[RAZGOVOR] Radomir Đalović: 'Rijeka mi nenormalno znači'
Autor: Portal Torpedo 19.04.2024
U nastavku pročitajte intervju s legendarnim Radomirom Đalovićem koji su napravili kolege s portala Nepresušan povodom svog prvog rođendana. Od prvih igračkih dana u NK RIjeci, preko trenerskog poziva, odlučnog i jasnog NE Jakirovićevoj ponudi za odlazak u Dinamo, do posljednjih fenomenalnih rezultata koje naša Rijeka ostvaruje, samo je djelić sjajne priče koje možete pročitati.
Radomir Đalović ima status legende u domaćem nogometu. Četiri godine provedene u Medićevom Zagrebu pa još tri godine u Rijeci. Upisao je 74 nastupa za Bijele, što bi ga u aktualnom kadru smjestilo na visoko šesto mjesto.
U glavi (i nogama) ima više od 450 profesionalnih utakmica, odigranih u devet država, na dva kontinenta. Istrčao je na puni Wembley, igrao na Gazprom Areni u hladnom Sankt Peterburgu, igrao finala Kupa u turskom Izmiru i iranskom Tehranu pred gotovo 100 tisuća gledatelja… Prošao dortmundski Westfalenstadion, minhensku Allianz Arenu, vruće terene Istanbula, protiv Bešiktaša i Fenerbahčea…
– Turci su fanatici za nogomet… Ali nisam toliko osjećao atmosferu tamo, koliko tu na Kantridi i Rujevici. Kad krene tamo, bude to jako vatreno, ali brzo se isključiš.
U Rijeci je bio u dva navrata, posebno se pamti sezona 2007./2008., kod Zlatka Dalića. Ipak, riječke epizode trebale su početi…
– 2005. godine! Prije nego sam na zimu prešao u njemačku Arminiju Bielefeld, imao sam sve dogovoreno s Rijekom, ali tadašnji predsjednik Dražen Medić to nije dozvolio. Postojala je opcija da Sandro Klić završi u Zagrebu, bile su i neke druge kombinacije… Jednostavno nije došlo do dogovora svih strana. Mlad sam otišao u Njemačku, s 22 godine. Nakon godine Bielefelda, mislim da nisam trebao ići u Tursku, tamo sam potonuo. Tadašnji Kayseri je bio ogroman klub, igrali smo i Intertoto kup i Kup UEFA, a na kraju ispali iz lige. Velik klub, drugi svijet, drukčija kultura; bio sam premlad za to. Da se nakon Turske nisam vratio u Hrvatsku i došao u Rijeku, ne znam kako bi završio, govori Đalović za Nepresušan.
Iz Dalićeve Rijeke odlazi u Rapid iz Bukurešta, navodno i za više od zapisanih 700 tisuća eura. Vratio se u ljeto 2009. godine i ostao do 2011., kada prelazi u ruski Amkar iz Perma. Rijeka je tada tražila milijun, ali Đalović naposljetku odlazi za 250 tisuća eura, uz velikodušni oprost dugova zakašnjelih plaća. Trenirali su ga Zoran Vulić, Nenad Gračan i Elvis Scoria, a igrao je u katastrofi zvanoj Liga 16. Kao ni mi, ne žali za tim vremenima:
– Mi pod Dalićem nismo imali gdje trenirati! Igrali smo odlično prvi dio sezone i pali kad su počele kiše. Na Kantridi smo imali tvrdu umjetnu travu na pomoćnom igralištu, koja je bila više parking nego teren. A ni tamo nismo mogli trenirati po kiši, radi opasnosti od ozljeda. Razina na kojoj je Rijeka sad, danas se ne može usporediti stanje infrastrukture, ovo je drugi svijet. Trenirali bi iza gola, jedan period smo išli čak trenirati u Šmriku! Tad je to bilo normalno…
Pamte se i njegova slavlja iz igračkih dana u bijelom dresu. Dobivao bi žute kartone za skidanje dresa, a i u reprezentaciji Crne Gore (27 nastupa) bi bilo veselo:
– Zlatko Kranjčar je bio vrhunski čovjek i moj prijatelj, radio sam s njim u više navrata. Sjećam se 2011. godine, krenuli smo odlično u kvalifikacijama za EURO, rekao sam da tu utakmicu protiv Bugarske ja dajem gol. Zabio sam, u veselju skočio na Kranjčara, srušio ga na pod od slavlja, a suigrači su samo nastavili skakati. Ostao je čovjek bez daha i pomagali su mu 10 minuta nakon toga.
