Barbara Udovičić kod Stankovića: Ako sreću shvatimo kao cilj ili odredište, propustit ćemo mnogo toga važnog na putu

Profesorica psihologije objasnila je da terapiju nikada ne bi provodila putem poruka na društvenim mrežama jer je to ozbiljan proces koji traži vrijeme i fizičku prisutnost

Rijeka - Ovo će biti najgledanija emisija; Predivna za slušati i gledati, Emisija je prošla u trenu; Odličan izbor gošće, samo su neki od komentara na današnju emisiju "Nedjeljom u 2" Aleksandra Stankovića u kojoj je gošća bila Barbara Udovičić. O opakoj bolesti koja ju je zadesila i bolnom putu ka izlječenju, posvojenju dvoje djece i majčinstvu, prijateljstvu i podršci, razvodu i velikoj ljubavi prema psima, Barbara je pričala vrlo iskreno.

Kratke video snimke koji su postali iznimno gledani počela je snimati u siječnju kao svojevrsni test za vlastitu knjigu "Bedra puna riže" — htjela je provjeriti razumije li zaista teme o kojima piše i može li ih objasniti vlastitoj djeci. U samo dva dana snimila je oko dvjestotinjak kratkih isječaka. Kći ju je nagovorila da ih montiraju i objave, jer obitelj neke od tih priča nije ni znala. Sama naglašava da to nije bila promišljena marketinška strategija, iako bi voljela da jest.

Tvrdi da univerzalni recept za sreću ne postoji i ne bi smio postojati — ako sreću shvatimo kao cilj ili odredište, propustit ćemo mnogo toga važnog na putu. Pojašnjava i da je po struci profesorica psihologije, a ne psihoterapeutkinja, te da terapiju nikada ne bi provodila putem poruka na društvenim mrežama jer je to ozbiljan proces koji traži vrijeme i fizičku prisutnost.

Prošla je rak koji je u početnoj fazi bio neoperabilan. Pomogao joj je takozvani "optimizam pamćenja" — danas se ne sjeća čak 90 posto tog razdoblja, a preostale uspomene su ili vrlo sretne ili vrlo traumatične.

Majka je dvoje posvojene djece. Sina su dobili već nakon sedam mjeseci čekanja (najavljeno im je da će postupak trajati i do pet godina), no kad su saznali da ima sestru, na njeno posvojenje čekali su dodatne dvije godine zbog birokracije — razdoblje koje opisuje kao "strašno" zbog osjećaja nemoći.

Nakon gotovo 20 godina braka razvod nije doživjela kao traumu, nego kao "potpunu dezintegraciju identiteta" — morala je iznova otkriti tko je ona izvan te veze i suočiti se s vlastitom odgovornošću u odnosu, ne u smislu krivnje.

Odnos s roditeljima opisuje kao vrlo blizak — imala je, kaže, prekrasno djetinjstvo i oca kojeg uspoređuje s Djedom Mrazom. Ipak, rečenica "mi smo im dužni" potaknula ju je na razmišljanje: dužni smo, kaže, samo ako je odnos zdrav i ne zahtijeva stalno smanjivanje sebe. Kad dođe do prekida kontakta, šteta je već obično velika, a prva postavljena granica zapravo je pitanje gole samoopstojnosti.

Follow @torpedo_media