FELJTON: “UVOD U FERAL TRIBUNE” (4) – Jesmo li se za to borili?

Prva dva broja prodala su se neočekivano dobro, i postalo je jasno da se Feral Tribune neće ugasiti. Strahovanjima usprkos, amaterski i neizvjestan, gotovo nerealan projekt počeo se pretvarati u uspjeh. Da su vremena bila normalnija, teškoću tiskanja Feral ne bi morao premostiti putovanjima u Rijeku, nego bi se štampao u svome gradu, u tiskari Slobodne Dalmacije. Ali, to nije išlo...

Temeljeno na hit-knjizi „Smijeh slobode“, izdavač Naklada Val. Autor: Boris Pavelić; Priredio: Dragan Ogurlić.

Stavljajući imena u službu stava  – Viva Ludež! – pozivamo vas na mobilizaciju do konačne pobjede razuma u domovinskome ratu: jedino ako ste nasmijani od uha do uha pokazujete da ste naoružani do zuba!”, dio je uvodnika prvoga samostalnog Feral Tribunea, objavljenog, uz teškoće i režimske opstrukcije, 1. lipnja 1993.

Izvorni logo Feral Tribunea. Autor Boris Dežulović

Čitatelji novopokrenutih novina obaviješteni su kako „glasnik izhodi glede i unatoč svakog drugog utorka“. Impresum pršti od štosova: „uneređivački kolegij“ su „Predrag Lucić glavni i odgovorni nerednik, Viktor Ivančić sporedni i neodgovorni urednik, Boris Dežulović pirotehnički urednik, Jelena Lovrić dopisništvo Zagreb, Đermano Senjanović iLUMINator“; direktor je „Martin Marača (onaj Marača)“, „pritisak“ vrši „Slobodna Dalmacija, direktor Ante Bušić“. Rečenicom koju će također mnogi pamtiti, u impresumu piše i čije su to novine: „Feral Tribune je vlasništvo onih koji ga pišu i čitaju“. Danas, ta rečenica zvuči samo kao podsjećanje na iščezle dane novinarsko-čitateljskog ponosa i slave.

Prva naslovnica samostalnog Ferala od 1.06.1993.

Sljedećih godina, neizvjesni će pokušaj prerasti u političku, civilizacijsku i kulturološku alternativu nacionalističkome modelu društva, pod mottom koji je poštovan do kraja: “Feral Tribune je vlasništvo onih koji ga pišu i čitaju”. Objavljen u jeku rata u Hrvatskoj i BiH, već prvi broj razbio je šutnju koju je hrvatskoj javnosti nametnuo Tuđmanov HDZ, ismijavajući vlast i razbijajući sve tabue: rat s Bošnjacima, maltretiranje Srba u Hrvatskoj, neuspjeh vladavine prava, ratne zločine, bezakonje, nasilje na slobodnim područjima… Glavni urednik Viktor Ivančić pamti neizvjesnost početka: “Pojma nismo imali kolika bi nam publika mogla biti. Dosljedno kritična javnost tada je bila zatajena. Ali, prvi broj odmah se prodao! Lucić ja gledali smo ljude kako kupuju i Feral i Slobodnu Dalmaciju, sakriju tjednik u dnevniku, i odu ća. Tada smo shvatili da je naša publika ilegalna i konspirativna, ali da postoji”.

Dežulović potvrđuje riječi svoga prijatelja. „U početku okruženi nepovjerenjem, čak i među prijateljima, takozvanim saveznicima, svi su nam govorili da ne srljamo, da lito nije dobro vrijeme za pokretanje novina, da smo idioti i samo pisci koji ne razumijemo tehnologiju novinskog posla… Bilo je i onih koji su pokretanje Ferala doživjeli kao nož u leđa… Ali stvar nije bila u tome razumijemo li mi taj posao ili ne, nego smo naprosto htjeli i trebali raditi, ne samo zato što smo trebali novac da platimo troškove i prehranimo obitelji, nego i zato što nismo htjeli provesti lito smišljajući biznis planove i aplikacije za projekte, i to dok gore, u Bosni, sve gori… Svrbe te prsti da pišeš, hoćeš jednostavno pisat… To nam je bio jedini motiv. Htjeli smo, uostalom napraviti naše novine, nismo htjeli biti dio nekakvog jutelovskog CNN-a, ili ne znam čega. Niti bismo tamo spadali, niti nam je to bila namjera. Htjeli smo, jednostavno“ – poentira Dežulović – „snimiti svoj album.“

Tiskanje samostalnog Ferala u Rijeci

Danas, rođenje samostalnog Feral Tribunea – taj neizvjesni, anarhoidni, prkosni novinarski performans – sjajan je materijal za gradnju svakojakih mitova, no u ono vrijeme, stvar je izgledala posve neizvjesno, i nitko nije mogao biti siguran kako će na kraju ispasti. Štoviše, čak i Feralovu pokretačkom duhu Viktoru Ivančiću kao da je manjkalo samopouzdanja kada je sumnjičavo predviđao da valja biti zadovoljan izađu li dva broja. Toliko je, naime, bilo novca, koji su pokretači posudili. Ali nije samo novac bio problem: osim uobičajenih organizacijskih teškoća koja prate svaki takav projekt, pokretanje Ferala otežavala je otvorena opstrukcija Slobodne Dalmacije, koja je na svaki način pokušala osujetiti izlazak prvoga broja, ali i odustanak nekih od ljudi koje su pokretači smatrali nezamjenjivima.