A bilo je i lokalnih, nastradala je jednom ograda na Kantridi, piše dalje Nepresušan.
– Dugo nisam zabio gol na Kantridi pa sam protiv Hrvatskog Dragovoljca u trku od sreće pao preko ograde ispred Armade. Polomio sam se, ali nije mene tad ništa boljelo, tad sam još bio OK! Tek nakon utakmice, a pogotovo narednih dana. Zezali su me igrači, ali pokazao sam im da se i Zidane tako jednom polomio…
VIDEO
S izuzetkom bolova od rušenja ograda, teže ozlijede su ga zaobišle.
– Imao sam tu sreću da su me trenirali veliki treneri u mladosti, trenirali smo jako, ali naučili puno. Najteža ozljeda je bio meniskus…
Iz perioda u Rijeci, pamti i utakmice s Maksimira. Dinamo je tad imao Modrića i Mandžukića, kasnije Vrsaljka, Badelja i Kramarića. Kumovao je jednoj od tada rijetkih pobjeda Rijeke, 1:2 pod Nenadom Gračanom:
– Dinamo je tad bio nadmoćniji od svih. Nismo mi nužno imali kočnicu, nego je nekad bila i stvar kvalitete.
Često bi Đalović završio utakmicu sa žutim kartonom i uz nekoliko prekršaja. Nije to bio samo navijački mit…
– Da je bilo dosta prekršaja, bilo je… Rekli bi mi suci nakon utakmice da sam dosta koristio ruke protiv braniča, ali bilo je dosta suđenih prekršaja koji po meni i nisu bili. Utječe to na psihu. Ali velik je i pritisak na sucima, danas pogotovo.
Ostao je dobar s većinom suigrača iz Rijeke, posebno generacijom iz 2007. godine. Dosta njih je petnaestak godina kasnije na visokim pozicijama: Georgi Ivanov je predsjednik nogometnog saveza Bugarske, Zlatko Dalić izbornik, a nekolicina su treneri u različitim rangovima: Manuel Pamić u Žminju, Fausto Budicin u Orijentu, Nikola Šafarić u Varaždinu…
– U kontaktu smo stalno, ostali smo u jako dobrim odnosima. S Budicinom se čujem i vidim vrlo često, pričam često i s Dalićem i s Ivanovom. Tu su i Davor Landeka, Igor Čagalj, Alen Škoro… Stekao sam u tom periodu dobre ljude i prijatelje za cijeli život.
Rijeka povezuje i mnoge sunarodnjake popularnog Đaleta, prenosi dalje Nepresušan.
– S Momčilom Raspopovićem sam igrao u Budućnosti, a kad smo obojica u Crnoj Gori, vidim se i s Markom Vešovićem.
Dok je sportski direktor Rijeke bio Ivan Mance, za potencijalne transfere je znao okrenuti njegov broj:
– S Manceom sam cijelo vrijeme bio u kontaktu. Uvijek bi pomogao ako sam mogao: između ostalog i pred dolaske Andrije Vukčevića i Momčila Raspopovića. S Manceom se i danas čujem redovno, pričamo o potencijalnim igračima i za Rijeku i za njegov Göztepe.
