Rijeka, grad rocka - istina ili suvremeni mit?
Autor: Ana Šumanović 12.01.2023
Ako ne ideš na Filozofski, rijetko sretneš nekoga u martensicama, poderanoj odjeći ili nedajbože s irokezom. Nije da je alternativa nestala, ali dobro se sakrila.
Grad Rijeka desetljećima se već diči kao grad rocka. Ja, pridošlica, koja pojma nije imala o ovom gradu dok se tu nisam doselila, znala sam Rijeku samo kao “grad alternative” i jedva čekala kad ću upoznati i vidjeti grad koji je nudio sve što vam jedno malo mjesto u kojem ste odrasli nikako nije moglo pružiti.
Onda sam tu došla. I trebala se dobrano potruditi da nađem taj rock. Naime, godina je 2015., Palach je bio u onoj kratkoj fazi “rebrandinga” u birc za one koji se vole oblačiti kao alternativa, prije njegova konačnog, gotovo potpunog zatvaranja. Studentski domom nisu odzvanjali ni Parafi, ni Pistolsi, nego Shakira i Vesna Pisarović. Na Kontu je svaka grupica imala vlastite zvučnike i vlastitu “made by Youtube algorithm” playlistu. Centar grada bio je ispunjen glasnim reggaetonom, mirisima skupih parfema, štiklama i finim košuljama.
Ako ne ideš na Filozofski, rijetko sretneš nekoga u martensicama, poderanoj odjeći ili nedajbože s irokezom. Nije da je alternativa nestala, ali dobro se sakrila. Pogon Kulture i dalje radi, i dalje tu rockeri rasprodaju koncerte, RiRock je još na nogama i još se nađe barova i klubova u gradu gdje ne morate slušati nekog tko je sebe pri punoj svijesti nazvao Jala Brat, Hiljson Mandela ili Dara Bubamara.
Ipak, kako svugdje tako i u Rijeci dominiraju Adidas trenirke, obrijane glave i trap. I (u nedostatku boljeg izraza) boomeri koji nikako da se tome načude. Tako je nedavno jedna udruga provela istraživanje u riječkim školama da vide koliko učenici koji ovdje žive poznaju Rijeku kao grad rocka. I ispalo je da ne poznaju. Održao se županijski stručni skup učitelja i nastavnika glazbene kulture i glazbene umjetnosti na temu “Ne zaboravimo riječki rock!”, a raspravljalo se o važnosti, ali i načinima upoznavanja učenika osnovnih i srednjih škola s baštinom riječkog rocka. Sudeći po novinskim izvještajima, među gradskim učenjacima i kulturnjacima nastala je blaga panika. Kako ne znaju? Zašto ne znaju? Gdje smo pogriješili? Predložen je odmah i program kojim bi se tim učenicima u školama Rijeka predstavila kao grad rocka.
No koji su to “porazni podaci” koji su bili predstavljeni? Da ne vučem iz konteksta, evo točnih informacija o rezultatima: “Ciljana skupina bila su djeca i mladi, učenici 7. i 8. razreda osnovnih i 1. i 2. razreda srednjih škola, a istraživanje je provedeno na reprezentativnom uzorku od 469 ispitanika u razdoblju od veljače do travnja 2022. godine. Rezultati istraživanja potvrdili su osnovne pretpostavke projekta i dali neprocjenjive informacije pomoću kojih je moguće na prikladan način oblikovati daljnje aktivnosti projekta. Zaključeno je da ispitanici glazbu slušaju redovito, najviše između 1 i 5 sati dnevno i to putem dostupnih mrežnih platformi. Većina ispitanika ne bavi se aktivno glazbom, ne potječe iz obitelji/kućanstava u kojima se redovito konzumiraju glazbeni i kulturni sadržaji, a nisu niti zainteresirani baviti se aktivnostima koje uključuju glazbu. Dokazano je da postoji značajan kulturni transfer s roditelja na djecu u smislu navika slušanja ili afiniteta prema određenoj vrsti glazbe među kojima su najviše zastupljeni pop, rock i cajke, najviše na hrvatskom jeziku i to zato što ispitanicima takva glazba odgovara i u skladu je s njihovim karakterom. Ispitanici slabije poznaju koncept buntovništva putem slušanja glazbe, nemaju jasan stav prema društvenim zbivanjima. Kao najveću glazbenu ostavštinu Rijeke prepoznaju baštinu skladatelja Ivana pl. Zajca. U kontekstu riječkog rocka velika većina ne bi mogla nabrojati barem pet izvođača ili skladbi, izjavljuju da riječki rock slabo ili uopće ne poznaju, ali i da ne misle da Rijeka i dalje može nositi titulu grada rocka. Prema glazbenim aktivnostima i projektima/programima koji uključuju glazbene i izvedbene umjetnosti imaju pretežno negativan stav i ne bi se, u većini, željeli uključiti u takve aktivnosti.”
Pa, krenimo redom. Ciljana skupina su bili mladi između 13 i 17 godina, njih 469. E sad, 469 učenika nije mali broj, to je otprilike 18-19 razreda. Svi oni slušaju glazbu između 1 i 5 sati dnevno. Na streaming platformama. Da pitam okorjele rokere koliko su vremena dnevno oni slušali glazbu i na čemu? Do koliko i do kojih ploča i kaseta su mogli doći? Što bi slušali da su s 15 imali svu glazbu ikad doslovno na dlanu i koliko bi pažnje obraćali na ono što im slušaju roditelji?