Čuvena naslovnica iz prosinca 1993.

Interesantno je onda reći, nego kako, da su prvih pola godine brojevi samostalnog Ferala tiskani u Rijeci, u tiskari Novog lista. Premda je direktor Slobodne Dalmacije Ante Bušić od svih tiskara u Hrvatskoj pismeno tražio da ne tiskaju Feral, u Novome listu to nije dolazilo u obzir. Stasavši za manje od pola godine iz dvotjednika u tjednik, dostignuta je i stabilna naklada od prosječno tridesetak tisuća primjeraka, koja će, za najprodavanijeg broja, skočiti i do 80-ak tisuća. „Osjećam se kao da nosim struju u Dalmaciju“, rečenica je splitskoga vozača koji je tek otisnute primjerke prvog broja iz riječke tiskare Novog lista vozio u Split, naravno, preko Paga.

Prva dva broja prodala su se neočekivano dobro, i postalo je jasno da se Feral Tribune neće ugasiti. Strahovanjima usprkos, amaterski i neizvjestan, gotovo nerealan projekt počeo se pretvarati u uspjeh. Da su vremena bila normalnija, teškoću tiskanja Feral ne bi morao premostiti putovanjima u Rijeku, nego bi se štampao u svome gradu, u tiskari Slobodne Dalmacije. Ali kada su se pokušali dogovoriti, novopostavljeni direktor, provjereni hadezeovac Ante Bušić, ponudio je pedeset posto skuplje tiskanje nego ostalima.

Kako bilo, sljedećih sedam godina, do smrti Tuđmana i izbornog debakla HDZ-a, Feral nasmijava i razotkriva, prerastajući mimo volje u okosnicu otpora autoritarizmu. Uz golemu cijenu: glavni urednik bit će mobiliziran u protuzakonitoj akciji za koju su feralovci uvjereni da je trebala postati paravan za likvidaciju; godinama će trajati najraznovrsniji pokušaji vlasti da uguši list, od protuustavnog poreza na pornografiju, preko milijunskih privatnih tužbi, do suđenja po osobnome nalogu predsjednika države, a sve to praćeno snažnim medijskim progonom državnih medija, miniranjem redakcijskih prostorija, paljenjem novina u Splitu, kontinuiranim prijetnjama na ulici… Feral je postao lakmusom za autoritarnu narav cijele države: nakon što su te skromne novine s najvišeg mjesta u državi proglašene rušiteljskima i zlonamjernima, državni ih je aparat automatski izopćio i ozloglasio.

Christiane Amanpour je Viktoru Ivančiću u New Yorku listopada 1997. uručila nagradu Komiteta za zaštitu novinara

Ali su ih čitatelji voljeli. Bilo je to zlatno doba Feral Tribunea. “Što će reći Feral?”, nezaobilazno je pitanje tih godina. Popularan od ranije, nepopustljiv u humanističkome otporu poludiktaturi, samostalni je Feral prerastao u kult. Vjernu su publiku stekli su u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, sačuvavši zajednički kulturni prostor, stvorivši rubrike i izričaje koji će ući u južnoslavenski popularni vokabular. Slave ih i u inozemstvu: Le Monde ih zove “zanesenjacima slobode”, a u nekoliko godina primili su više inozemnih nagrada nego ijedne hrvatske novine u povijesti. Devedesetih, učvrstit će se paradoks Feral Tribunea: što su utjecajniji i duhovitiji bili, više ih je sustav klevetao i onemogućavao. Poruka Ferala o Tuđmanovim devedesetima može se sažeti najpoznatijom naslovnicom, onom od 28. prosinca 1993., na kojoj su Tuđmana i Miloševića fotomontirali u goli zagrljaj, uz zajedljivo-gorko pitanje: “Jesmo li se za to borili?”

Greatest Shits

Bilo je tu još genijalnih izmišljotina:

„Ne trošite novac na gluposti – pustite Feralu da to radi umjesto Vas!“, ponuda je čitateljima iz broja od „10. kolovlaka“ 1993. Reklama je to za novu rubriku, koja će postati vjerojatno najpoznatijom u povijesti novinarstva na južnoslavenskim jezicima, nadrasti novinske okvire i s vremenom postati ukoričenom riznicom kolektivne psihopatologije devedesetih: „Greatest Shits“.