Kada je riječ o Sharbiniju, Đalović je sljedećega mišljenja:
– Mislim da su iskusniji igrači oko Anasa morali na njega više utjecati. Ima dosta primjera u kojima se mladi igrači tako pogube.
Trenerski debi u Rijeci
Službena Rijeka i Radomir Đalović bili su u kontaktu neko vrijeme; nije se u ljeto 2022. godine stvorio niotkud. Došao je u početku kao pomoćni trener Draganu Tadiću, kasnije je zadržao poziciju kod Fausta Budicina i Serse Cosmija. Ne bi bilo neočekivano da je u tom kaosu jesenske polusezone bilo razmišljanja “što mi je ovo trebalo”… Za mnoge, ali ne za Đalovića, piše Nepresušan:
– Ma nijednom! Došao sam i ostao bez dileme. Ipak, bilo mi je teško doći u Rijeku, klub koji mi nenormalno znači, koji je toliko godina u vrhu, osvajaju naslove…onda dođem ja i mi odjednom najgori! Ali bilo je tad nekih mlađih igrača koji nisu iskoristili trenutak i priliku. Preokret koji smo napravili u godinu i pol dana je velika zasluga svih ovdje. Rijeka je vrhunski posložen klub.
Dogodio se tad za njega i najteži trenutak u Rijeci, 7. kolo sezone 2022./2023.:
– Spavao sam na stadionu u svlačionici kad smo izgubili od Varaždina. Nisam tad mogao otići kući. A tu je i onih 2:7 od Dinama.
Ostao je pomoćnik kod Sergeja Jakirovića, rastao, ali, za razliku od ostalih, u Dinamo nije htio. Dočekao je novi stručni stožer, sklapan u hodu: Željko Sopić stigao je iz Gorice, pomoćni trener Dario Grabušić iz Šibenika, trener vratara Mario Jozić iz Lokomotive… A nakon zimske pauze, Goricu je Rijekom zamijenio i analitičar Josip Paušić. A dočekalo ih je i par postojećih imena, među njima i Đalović:
– Momci su odlični i maksimalno smo kliknuli. Svatko radi svoj posao, radi ga dobro, i to se vidi na rezultatima.
Ponekad bude žustrih rasprava, ali sve prirodno i očekivano. Za Đalovića bi bilo čudno da je – drukčije:
– Moje mišljenje je da mora biti rasprave pa i nedoumica između glavnog trenera i njegovih pomoćnika. Poanta pomoćnika nije da samo govore da je “sve ok”. Moramo svi pričati i naći najbolje rješenje. Sigurno da Sopić ima zadnju riječ i najveću odgovornost na sebi, ali svi uvijek imamo nešto za reći. Funkcioniramo odlično.
– Đalović je smatrao da mu je Rijeka previše dala, nije gledao na novce i na tome mu čestitam!, kazao je Damir Mišković nakon Đalovićevog odbijanja Dinama.
Današnji kolege, a nekad na suprotnim stranama. Napadač Radomir Đalović igrao je protiv razbijača Željka Sopića četiri puta: ima dvije pobjede na Kantridi (3:0 protiv Lokomotive i 1:0 protiv Slaven Belupa, kad je postigao jedini pogodak), remi u Koprivnici i poraz u Kranjčevićevoj.
– Pamtim ga, vratio se tad iz Njemačke. Dobar igrač, jak i visok, dobar šut, a tukao je dosta, uff… Naslijedio je svoje osobine iz igračkih dana, posebno disciplinu i gard. Napravio je ozbiljan rezultat i u Gorici i u Rijeci. Igrači ga slijede, a to je najbitnije.
Kadar kojeg trenutno Rijeka ima na raspolaganju savršen je spoj mladosti i iskustva. U karijeri mu je to falilo: i sam zna reći da mladi igrači ne razmišljaju toliko o svom profesionalizmu i potrebi napornog individualnog rada, navode iz Nepresušnog.
