[CRTICE IZ POVIJESTI] Hotel Kvarner – simbol opatijskog glamura

Hotel Kvarner je kroz svoju burnu povijest bio i prihvatilište za ranjenike koji su 1916. godine stizali iz krvavih rovova Prvog svjetskog rata.

Četrdeset godina nakon Vile Angioline, Opatija je 1884. godine dobila i svoj prvi hotel, hotel Quarnero, danas Kvarner, najstariji hotel na Jadranu, a njegova impresivna gradnja trajala je samo deset mjeseci. Hotel Kvarner je opatijski simbol početka elitnog turizma i dolaska bogate klijentele u ovaj kraj.

Kada su Južne željeznice polovicom 19. stoljeća u svojoj propagandno-turističko-zdravstvenoj invaziji Opatije htjele ostvariti i svoju ideju o promociji Opatije kao luksuznog mjesta za zimski odmor, smatrali su kako je za to ostvarenje potrebno sagraditi hotel dorastao njihovim planovima. Odabrali su idealnu poziciju uz more, okruženu bogatom vegetacijom, odmah pokraj Vile Angioline i crkve sv. Jakova. No, realizacija ovog projekta naišla je na prepreke. Jedna od njih pojavila se u vidu „neprikladno smještenog“ groblja koje se nalazilo na mjestu današnjeg Umjetničkog paviljona Juraj Šporer jer bi pogled na prolaznost gostima „plave krvi“ mogao pokvariti dobro raspoloženje i zadovoljstvo. No, snalažljivi direktor Južnih željeznica Friedrich Schüler u veljači 1883. godine najavljuje Kotarskom glavarstvu izgradnju ogromnog sanatorija za oboljele od tuberkuloze od koje, statistički gledano, mnogi umiru pa će postojeće groblje biti premalo i potrebno će biti potražiti neko prostranije mjesto. Schülerov je plan uspio te je groblje 1885. premješteno na Lesićevo (današnja Zdravstvena stanica na Novoj cesti), a 1900. na mjesto gdje se nalazi i danas.

Od obitelji Tomašić kupljeni su vinogradi na lokaciji gdje će – za nevjerojatnih deset mjeseci – 27. ožujka 1884. godine, biti otvoren sanatorij, koji će postati ono što danas znamo kao hotel Kvarner. Sa svojih 49 soba, salonima, toplim i hladnim kupkama i jednom kupaonom na svakom katu, predstavljat će posljednju riječ sanatorijsko-hotelskog standarda zrelog 19. stoljeća. Kako je vidljivo iz germanskih bilješki glavnog inspektora gradnje, koje je autorima izvornog teksta ustupio mr. Ervin Dubrović, upravna nomenklatura Južnih željeznica imala je pritužbe na „neljubazne Opatijce“ koji traže visoke naknade za zemljišta, na teškoće oko pronalaženja smještaja i prehrane za radnike i na stalne pokušaje riječkih firmi da im preotmu radnu snagu.

Do 1890. godine ukupni troškovi koje su Južne željeznice imale u Opatiji narasli su na dva milijuna guldena. Veliki dio otišao je na hotel Kvarner, gdje su hodnici i stepeništa grijani cirkulirajućim toplim zrakom, tople kupke povezane su s glavnom zgradom staklenim grijanim hodnikom, svaka kabina je drvenom ogradicom i zastorom bila odijeljena na dio za kupanje i dio za presvlačenje, a prije ili poslije kupki, osvježavajući napici mogli su se konzumirati u kavanici. U podrumu hotela nalazio se parni stroj za pumpanje morske vode s grijačima, a u potkrovlju spremnici tople vode.

Hotel Kvarner nekada

Vlasnici su se kroz povijest izmijenjivali, pa tako iz ruku Južnih željeznica krajem stoljeća hotel Kvarner prelazi u vlasništvo Društva spavaćih kola, zatim pod Italijom postaje Quarnero, a njegov je vlasnik od tridesetih godina do kraja Drugog svjetskog rata bečki hotelijer Hubner. Hotel tada postaje društveno vlasništvo.

Hotel Kvarner je kroz svoju burnu povijest bio i prihvatilište za ranjenike koji su 1916. godine stizali iz krvavih rovova Prvog svjetskog rata, a s njegove terase je srpski diplomat Peloza napravio svoje egzibicionističko samoubojstvo. Požar koji je buknuo početkom 20. stoljeća „izbrisao“ je tople kupke i na njihovom je mjestu 1913. godine osvanula Kristalna dvorana, a hotel je „svjedočio“ i vatri koja je 1989. godine odnijela kućice nekadašnjih „hladnih procesura“ na čijem mjestu je danas replika starog kupališta Angiolina.

Mnoga su zvučna imena tijekom povijesti boravila u hotelu: od Isadore Duncan, Čehova, Jamesa Joycea, Salvatorea Quasimoda, do Matoša, Lenjina, Đalskog, Tita, Lajoša Zilahija, Krleže, Kranjčevića, D'Annunzija, Nazora i Stjepana Radića, a hotelska je terasa ugostila i brojne izvođače, od kojih davnih dana i slavnog violinista Jana Kubelika. No, ono što Opatijci danas možda još i više pamte je nezaboravni glas Ive Robića čiji su stihovi godinama ljeti odzvanjali terasom...

(Izvor: tekst „Hotel Kvarner“ Dine Julius, u suradnji s Amirom Muzurom, Ervinom Dubrovićem i Mirnom Ristić, objavljen u listu „Opatija“ br. 8, svibanj 1997. godine).

Nacrt Hotela Kvarner

Piše: Sanja Monar Duraku / List Opatija