio uz nas, okretan i spretan imao je dva nadimka – Vjeverica i Žabac. On je onda  samo jurio po loptu kada bi pala u graju ili se i verao po stablima kada bi se uglavila među granama

POBJEDE NAD ISKUSNICIMA

Najdraže su nam bile utakmice protiv starijih i iskusnijih od nas, tada već poznatih juniora „Rijeke“ i tada jakog „Torpeda“, braće Štefanić, Ante i Boška, braće Rudelić, Milana-Minke i Antona-Nonija, koji će poslije zbog brzine dobiti i nadimak Munja, sinova čestitog sušačkog sindikalnog borca u doba Kraljevine Jugoslavije Milana, Giorgia (Jureta) Simcicha, Ivice Radmana i drugih. Uvijek se, naravno, igralo do dvanaest, a ne na vrijeme, pa kada bismo ih pobijedili i sa samo 12:11 – tjednima smo slavili. Tisuću smo puta, do u najsitnije detalje,  prepričavali poteze najboljih među nama, onu akciju u kojoj smo predriblali Antu i svladali brata mu Boška, „ukočili“ Nonija i Minku, zaustavili Giorgia/Jureta… Godinama poslije pitao sam se jesu li nam možda puštali, a dobri Noni, golubar i u ranim igračkim i u penzionerskim godinama, samo se iskreno nasmijao. Dvosmisleno? Dajte, dajte, dragi vi, viteški je bilo – ne pustiti.

A propos, i dalje u moru zgoda iz riječkog nogometa u posljednjih šest desetljeća u sam vrh stavljam Nonijevu priču o legendarnom riječkom igraču, ali još više juniorskom treneru Tihomiru Mrvošu –Mrletu. Mrvoš je u „Kvarner“ dospio iz prvoligaških zemunskih „Naših krila“ i bio odličan centarhalf, snažan, visok, odlične igre glavom. Ali i pakleno jakog udarca, znao je pravim „bombama“ davati golove iz slobodnih udarac.

Kao trener juniora „Rijeke“ stvorio je više odličnih prvotimaca, i nekoliko reprezentativaca, nego što ih suvremeni riječki menadžeri mogu kupiti. Mladom  Noniju, pričao mi je jednom pored svojih golubova na Kantridi, kad je golobrad zaigrao u prvoj momčadi „Torpeda“ trener je bio Mrle. Na Kup utakmici za pobjedu (3:2) nad velikim rivalom „Orijentom“ Noni je postigao dva gola. Mrle je, inače, od površnih poznavatelja njegovog rada bio proglašavan grubijanom, koji dijeli ćepe igračima. E, kad je Noni u utorak došao na trening u svlačionici ga je Mrle dočekao s – dva goluba u rukama! Noniju je i u iskusničkim godinama zadrhtao glas: “To mi je bila i ostala najdraža premija u životu!“. A Noni je igrao i u „Lokomotivi“, zamalo u „Rijeci“, u Puli, Dubrovniku, Švicarskoj…

BOLJI OD „CIN-CI-LINA“ I SLUŽBENIH DRESOVA

Među naše velike pobjede na Velom pjacalu ubrajam i pobjedu našeg sedmog razreda nad „osmašima“, koji su nastupili u službenim školskim prugastim crveno-bijelim dresovima, koji su inače korišteni samo na osnovačkim, međuškolskim natjecanjima. Kako su se „osmaši“ domogli „službenih“ dresova? Lako. Jedan od njih bio je Stašić, podvornikov sin, u skladu s čim je imao i nadimak „Cin-ci-lin“, po školskom zvonu. Dao mu otac dresove? Da je otac saznao da ih je uzeo bez pitanja dobio bi altroke ćepu, a da je pitao oca – ne bi dobio dresove. Tata Stašić bio je pošteni Bodul, koji je službu čuvao kao oči u glavi. Pobijedili smo ih uvjerljivo iako im je golman bio Joso Malinović, zvan „Babeta“, tada već u juniorima „Torpeda“, a u iskusnijim godinama  i direktor NK „Rijeke“.

