Amir Muzur vs. Franjo Butorac (3. dio): Zatvoreno pismo s pravom pristupa javnosti
Kao propali političar propalog političara, pak, mogu Te podsjetiti da sam jedan mandat bio gradonačelnikom ne zahvaljujući bilo kakvoj partiji, kao Ti, već izabran na nezavisnoj listi, a da sam na izborima za župana dobio 12, a Ti 8 posto glasova. (Ovo je bio otrovan bekend, priznajem, ali šta ćeš – stari sam ja ljigavac…)
Rijeka – Nakon dvije prepiske i odgovora koji je Franjo Butorac uputio Amiru Muzuru, stigao je Muzurov odgovor pod nazivom ‘Zatvoreno pismo s pravom pristupa javnosti’ koji prenosimo u nastavku.
Dragi moj Franjo,
u jednome se, izgleda, slažemo: čovjek svašta dozna u ovakvom dopisivanju, o sebi i o drugima. To rađa stanovitu katarzu i, u moru banalnosti kojim smo okruženi, zapravo intelektualno ugodno provocira. Sad mi je jasno koliko su mogle biti važnima višegodišnje korespondencije koje su nekada prakticirane, a kasnije i objavljivane (premda se, nekako, ne sjećam da su koristile baš Tvoj vokabular…) Nikako mi nije namjera dosađivati Ti nekim pobijanjima teza, nego, zaintrigirao si me najavom „koliko bi mi toga još mogao reći“, pa da se ne ukvase ideje… Osim toga, više mi je stalo nadopuniti neke teme nego pametovati.
Evo, recimo, počet ću s Basarom: kao i sve duhovite ljude, i Basaru je generalizacija odvela u neminovnu pogrešku. Koliko god je istina da počasni konzul ima troškova koje mora snositi sam (zato je bolje kad si imućan), toliko je isto tako pogrešno da se radi o „fikusu“. Naime, većina počasnih konzula pokušava gurati kulturne i gospodarske projekte i aktivnosti prilično zdušno, da ne govorimo o njihovom angažmanu ako pritom imaju prave konzularne ovlasti (što riječki počasni konzuli, zbog blizine Zagreba, na svu sreću, ponekad nemaju). Ako ne vjeruješ, rado ću Te spojiti s hrvatskim počasnim konzulom u Krakovu, recimo, koji radi kao crnac za naše interese gore.
Neću braniti Stanića, jer je to stvar između vas dvojice odraslih ljudi, već samo podvući da Tvoje uvlačenje strane ambasade u taj sukob i dalje smatram podlošću ispod Tvoje razine. (Ovdje je, možda, dobro mjesto da istaknem da Ti mogu koješta reći, a opet, nikada Te neću zvati imenima poput „amoralni ljigavac“: nekako mi se čini da takva imena ništa ne govore o imenovanome, a toliko o imenovatelju.) Koliko je Stane upravljao mnome dok sam bio gradonačelnik, procijeni i sam iz informacije da sam kao gradskog ugovornog „paušalca“ tijekom sve četiri godine zadržao Veljka Kneževića, a ne Stanića. Ukratko, bio sam i ostao prava Stanićeva marioneta.
Moja imovinska kartica Te, vidim, duboko impresionirala: za gledatelje koji se sada uključuju u program, da napomenem da sam dotad uspio prikupiti nekih tristotinjak tisuća kuna, što od tršćanske četverogodišnje (solidne) stipendije, što od jednogodišnje plaće na Harvardu, živeći samostanski skromno (Franjo me, eto, častio – što jest, jest – u marendariju Novoga lista). Nego, dragi moj Franjo, s obzirom da smo i Stanić i ja, svak na svoj način, „prebogati“ za Tebe, to možda govori nešto o Tvojim poslovnim sposobnostima: zar nisi bio direktor Novoga lista, direktor Adamića, direktor Liburnije, direktor Globusa, šef Kabineta gradonačelnika Rijeke, a sada ispada da nosiš gaće na štapu?