U posljednjem mjesecu 1993, pola godine poslije prvog broja, Feral s dvotjednoga prelazi na tjedni ritam. Na kvalitetnijem papiru – tiskara Novog lista zamijenjena je moćnijom, Hrvatskom tiskarom u Zagrebu – solidnijega, unapređenijeg prijeloma, s četiri stranice satire manje ali zato 12 stranica priloga koji će se ubuduće zvati „Glede i unatoč – druga strana satire“ – uz novi impresum: „Redakcijski kolegij: Viktor Ivančić, glavni i odgovorni urednik, Predrag Lucić, Boris Dežulović, Đermano Senjanović, Jelena Lovrić, Sandro Pogutz, Drago Hedl“. Uvedene su nove rubrike kulture, filma, kazališta i likovnosti, o kojima su počeli pisati, uz ostale, Živorad Tomić, Ivica Buljan i Feđa Vukić… A odsad su tu i Drago Hedl te neponovljivi crtač Alem Ćurin, koji će, spajajući bošovski infernalizam i crtež popularne kulture, u Feralu stvoriti galeriju „prizora iz suvremenog života“, zastrašujućih i zatravljujućih istodobno.

Rubrika Greatest Shits, koja će postati vjerojatno najpoznatijom u povijesti novinarstva na ovim prostorima

Čuvena naslovnica

Nakon što su 21. prosinca izazvali prigodno zgražanje malograđanskih salona fotografijom – ne fotomontažom! – ministrice kulture Vesne Girardi-Jurkić dok razjapljenih usta proždire ćevape, poprativši je napomenom kako je „jučer u 61. godini života tragično podrignula dr. Vesna Girardi-Jurkić“, 28. prosinca feralovci su objavili ono što će postati njihovom najpoznatijom naslovnicom: nasmijana lica Tuđmana i Miloševića fotomontirana na dva gola muška tijela nježno zagrljena u krevetu čitaju Feral Tribune i pitaju se – ili je to pitanje za čitatelja? – „Jesmo li se za to borili?“

Ta će naslovnica u sljedećim godinama postati najopisivanijom, najčešće prenošenom Feralovom fotomontažom, okamenjujući se – možda i neopravdano – u najsnažniji politički simbol lista, zakriljujući većinu drugih, ništa manje vrijednih egzemplara žanra satiričke fotomontaže. Objavljena je u povodu tadašnjih pregovora o budućnosti BiH u Ženevi, na kojoj su pred kamerama crtane karte o podjeli zemlje. Tu su naslovnicu prenijeli najugledniji svjetski mediji, u redakciji vanjske politike New York Timesa uokvirena je visila na zidu, a kasnije je uvrštena i u inozemne antologije – pobrala, riječju, planetarnu slavu. „Mogao bih se složiti da ta naslovnica ne mora biti najduhovitija, ali je sjajno pogodila trenutak. Sjećam se kako bi prolaznici zastajali pred kolporterima i smijali se. U svakom slučaju, nikoga, pa ni one koji nisu čitali Feral, nije ostavljala ravnodušnim“, sjeća se Predrag Lucić.

U kakvim je uvjetima ta naslovnica nastajala, pripovijeda Leo Nikolić, uz Nenu Maračića jedan od dvojice grafičkih urednika Ferala. „Badnji dan je bija, jedanaest navečer, ponoćka, Split ’93, moš mislit, pucnjava, misa… Domoljubi u ekstazi.. A Boro i ja to slažemo u studiju jedne male tiskare na splitskim Plokitama gdje smo do polovine 1994. radili grafičku pripremu surađujući s njihovim kompjutorašima. Sićan se, imali smo šest fotki Borisa i Viktora. Kolega Igor Drača radio je na računalu, u ‘photoshopu’, u to smo vrijeme baš bili prešli na kompjuterske fotomontaže. Boro i ja davali smo Igoru naputke, ovu glavu ovako, ovu ćeš malo nakrivit’… Zezali smo se tako, slagali, ali tačno pamtim trenutak kad je ovaj posložio te dvi glave, i kad ih je podigao na ekran: „Ej, jebote…“, rekli smo… Znaš ono, kad smo vidjeli rezultat, konačno prvi put tehnički besprijekoran, i ono, reakcija: „Isusa ti, šta smo napravili…“ Znali smo odma da je to ono, baš… I baš taj kolega Igor je isto vidija: „Jebate, šta je ovo, šta će ovo bit …“ Samo smo se pogledali, odma’ smo znali da će bit cirkusa. I bija je cirkus, svega je bilo, bilo je tu i prijetnji, i svakakvih scenarija, ali radiš, radiš i ideš dalje. Iskreno, bolija nas je kurac.“

Dosad objavljeno:

1. “UVOD U FERAL TRIBUNE” (1) – Kako je nastao Feral Tribune

2. “UVOD U FERAL TRIBUNE” (2) – Dječaci u sjeni vrbe

3. “UVOD U FERAL TRIBUNE” (3) – “Feral” je ozbiljniji od Sabora pet puta

U sljedećem broju: Spašavanje vojnika Viktora