– Mislim da je naša grupa prije svega ljudskih i karakternih igrača najveći dobitak. Momci su fenomenalni, žele uspjeti i treniraju fantastično. Imamo sreću što su tu Emir Dilaver, Matej Mitrović, igrači koji su prošli svašta u karijeri… Marko Pjaca posebno ima taj mentalitet. Igrač koji je igrao na takvoj razini sad je s nama, a ponaša se kao da je tu pet godina, kao da nigdje drugdje nije igrao. To je takav sklop, pogodili smo s takvim igračima, ljudima prije svega.
A zajedništvo današnje Rijeke?
– Kad sam ranije bio u Rijeci imali smo odličnu momčad, ali ne pamtim ovakav kolektiv. Kohezija na treninzima i utakmicama naša je najveća snaga.
Ta kohezija se praktički morala graditi iznova krajem kolovoza, a posebno je specifična bila situacija protiv Lillea. Radomir Đalović bio je trener Rijeke protiv momčadi koja niti pola godine kasnije igra četvrtfinale Konferencijske lige i vodi borbu za drugo mjesto u Francuskoj. Ipak, u avionu za njega nije bilo razmišljanja “samo da ne zajebem”…
– Za takve utakmice moraš imati dozu respekta, ali ne, nije bilo straha. I pokazalo se kad je krenula utakmica: svi smo vidjeli da možemo napraviti velike stvari.
Najdraži gol u dresu Rijeke svi već znaju: glavom za 4:0 protiv Hajduka. A najdraži otkako je u stručnom stožeru?
– Lob Marca Pašalića protiv Lillea. Naježio sam se! Bila je tad teška situacija, skupili smo se kako smo znali. Odigrali smo dvije odlične utakmice, bili bolji protiv igrača koji vrijede milijune. Igrali smo protiv njih kao da smo mi bili Lille i na kraju nezasluženo ispali. Ali nadam se da će neki budući gol ove sezone, koji će nam donijeti prvenstvo ili kup, preuzeti prvo mjesto.
– Pašalićev gol nam je dao impuls koji smo trebali. Utakmice protiv Lillea su nama samima pokazale kolike su nam mogućnosti.
Svi koji su tada nadigrali Lille, a danas predvode poredak HNL-a, spremni su na skorašnje iskorake i višemilijunske transfere. Ipak, izbor za najmodernijeg igrača, onog kojeg Đalović prvog vidi u Ligi petice, nije nimalo jednostavan…
– Iskreno, ne mogu odabrati samo jednog. Imamo pregršt ozbiljnih igrača i za dosta njih je bitno samo da naporno rade i treniraju kao sad. Imamo tri reprezentativca Hrvatske, nekoliko stranih, tu su još mladi reprezentativci i nekoliko potencijalnih…
Previše je tu talenta za izdvojiti nekog. Zbog toga, u europskim gabaritima, Rijeka je najbliža…kome?
– Liverpoolu! Mi svaku utakmicu imamo po 15 udaraca, imamo dosta igrača koji imaju po par postignutih pogodaka. Svaki igrač ima doprinos, a imamo širok kadar. Igramo na gol više: atraktivno, a prema natrag smo se ozbiljno stabilizirali. Preferiram stil Jürgena Kloppa, Liverpool najdraže gledam, ali mislim i da igramo nogomet kao oni.
Postulati kojih se drži
Kao i Kloppu, značajan faktor za Radomira Đalovića je motivacija. Pred polazak u Lille bio je vrlo direktan: njegova izjava “Njih 11, nas 11 pa ćemo vidjeti” originalno su bile riječi…
– Mile Petkovića. Igrao sam za Zagreb, a moj tadašnji trener Petković nam je to rekao protiv Dinama. Kad igraš protiv jače ekipe, svi govore “oni su ovo, oni su ono, pazi na ovo, pazi na ono”. Ne! Krećemo s jedanaest igrača. I mi i oni. Od nula nula. Motivaciju u nogometu smatram jako bitnom.