Naposljetku, evo nas i kod moje Ive. Istina je što zboriš: ja se i danas sprdam oko njene kandidature. Naime, vjerujem da je za sprdnju da gotovo pedeset tisuća ljudi u našoj županiji, nakon svega izrečenoga, još uvijek glasuju za Komadinu. Vjerujem da je za sprdnju da, nakon što PGS svaki puta kandidira svog kandidata kao oponenta Komadini, ovaj put ide u otvorenu koaliciju s SDP-om i daje mu podršku. Što se, pak, tiče činjenice da Iva ima svoje prezime, a ja svoje, ispričavam Ti se na tome: mislio sam da vi, ljevičari, koji prozivate sve druge za desničarenje, imate liberalnije stavove. Naime, Iva i ja nismo vjenčani, a da i jesmo, ne znam kakav je običaj u Novome, ali kod nas se čak ni tada ne mora uzeti prezime muža. A da smo zajedno, to si, da ne znaš od ranije, mogao čuti u nekoliko Ivinih intervjua.
Nego, da Te jednu stvar priupitam, da izvineš, kao političkog tajnika PGS: upravo čujem da naša stranka šalje pučanstvu pisma podrške Filipoviću. Sva sreća da ćete me izbaciti iz stranke, jer bih inače volio da mi netko objasni odakle se financira pismo podrške drugoj stranci. PGS je oduvijek bio originalan u svojim potezima, ali sada je nadmašio samoga sebe. Ako sredstva dolaze od SDP-a, svaka čast: lijepo je da se stranke, toliko slične da se više ne razlikuju, pomažu… Lijepo je i da ste izašli s javnom potporom Filipoviću u drugom krugu: naime, mi, gluplji članovi stranke (i birači) inače nikada ne bismo znali za koga kucaju vaša srca.
Sve epitete koje si mi zaključno podario prihvaćam – liječničku struku nisam realizirao (bar ne na način koji Ti jedino razumiješ – u bolnici ili ambulanti, ili pišući recepte u kafiću, kao moj stari, koji je zato bio vrlo omiljen, a ja, eto, ostadoh frustriran), „znanstvenik s dokazanim doktoratom i radovima“ (ne znam jedino što bi Ti značilo ono „dokazani“: valjda misliš na ovo kako Štimcu sada smiještate „afere“ s plagiranjem), pjesnik u pokušaju (kao takav, priznajem da ova uspjela sintagma čitavom Tvom pismu daje beletristički ton), autor niza knjiga o svemu i svačemu (pretpostavljam da je to trebalo biti sarkastično, ali uzet ću kao da cijeniš širinu). Kao propali političar propalog političara, pak, mogu Te podsjetiti da sam jedan mandat bio gradonačelnikom ne zahvaljujući bilo kakvoj partiji, kao Ti, već izabran na nezavisnoj listi, a da sam na izborima za župana dobio 12, a Ti 8 posto glasova. (Ovo je bio otrovan bekend, priznajem, ali šta ćeš – stari sam ja ljigavac…)
U Tvom sam pismu, inače, primijetio gradaciju od ironije, preko informacije, do prave huje: mogu točno zamisliti kako si se zajapurio pod udarom tlaka nad mojim otvorenim pismom, da biš mi jenu ćepu zalepil da san bil blizu (kao što Ti se možda znalo već s drugima omaknuti). Zato polako dovršavam (ali vrlo polako). Uostalom, za razliku od Tebe, ja se ne mogu sjetiti ničega više što bih Ti mogao prigovoriti: naime, ljigav i amoralan kakav jesam, bit će da sam umjesto „pristojne građanske šutnje“ uvijek preferirao istresti što mi je bilo na pameti (recimo, kada sam mislio da si u nekom istupu pretjerao, ili, kada sam za neku knjigu koju si izdao vjerovao da se može bolje komercijalizirati, pa, na kraju krajeva, i sada, kada ste Ti i Nikola zaista pretjerali). Što se tiče onih koji su Ti govorili (očito mnogi) loše o meni, čudno da se nisi zapitao kako to da Ti nemaš takvih iskustava: možda zato jer protiv nas obično istupaju oni čije doista amoralne ponude odbijamo. Takvih je i bilo, a izgleda da si se Ti baš s takvima družio…
Dragi moj Franjo, uz uobičajene iskaze ljubavi, dragosti i simpatija (ovo nije pristojno građanski, već iskreno),
srdačno Tvoj
Amir Muzur
