[RAZGOVOR] Antonija Kelam: Najviše me ispunjava trenutak kad vidim da se djeca oporavljaju

Temelj svakog zdravstvenog sustava, a time i važnu ulogu u funkcioniranju cijelog društva, čine medicinske sestre i tehničari. potaknuti sloganom Međunarodnog vijeća medicinskih sestara za 2025. godinu da briga o sestrama jača gospodarstva, nužno je konkretno i cjelovito predstaviti i popularizirati sestrinstvo kao struku i kao životni poziv. Upravo stoga, u serijalu tekstova objavljivanih na našem portalu, u suradnji s KBC-om Rijeka predstavit ćemo priče osam medicinskih sestara i tehničara sa različitih radilišta i položaja u KBC-u Rijeka.

Iduća priča o sestrama i medicinskim tehničarima dolazi iz novog bolničkog kompleksa na Sušaku, iz Klinike za pedijatriju. Rad s najmlađim pacijentima iznimno je zahtjevan, ali i duboko ispunjavajući poziv. Na jedinici intenzivnog liječenja djece, gdje se svaki trenutak računa, medicinske sestre spajaju stručnost, strpljenje i toplinu kako bi malim borcima i njihovim obiteljima pružile podršku i sigurnost. U ovom razgovoru, iskusna medicinska sestra i viša primalja s Klinike za pedijatriju otkriva nam izazove i ljepotu svoje svakodnevice.

Antonija Kelam, medicinska sestra i viša primalja , Zavod za neonatalno i pedijatrijsko intezivno liječenje – intenzivno liječenje djece, Klinika za pedijatriju KBC-a Rijeka.

Zašto ste se odlučili za posao medicinske sestre?
Oduvijek, još od malih nogu, imala sam želju pomagati i brinuti se o drugima, osobito o onima koji su bolesni i ranjivi. Stoga, u meni se razvijala potreba da budem uz nekoga u teškim trenucima, pogotovo uz naše najmlađe. Upravo me to usmjerilo prema sestrinstvu, jer mi je omogućilo da tu svoju želju pretočim u stvaran poziv i da svakodnevno činim nešto korisno i plemenito.

Koliko dugo radite u KBC-u Rijeka?
U KBC-u Rijeka radim već skoro sedam godina. Taj period mi je donio ne samo puno iskustva, već i dragocjene trenutke s malim pacijentima i njihovim obiteljima, ali i s kolegama s kojima sam razvila poseban, gotovo obiteljski odnos.

Kako uspijevate uskladiti zahtjevan posao medicinske sestre s osobnim životom?
To usklađivanje ponekad zna biti izazovno. Još u srednjoj školi su nas pripremali na činjenicu da su smjene duge, da nema uvijek slobodnih vikenda i blagdana, i da se raspored često mijenja. Sve to smo tada prihvatili, ali prava spoznaja dolazi tek kad počnete raditi. Uz dobru organizaciju i podršku obitelji i kolega, ipak se sve može posložiti. Važno je znati kada odvojiti vrijeme za odmor i vlastitu dobrobit, jer samo tako možemo dati najbolje od sebe i na poslu.

Koji dio Vašeg posla najviše volite – i zašto?
Najviše me ispunjava trenutak kad vidim da se djeca oporavljaju. Osjećaj kada svjedočim njihovom ozdravljenju, kad se opet smiju i igraju, doista je neprocjenjiv. Posebno je lijepo kad nas nakon nekog vremena dođu posjetiti, i pokažu nam koliko su narasli i podijele s nama svoju radost i zahvalu. To su oni trenuci koji nam daju snagu da nastavimo i kad je teško.

Koliko Vas je obrazovanje pripremilo za praksu, i kako ste doživjeli svoj početak rada u KBC-u Rijeka?
Obrazovanje mi je pružilo čvrstu teorijsku podlogu, ali prava praksa i iskustvo stječu se tek u kontaktu s pacijentima i kolegama. Sjećam se početaka kada mi se činilo da, unatoč znanju iz udžbenika, pred sobom imam još toliko toga za naučiti. Upravo mi je podrška iskusnijih sestara i liječnika bila od neprocjenjive važnosti – oni su mi pomogli da povežem teoriju i praksu i da se oslobodim početne nesigurnosti.

Osjećate li da su Vaše kompetencije i znanje dovoljno prepoznati unutar zdravstvenog sustava?
Svakako. Osjećam da su moj trud i rad prepoznati, a posebno mi je drago što se u KBC-u Rijeka mnogo ulaže u dodatne edukacije. Čim se ukaže prilika i kad imamo dovoljno osoblja, uvijek se potiče da idemo na edukacije kako bismo nadogradili znanje. Na mom odjelu svi se međusobno podržavamo i cijenimo jedni druge, što je izuzetno važno.

Koju preporuku biste dali mladim ljudima koji razmišljaju o karijeri u sestrinstvu?
Bilo bi šteta ne iskoristiti poziv bavljenja sestrinstvom, jer mislim da nijedan posao kao ovaj te ne može psihički ispuniti i dati ti to zadovoljstvo da pomogneš nekome. Općenito, na ovom odjelu ne osjećam da imam samo kolegice, već ih gledam kao obitelj, tako da puno znači okruženje u kojem se nalaziš i mislim da bi svi ovdje dobro funkcionirali što se tiče timskog rada.

Postoji li neka misao ili životni moto koji Vas vodi i u privatnom i u profesionalnom životu?
Moj moto je jednostavan, ali mi puno znači: "Budi sretan s onim što imaš." Podsjeća me da cijenim male stvari, da budem zahvalna na zdravlju i obitelji, i da se trudim naći radost i u svakodnevnim situacijama, bilo kod kuće, bilo na poslu.

VEZANE VIJESTI:
[RAZGOVOR] Snježana Juričić: "Empatija, znanje i hrabrost temelj su sestrinske profesije"