Kada je riječ o mladima, Galović je sljedećega mišljenja:
– Hodža i Galešić su jaki u glavi, pravi profesionalci i primjeri momcima koji su u mlađim kategorijama. Nama uvijek fale igrači iz Rijeke, domaći igrači bitni su za identitet.
Zahvalan je mnogim trenerskim imenima koje je imao priliku upoznati u svojih 20 godina karijere:
– Pod Zlatkom Kranjčarem smo u Londonu igrali bez najboljih igrača, Vučinića i Jovetića… A Engleska tad s Rooneyem, Gerrardom, Ferdinandom. I Cico kaže „Ne. Ja ne vidim način kako mi danas možemo izgubiti.“ I završi 0:0, mi još pogodimo gredu u nadoknadi. Ali bitno je tko to govori. Cico je imao tu snagu i moć, uvjeri te u to. Ekipa ga je slušala i pratila. Imao sam sreće igrati pod velikim trenerima.
Danas je i sam u njihovom društvu. Kopačke je objesio o klin 2020. godine, a još tri godine ranije je započeo s trenerskom akademijom.
– UEFA B i A licence sam položio u Crnoj Gori prije dolaska u Rijeku, a sada radim na UEFA Pro licenci.
Medijski natpisi, pogotovo oni domaći, obično uzburkaju strasti. Često je to samo navijačima, je li tako i “unutra”?
– Mediji su danas ozbiljan i neizostavan faktor u nogometu i sportu općenito. U sklopu predavanja Pro licence sada imamo predavanja o komunikaciji, razgovorima i odnosu. Mora se voditi računa o mnogim stvarima. Pratim medije, ali ne previše…
Cijeni stečeno iskustvo iz dvadeset godina karijere:
– Prošao sam dosta zemalja i različitih kultura. Moraš se uvijek prilagoditi, drukčiji je način rada, način razgovora…dobiješ širinu za budućnost.
Uvijek naglasi da ne bi mijenjao svoje životne i karijerne odluke, ali s današnjim iskustvom neke situacije iz prošlosti bolje razumije:
– Sa svim sam zadovoljan i ne žalim ni za čim, ali da sam tad više trenirao, ponašao se bolje i više sportski, sigurno bi imao bolju karijeru, iako uvjeti igraju veliku ulogu. Treneri? Nijedan trener nema nešto protiv nekog svog igrača. Nije prvih 11 uvijek najboljih 11, nego najbolje složenih 11. Ja sam kao mlađi znao zamjerati treneru, mislio sam ponekad da me trener maltretira, ali sad znam da to nije istina. Danas to pokušavam objasniti i svojim igračima. Period igranja je kratak: sve ćeš stići, ali moraš znati iskoristiti priliku. Neki naši igrači koji su tu bili pred godinu, godinu i pol nisu bili ni svjesni prilike… Rijeka je preko noći napravila velik zaokret, došli su neki novi.
– Volio bi da sam kao igrač tada imao današnjeg sebe za pomoćnog ili glavnog trenera.
A da se kao klinac nije okrenuo nogometu, kroz smijeh kaže…
– Ma sigurno ne bi bilo nešto dobro! Kao mlad sam otišao s 13 godina u Beograd, u omladinski pogon Zvezde. Bio sam jako dobar učenik, ali u jednom trenu sam zapostavio i školu. Znao mi je otac govoriti ako sam odigrao loše: “šta ćeš, ako se vratiš, prodavat ćeš cigarete ispred robne kuće…” Sigurno bi bio neki sport… Zavisi gdje bi me život odveo. Dao sam sve od sebe da nešto napravim i da uspijem u nogometu.
Ali ako sudbina postoji, i tad bi spojila Radomira Đalovića i Rijeku, zaključuju s portala Nepresušan. Jedino je to smisleno, jer i u budućnosti…
– Vidim se u nogometu i, ako Bog da, naravno u Rijeci. Kao glavni trener Rijeke, to je cilj svakog.
