KNJIŽEVNICI NAŠEG KRAJA (5) Ivan Goran Kovačić – Jedan od najvećih hrvatskih pjesnika

Hrvatska književnost bila bi neizmjerno siromašnija bez poznatih autora, ali i književnih likova, iz našeg kraja. U želji da ih adekvatno predstavimo osobito najmlađim generacijama i tako uvedemo književne velikane i na “mrežu svih mreža” pokrenuli smo feljton u kojem ćemo predstaviti najslavnije predstavnike naše književnosti…

Proglašavaju ga jednim od najvećih hrvatskih pisaca 20. stoljeća, a prema njemu se zove i studentsko naselje u Rijeci. Ivan Goran Kovačić, rođen je u našoj, Primorsko-goranskoj županiji, u Gorskom kotaru. Živio je samo 30 godina, a u to je vrijeme uspio stvoriti neka od naših najboljih djela. Bio je siromašan i imao zdravstvenih problema još od djetinjstva, tata mu je umro kada je imao deset godina, a dvije godine kasnije i sestra.

Iako se zapravo zvao Ivan Kovačić, svome je imenu pridodao Goran kako bi izrazio pripadnost i ljubav Gorskom kotaru. U zbirci pjesama „Ognji i rože“ najviše se vide osjećaji koje je imao prema svom rodnom kraju. Pisao je razne književne forme, bio je novinar, a njegova zbirka dječje poezije „Za našu djecu“ objavljena je 1951. godine, čak osam godina nakon njegove smrti.

Potpisivao se pod pseudonimima – svojim lažnim imenima, a neka od njih su Striček Šimek, Crnac Nik, Ujak Vanja, Zvrk i I. Sunčan. Radio je i kao prevoditelj, prevodio je pjesme sa engleskog, slovenskog, češkog, ruskog, njemačkog, talijanskog i francuskog jezika. Borio se svojim tekstovima protiv mučenja, masovnih ubojstava i ratnih zločina. Svake se godine od 1964. u Gorskom kotaru njemu u čast održava Goranovo proljeće. Ovaj događaj namijenjen je pjesnicima koji dobivaju nagrade. Ostavio je veliki trag na hrvatsku književnost, a dokaz tome je i poštanska marka sa njegovim likom koja se izdavala 1993. godine.

Pjesma „Zalepršo sniježak zrakom…“ Ivana Gorana Kovačića iz 1931. godine:

Zalepršo sniježak zrakom,
pobijelio do i hum,
i pokrio male kuće,
zagrlio plaštem drum.
Tu i tamo trag je koji;
ptica, srna, zec i vuk,
potrčali niz brežuljke,
pobunili sveti muk.
Malo zvonce na brežuljku
ustavilo srebren glas,
šuti – skoro zajecat će,
kad se rodi zemlji spas.
Djeca vrište od veselja:
“Eto meka snijega svud,
potrčimo, zamočimo
u njeg ruku, noge, grud!…”
I voze se, sanjke lete –
u ljetu bje samo san;
i meklji im sniježak jeste
i ljepši je zimski dan…
A sunce se milo smješka,
motri djecu, brijeg i dol:
“Gledaj, kako smijeh se ori,
nestao je ljudski bol!…”
A sniježak pada, pada,
posjetit će on i grad.
Pa i tamo buji, vrije
zimski život svjež i mlad!…

Dosad objavljeno u ovom feljtonu:

Vinko Šepić: Pisac za djecu rođen na Novu godinu prije točno 150 godina

Eugen Kumičić: Jedan od najvećih hrvatskih pisaca

Drago Gervais: U njegovo ime govorila su njegova djela

Janko Polić Kamov: Tko je bio pisac što nas svakodnevno promatra na Kontu

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }
error: Sadržaj je zaštićen !!