Sjećanje ispunjeno veseljem uz dašak tuge: Točno pet godina prošlo je od velike pobjede Rijeke nad Stuttgartom
Iako je predznak svih ovih emocija i osjećaja pozitivan, knedla u grlu zastane kad se sjetim jednog velikog čovjeka, vrhunskog sportskog novinara i vjernog navijača Rijeke koji je ovom velikom uspjehu dodao svoj pečat ljubavi, energije i spontanosti.
Rijeka – Pet godina je proteklo od najvećeg uspjeha HNK Rijeke u novijem dobu, a i nakon toliko vremena od erupcije sreće nakon velike pobjede u Stuttgartu, emocije su i dalje snažne… Prilikom ispraćaja 2013. i dočeka nove 2014. godine na Facebooku sam objavio post koji želim citirati: „Puno se stvari desilo u ovoj godini na izmaku. U mom slučaju i na moju radost puno je više bilo onih dobrih. Definitivno prednost i uvjerljivo prvo mjesto za mene osvaja „čudo iz Stuttgarta“, kolektivno ostvarenje dugo čekanih snova prave, europske Rijeke. Svaka sekunda tog kolovoškog dana urezana je u pamćenje i još će dugo, dugo svako sjećanje na taj dan rezultirati suzama u očima… Nevjerojatna kolektivna kemija koja je toga dana osvojila Stuttgart svoj je najljepši epilog dobila negdje oko 19:42 kada je ona Mujanovićeva lopta ušla… Osjećaj koji je tada krenuo kroz mene jednostavno se ne može opisati riječima i to ću stanje pamtiti dok god sam živ. Također, ovo je dokaz da ipak negdje oko nas postoji neka svevišnja pravda, koja ti negdje uzme, a negdje vrati. Ovoga je puta ta pravda odlučila vratiti dug ovome gradu, ovome klubu i njegovim navijačima. I neka je… I zato do skorog viđenja u nekom drugom brojčanom obliku, neka ti je sa srećom lijepa i dobra 2013. godino“…
Na današnji dan prije 5 godina Rijeka je remijem u Stuttgartu ostvarila plasman u skupine Europa lige, što je jedan od najvećih uspjeha u klupskoj povijesti. I dan danas, nakon 5 godina svako čitanje ovog posta i svako pregledavanje slika tog dana rezultira navalom emocija za koje ponekad nisam niti svjestan da postoje.
Nemoguće je izdvojiti detalj iz tog dana koji bi se mogao činiti važniji od ostalih; okupljanje i pjesma Armade na Sclochplatzu, povorka koja kroz grad uz pjesmu i navijanje ide prema Mercedes Benz areni, grmljavina dvije tisuće navijačkih grla od koje se svakome normalnome ledi krv u žilama u podzemnoj željeznici, neumorno navijanje kompletne dupkom pune i suncem obasjane gostujuće tribine, legendarni prijenos Korada i Ferlina, te njihov čuveni “goalgasm”, ludilo nakon posljednjeg sučevog zvižduka nas nekolicine fotografa i novinara te spontano grljenje, skakanje i urlikanje, pjesma u autobusu za nazad uz legendarnu, za Stuttgrat prilagođenu, pjesmu Gustafa („Rijeko moja dobra budi, imat ćemo provod ludi“), povratak na Kvarner i doček izvlačenja skupina idućeg dana u 13 sati uz ekipu iz autobusa, cugu i zajedničku želju da taj dan potraje zauvijek… Sve su to dijelovi jednog predivnog mozaika koji će mnogi od nas pamtiti dok god smo živi.
Iako je predznak svih ovih emocija i osjećaja pozitivan, knedla u grlu zastane kad se sjetim jednog velikog čovjeka, vrhunskog sportskog novinara i vjernog navijača Rijeke koji je ovom velikom uspjehu dodao svoj pečat ljubavi, energije i spontanosti. Siguran sam da i on, gdje god se sada nalazio obilježava ovaj dan i rado ga se sjeća. Ne prođe utakmica da ga pogledom ne potražim na njegovom mjestu, u novinarskoj loži iz koje je uvijek laganim pokretom glave dao do znanja da je tu i da je spreman da svoj klub i radijski auditorij povede u novu bijelu pobjedu. Eto, to je ono što svakoga 29. kolovoza opet iznova proživljavam i čega se sjećam…