Većina ispitanika ne dolazi iz kućanstava u kojima se redovito konzumiraju glazbeni/kulturni sadržaji niti su zainteresirani da se bave glazbom. Žao mi je ako ću razočarati, ali ne raste svako dijete u Rijeci uz “Zastave” ili “Malu trubu”. A mnogo toga zaista polazi od kuće, no ako toj djeci roditelji nisu prenijeli nekakvo znanje i afinitet prema glazbi (u ovom slučaju rocku), to ne znači da škola hoće. I kolika je vjerojatnost da će se uz sve dostupne konzumerističke distrakcije, zainteresirati za to da nešto proizvode? I to nešto što zahtijeva rad, kreativnost, pa i muda u doba kada te jedan kraći video može obilježiti do kraja života, pa ti sad napravi nešto što je loše i početnički.
Najzastupljeniji su pop, rock i cajke, i to najviše na hrvatskom i ta glazba odgovara njihovom karakteru. Da, jednako kao što odgovara i karakteru ostatka ovog društva. Poslušajte što se najviše pušta na radiju, što se najviše streama i što ima najviše YouTube pregleda. Zašto bi Rijeka bila drugačija? Na navedenom skupu bio je prisutan i Vlado Simcich Vava, koji je ovako komentirao cijelu stvar: “Riječka rock scena, koja je s vremenom mitologizirana, drukčija je upravo zbog specifičnog plemenskog zova grada. Pretpostavljam da je u pitanju arhetipski kompleks zaboravljenog i ignoriranog grada te vjerojatno u tome i leži razlog snažnoj galvanizaciji i duhu zajedništva koji je prožeo našu rock scenu, a koja se proširila i svojom sinergijom u sebe uvukla cijeli riječki krug kreativaca, od muzičara, pisaca i glumaca do likovnih umjetnika i redatelja,.” No, Rijeka nije više zaboravljena i ignorirana, vidimo to i po rasprodaji obale koja se trenutno odvija, ali i prema težnjama samog grada da se vidi, da privuče ljude. No, najjednostavnije, globalizacija i mainstream ne dopuštaju sebi da nešto ignoriraju, pa su tako proželi i Rijeku.
Ne povezuju glazbu i buntovništvo te nemaju jasan stav prema društvenim zbivanjima, ne znaju nabrojati niti 5 aktera riječkog rocka. Za koliko glazbenika znate danas, a da rade glazbu iz bunta? Možete li nabrojati 5? Koliko je vjerojatno da će od sve ponuđene glazbe, srednjoškolci slušati neki riječki rock bend, kamo li još neki koji je bio aktivan prije 30, 40 godina?
Kao najveću glazbenu ostavštinu Rijeke prepoznaju baštinu skladatelja Ivana pl. Zajca. Da, jer su nas u školi naučili da je to najbolji odgovor i sve ostalo je rizik i ne želite biti onaj specijalac koji je odgovorio “Damir Urban”.
Razmislimo o tome koliko će učenje u školi na glazbenom o riječkom rocku kao kulturnoj baštini zainteresirati nekog prosječnog klipana od 17 godina. Hoće li on nakon jednog sata, nakon što ne skuži ni glazbu ni tekst ni kontekst, baciti nove airmaksice i obuti marte od starog koje ovaj nostalgično čuva od ‘85-e, obrijati glavu sa strane, iskoristiti curin višak roze farbe za kosu, poderati rukave na traper jakni iz Zare i na Korzu se derati “Pazi šta vičeš!”? Jesu li Parafi o buntu učili u školi?
Nije li poanta rock glazbe za kojom pate nostalgičari upravo taj odušak koji ona daje, baš bunt koji ide kontra sistema kojeg je škola dio?
Ova glazba jest i ostat će dio identiteta ovog grada i svi ti glazbenici će teško biti zaboravljeni, samo je li im mjesto u udžbenicima? Oni bi trebali biti nađeni, baš kao što su i bendovi koji su potakli novi val bili pronađeni, a ne nešto što ste slušali na glazbenom. Zato to pobogu to i jest alternativa. Činjenje ovog dijela (sub)kulture baštinom grada, formaliziranje toga u vidu uvođenja u školski kurikulum napravit će samo kontraefekt, pa i poništiti poantu same te glazbe. Postoji li škola u Londonu koja u dio glazbenog obrazovanja uključuje Sex Pistolse kao kulturnu baštinu?
Ono što je na kraju pravi problem u ovoj priči je što je Rijeka bila grad anomalija, gdje je radi specifičnosti grada kao luke u koju su se donosila sva čuda zapada, rock bujao sa svih strana. Sad to više nije slučaj i ne mora biti. Rijeka je više-manje poput ostalih gradova. Neki novi klinci dolaze i donose sa sobom neku novu glazbu. Bile to cajke, pop ili trap, sve to opet govori o duhu vremena pa se i iz toga da štošta iščitati, bio to bunt ili pak totalna apatija. A alternativa je u Rijeci zauzela mjesto kakvo ima i svugdje drugo, na margini. I to je možda za nju i najbolje, jer sigurno je bolje za njenu vjerodostojnost da se odvija po koncertnim halama i podrumima, pa zvučala ona kao punk ili kao trap. Koja je poanta buntovnosti u tvojoj glazbi ako ti je najveći koncert godine nastup na Korzu na Novoj godini, a financira te grad iz fonda za kulturu?