PAPE I ŽABAC

Od svih nas s Velog pjacala u prvoj momčadi „Rijeke“ zaigrala su samo dvojica. Prvi je bio Pape Filipović, koji je u sezoni 1965/66. zaigrao protiv „Sarajeva“(1:1) na Kantridi i postigao krasan pogodak. Nažalost, to je Papetu bila jedina prvoligaška utakmica u dresu „Rijeke“. Poslije je bio u najjačem „Orijentu“, koji je igrao i prvoligaške kvalifikacije, u „Lokomotivi“, „Ljubljani“ i Švicarskoj, radio kao profesor tjelesnog odgoja u Srednjoj tehničkoj školi, a kao trener vodio više primorskih klubova i bio izvanredan juniorski trener, i stručnjak i pedagog. Trenersku je karijeru završio u Italiji.

Pravi standardni prvoligaški prvotimac „Rijeke“ bio je  jedino mlađi Silić,  igrajući i u društvu s velikim Skoblarom. I tada je za suigrače, trenere i navijače bio – Žabac. A ostali? Vezist Kale (Duško Korva) nije dospio do juniorske momčadi „Rijeke“, kao ni Stanko (Kovačević). Obojica su bolno premladi, pogotovo zlosretni Kale, dobar k’o duša, otišli u dobra spominjanja. Nini (Mihić) godinama se bavio pogrebničkim uslugama, a sin mu je jedno vrijeme bio šef juniorskog pogona „Rijeke“. Stameni Alija (Ibrahimhodžić) je poslije završene srednje škole otišao u SAD i više nikada ništa o njemu nismo čuli. Sipi u juniorima „Rijeke“ bio je desna spojka, kreator igre u slavnoj navali Albrecht, Silić, Brun (da, Dalibor-Dado Brun poslije sjajni i popularni pjevač), Velić i Brnelić. U seniorima je igrao malo u „Orijentu“ i posvetio se građevinarstvu. Marijan (Sabol) je u „Lokomotivi“ i u ondašnjoj jakoj Riječko-pulskoj zoni bio najbolji strijelac, još kao brucoš na Medicinskom fakultetu premašio je brojku od 100 prvenstvenih pogodaka. Poslije se posvetio samo studiju i bio vrstan kirurg, u Rijeci i desetljećima u Luganu. Megla (Nikola Meglič) nije kao senior nigdje zaigrao, kao ni borbeni Šegulja i Rakoš, a Kopa (Hrvoje Kopajtić), naš golman, poslije je bio solidan rukometaš…

VJEČNI SAN

A vaš pripovjedač? Samo nepunu godinu bio sam u drugoj juniorskoj momčadi „Rijeke“. Budući da smo mi riječki gimnazijalci imali nastavu u smjenama, tjedan prije podne, tjedan poslije podne, a treninzi su bili uvijek samo poslije podne, sam sam shvatio da neću moći stići one koji redovito treniraju. Ali sam i dalje, kad god je bilo vremena, s guštom igrao nogomet, a punih dvanaest prvenstvenih sezona i onaj „pravi“ – u momčad „Novinara“ u Ligi veterana. Ne bih, međutim, bio iskren kada ne bih rekao da nikada nisam prebolio što nisam zaigrao u „Rijeci“, barem na „Kvarnerskoj rivijeri“. Jednom sam napisao sljedeće retke:“… Ja još uvijek neke noći pune zvijezda sanjam vječni san. U tom snu uz desetoricu „bijelih“ cupkam u dresu s brojem 7 na leđima, u onom uzbrdnom hodniku ispod kantridskih tribina, nestrpljivo očekujući trenutak u kojem će nas trojica sudaca povesti na zeleni travnjak. Znam da nisam jedini koji sanja taj san, možda samo imam snage priznati to. Ne vjerujem ljudima koji ne sanjaju.“

