Tvornica - oplakivanje: Otvorenje fotografske izložbe Denisa Božića Bogovića
Autor: Marijana Šepić Bjelobaba 06.11.2022
Prvi je dio izložbe snimljen u posljednjim danima egzistiranja jedne velike tvornice, prikazujući nekolicinu preostalih radnika u njihovim radnim uvjetima.
Rijeka - Fotoklub Rijeka i autor Denis Božić Bogović pozivaju vas na otvorenje fotografske izložbe "TVORNICA-OPLAKIVANJE", u utorak, 8. studenog u 19 sati u galeriji Principij.
Prvi je dio izložbe snimljen u posljednjim danima egzistiranja jedne velike tvornice, prikazujući nekolicinu preostalih radnika u njihovim radnim uvjetima. Drugi se ciklus, snimljen u istim tim tvorničkim halama kad je i posljednji zvuk stroja utihnuo, bavi simulacijom onog specifičnog vida modne fotografije koji oponaša realne prizore iz života, ali ujedno simbolički definitivno okončava i oplakuje postojanje iste tvornice.
Izložbu možete posjetiti u galeriji Principij do 15. studenog, radnim danom od 10 do 13 i od 17 do 20 h, te subotom od 10 do 13 h.
Protagonisti: radnici, te studentice glume, Ana Šantar i Laura Šalov
Dizajn odjeće: anonimni dizajneri radničke odjeće, te Goranka Golubović
Denis Božić Bogović rođen je u Biogradu na Moru 1967. godine gdje je završio osnovnu školu, a srednju je školu pohađao u Biogradu i Zagrebu. Za ljude koji se rode u gradu na moru ili velegradskoj luci kaže se da su građani svijeta skloni nomadskoj kulturi. Tim tragom i Denis se seli u Zadar 1989. godine na studij povijesti umjetnosti i arheologije na Filozofskom fakultetu, vjerojatno jedinoj visokoškolskoj ustanovi u čije se prostorije ulazi direktno s obale mora.
U Denisovo doba bila je to Obala maršala Tita, a danas je Obala kralja Petra Krešimira IV. Na istoj toj obali nalazi se Hotel Zagreb u kojem je 1964. godine u sobi 204 odsjeo poznati svjetski režiser horor filmova Alfred Hitchcock. On je među prvim slavnim osobama istaknuo ljepotu zadarskog sutona rekavši da je „zalazak sunca u Zadru najljepši na svijetu i neusporedivo ljepši od onoga u Key Westu na Floridi“. Nemamo razloga u to ne povjerovati jer je svjedok, fotograf sa šeširom i foto aparatom, bio tu i već sljedećeg jutra fotografirao slavnog režisera na ulici, snimivši jedan od najboljih režiranih Hitchcockovih portreta. Bio je to Ante Brkan, jedan od braće Brkana, genijalnih fotografa koji su proslavili i ovjekovječili
Zadar na svojim fotografijama koje su postale kulturna baština grada kao i njihov Međunarodni trijenale fotografije Čovjek i more kojega osnivaju 1957. godine. Iako su uglavnom nepoznati široj publici, zasigurno su i oni i sam Zadar svojim svjetlom i okruženjem zarazili Denisa koji se poput latentne slike srebrnih halogenida na filmskoj želatinskoj traci počeo razvijati u fotografa.
Taj razvoj započinje digitalnom fotografijom točno na prijelazu iz dvadesetog u dvadeset prvo stoljeće, otprilike u isto vrijeme kada umire analogna fotografija. Međutim, deset godina kasnije, dok su svi smatrali da digitalnoj fotografiji tek slijedi vrhunac, Denis se intuitivno odlučuje vratiti analognoj fotografiji. Zašto? Svi će reći digitalna fotografija je oštrija, skoro savršena u čistoći. Uostalom, 80% svih fotografija na svijetu snimljene su pametnim telefonom. Odgovor leži u emociji. Emocija koju u nama budi umjetnost, u ovom slučaju fotografija, ne može se objasniti, ali može se osjetiti. Možda tajna leži i u fotografskom zrnu koje nastaje iz srebra, okruglo je i nepravilno i sliči galaksijama zvijezda i planeta dok su pikseli kvadratni, točni i strogo posloženi.
Serija fotografija koju Denis izlaže na svojoj izložbi nastala je na fotografskom filmu. Razgovor o aspektu nastanka njegovih foto radova zvučao je poput razgovora dvaju tajnih agenata koji govore u šiframa. Naime, Denis fotografira s 35 mm foto aparatom na perforiranom kino filmu, objektivom 50 mm Summilux, vrijeme zatvarača je 1/125 sek s otvorom dijafragme f 5.6-11, koristi film crno bijeli T-MAX400 i razvijač D-76. Pa ipak, da bi se aparat pravilno podesio za nastajanje umjetničke, znanstvene ili političke slike, osim ovih tajnih kodova fotograf mora raspolagati i pojmovima iz umjetnosti, znanosti i politike kojima je Denis dobro potkovan, I na kraju ostaje „black box“ u kojoj se fotografija mora desiti, a Denis to jako dobro osjeća i zna. Svjestan je da se dobra fotografija ne događa poslije, u Photoshopu i post produkciji već u kameri nakon svakog zvuka zatvarača.
Njegov subjektivistički stil uključuje dokumentarne i režirane fotografije koje nude priču bez radnje, ne otkrivaju lokaciju već su konotativne prirode i višeznačni kompleksi simbola koji omogućuju interpretaciju nas promatrača, drugim riječima, ne nudi odgovore već postavlja pitanja. Kao zaljubljenik u industrijsko društvo kada je većina ljudi radila za strojevima i proizvodila kulturu, Denis kritizira današnje postindustrijsko društvo u kojemu većina ljudi radi u tercijarnom sektoru za računalom i proizvodi informacije. Homo faber prisiljen je prepustiti svoju tvorničku halu homo ludensu koji stoji ispred i iza objektiva i stvara široki prostor za intenciju promatrača. (Fedor Vučemilović)