„CUKERO-KAFE“, ALIJA I ČIZO

Nismo mi na kraju pedesetih i početku šezdesetih prošlog stoljeća u Đardinu igrali samo nogomet. U Đardinu smo se skrivali poslije prvih „štrajkanja“, najčešće kad je bila školska zadaća iz matematike, ali i zbog nekog drugog „kontrolnog“. Jedna od dječačkih najpopularnijih igara bila je ona zvana „cukero-kafe“(zucchero-caffe), naskakivanje što ga u unutrašnjosti  zovu „trulom kobilom“. I to smo igrali na Velom pjacalu. Igrale bi dvije ekipe od po četiri-pet dječaka. U najkraćem, jedna bi se ekipa poput ragbijaša, stisnula u „živi lanac“, prvi bi rukama obrglio deblo onih divovskih stabala, a drugi bi se pognuti „prilijepili“, jedan za drugim, za njim. Druga bi ekipa, jedan po jedan, naskakivala na njih. Ako bi živi lanac brzo popustio nadmetanje bi se nastavilo u istim ulogama, a ako u određenom vremenu ne bi popustio – uloge su izmjenjivane. Do tada podređeni sada bi naskakivali na svoje protivnike.

Najveća bi muka bila kada bi naskakivao najkorpulentniji među nama, naš Alija/Aljoša, već tada i visok i stamen poput odrasla mladića. Jadna li je bila ona ekipa i onaj nesretnik na kojeg bi naskočio naš Alija! Ili bi se živi lanac očas rasuo ili bi patnje onog pod Aljošom bile pregoleme pa ne bi dočekao kraj dogovorenog brojenja do ne znam više koliko i – predao bi se.

Jednom je najsitniji među nama, Čizo (Tarcizio Žužić) – podcijenio svoje sposobnosti. Skakao je prvi, a prvi mora najdulje skočiti, kako bi svi ostali mogli „zajašiti“ na protivnike i zajednički ih tlačili  da što prije popuste. Nesretni se Čizo zaletio i tako daleko doskočio da je čelom lupio u stablo i – zajaukao. Sve nas je uhvatila panika, ali je srećom sve završilo samo čvorugom na glavi. Čizo se poslije razvio u visoka naočita mladića, bio vrstan konobar, ali ga život nije mazio. Ostao je bez sina, mladića,  i ostatak života više tugovao nego živio dok i sam nije otišao putem dobrih spominjanja.

PENJEVI I DIMOVI PRVIH CIGARETA

U gustim škuribandama Đardina s razrednim kolegicama igrali smo se i „penjeva“. Znate već, valjda, kako se to igra. Svi u neku kapu, vrećicu ili maramu stave po jedan svoj predmet, tajno, čvrsto stisnut u šaci, da nitko ne zna o čemu je riječ.

Onda jedan, koji je morao žmiriti ili biti povezanih očiju, da ne vidi tko je što stavio, izvlači predmet, čvrsto stisnut u šaci, da ga ostali ne vide, i pita: “Što da radi ovaj penj?“. Netko odgovara naredbom, a naredaba je bilo svakakvih, neočekivanih, neugodnih – do jedva čekanih, poput onih da poljubi neku od simpatija. Nekima su to bili možda prvi muško-ženski poljupci, koji su se dijelili na – obične (u obraz)  i „filmske“. Bože, kako smo željeli te „filmske“! Dobro je da smo se ljubili u graji lovora, javorike po domaću, jer je nekima poslije „filmskog poljupca“ lice bilo rumenije i sjajnije od zlatnih ribica u maloj fontani na Velom pjacalu.

U istoj toj škuribandi oćutili smo i prve dimove jeftinih cigareta, kupovanih na komad, najmanji broj – pet komada. Većini taj nikotinski okus nije bio mio, ali se to nitko nije usudio reći. Da od „iskusnih“ pušača ne bismo bili ismijani glumili smo da je to  – „famozno“. To „famozno“ je bilo nešto što je poslije bilo super, cool, guba, mrak ili i nekako drukčije. Neusporedivo draži bio nam je sladoled iz slastičarne na kantunu prve zgrade od Đardina prema središtu grada, u kojoj su sve do njenog zatvaranja u izlogu  samo tri rascvjetala stabla od konfekcijsklih korneta bila scenografija. Tamo smo kupovali i zimski sladoled, zapravo neku bijelu pjenu nalik šampitama, šaumpitama, prelivenu nekakvim čokoladnim ili kakao preljevom. A što se pušenja tiče, poslije tih gorkih dimova, nažvakali bismo se lovorova lista – da nitko od ukućana ne osjeti da smo propušili. Mislim da je na kraju balade naš razred imao osjetno više – nepušača.

VIDJELI SU „ONU STVAR“

Iskusniji momci, što će reći možda tek osamnaestogodišnjaci, plašili su nas nekim davnim strašnim ubojstvima u Đardinu, nekim davnim odsječenim glavama ili i lešinama, što su plutale potokom prema moru. Istim onim potokom  iz kojega smo poslije nogometnih utakmica halapljivo pili hladnu vodu! I nitko se nikada nije otrovao. Hvalili su se nekim svojim seksualnim iskustvima, u što smo, širom otvorenih očiju, a neki i usta, bespogovorno vjerovali. Sve dok, poslije naših prvih iskustava, nismo shvatili da to baš i nije onako kako su nam pričali. Doduše, priznavali su da su zapravo „onu stvar“ prvi put vidjeli kada im ju je pokazala jedna onda poznata riječka prostitutka – za deset dinara. Svi su znali čime se ta ovisoka tamnokosa žena bavila, ali je, naravno, nisu zvali ni kurvom ni putanom, jer su tada još postojale i bile poštivane neke regule. Prostitutka se zvala kao kao Shirley MacLean u kultnoj komediji s Jackom Lemonom, samo bez pridjeva – slatka. A možda su momci i to izmislili kao i priču u kojoj je ono debelo, da ‘prostite  govno, cio, era un vero stronzo, obrise kojega na skalinama pored školske zgrade tjednima nisu mogle isprati kiše – bilo baš njihovo. Možda, forse…

Ali, nama su te priče bile uzbudljivije od priča što su ih pola stoljeća prije nas na Velom pjacalu  nedjeljom pripovijedali dotjerani riječki ugledni, ili barem bogati, građani, riječki buržuji, oficiri i unteroficiri, učena i umna čeljad, obrtnici u usponu i sve osvješteniji radnici, „prvomajski“ osokoljeni, guvernante i sluškinje. Svima njima „Cecilinovo“, Giardino Pubblico, iako tada zapravo na samom zapadnom kraju uznapredovalog grada  – bili su miliji od svega.

UVIJEK ĆU VOLJETI NAŠ ĐARDIN

Naš se osmaški razred OŠ „Podmurvice“ sastao o dvadeset i petoj obljetnici završetka osnovnog školovanja. Obišli smo staru dobru školu, švrljali malo po Đardinu i sjećali se, sjećali, sjećali… Do fajronta u jednom opatijskom restoranu, kada smo obećali da ćemo se za pet ili deset godina opet vidjeti. Bilo je to godine 1986. I više se nikada nismo sastali. U međuvremenu je jedanaestoro naših kolega otišlo u dobra spominjanja, za neke i ne znamo gdje su i ima li još. Je li vrijeme da se opet nađemo u Đardinu? U našem Đardinu, u kojem smo protrčali posljednje dane našeg djetinjstva. Možda bismo mogli zaigrati i neku partidu, makar dvojica protiv dvojice. Možda…

Možda se naš Đardin i naljutio na nas. S pravom. Nismo ga zaboravili, ali smo mu se prerijetko vraćali, ja posljednji put u godinama u kojima je moj unuk Mak bio u Dječjem vrtiću „Topolino“, uz OŠ „Gelsi“, na gornjem rubu Đardina.

A opet, kad god se autom provezem Mlakom pogledam na naš Đardin, potok što teče kao da nisu protekla desetljeća, crvenu zgradu u kojoj smo imali školske priredbe, na kojima je je moja Gordana i recitirala i plesala, s postamenta me gleda partizanski, antifašistički junak Vitomir Širola-Pajo, a vrat iskrivim ne bih li ugledao barem dio naše stare dobre škole. I toplo mi je oko srca. Volim i uvijek ću voljeti naš Đardin.