[SUSRET S UMJETNICOM] Iris Vrus na Sedmom kontinentu

Većina scena na moru snimana je u Ulcinju, na plaži, što je bilo krasno, a naša je kineska djevojčica imala čak i jednog Sašu zaduženog da njezine „neglumačke“ izlete u vodu i okolicu svede na najmanju moguću mjeru, što ju je dodatno zabavljalo. Jedino ju je malo mučio crnogorski način prehrane, budući da joj je više odgovarala mediteranska dijeta. Nakon što se odmah na početku osula i deset dana nije mogla snimati, dobila je osobnog kuhara!

Iris Vrus naša je sugrađanka koja se još kao dijete proslavila ulogom u filmu koji kao da je iz dana u dan sve aktualniji, a nedavno je prikazan u sklopu „Mjeseca našeg filma“, baš u Opatiji. Publika je tako dobila priliku još jednom uživati, između ostalog, i u sjajnoj Irisinoj interpretaciji kineske djevojčice, jedne od troje dječjih protagonista „Sedmog kontinenta“.

– Nakon što je prvotna zamisao da ulogu kineske djevojčice ostvari prava Kineskinja napuštena, počelo se tražiti „Kineskinju“ kod kuće. Kako sam, premda ublaženo, zadovoljavala bazične uvjete rasne sličnosti, praktički sam se, potpomognuta svojom „lajavošću“, odmah stopila s ovom ulogom. Kad nam je ekipa, upućena od naših poznanika, pokucala na vrata, mama je bila jako zabrinuta shvativši ozbiljnost rada na jednom cjelovečernjem filmu, unatoč uvjeravanjima da će se samo „snimati djeca kako se igraju“. Meni je, s druge pak strane, kao vrlo samostalnom i emancipiranom opatijskom predškolskom djetetu, ideja odmah legla i uglavnom sam sve doživjela kao dobru zabavu.

Iris Vrus – djevojčica sa Sedmog kontinenta zauvijek (foto: Nikola Turina)

Većina scena na moru snimana je u Ulcinju, na plaži, što je bilo krasno, a naša je kineska djevojčica imala čak i jednog Sašu zaduženog da njezine „neglumačke“ izlete u vodu i okolicu svede na najmanju moguću mjeru, što ju je dodatno zabavljalo. Jedino ju je malo mučio crnogorski način prehrane, budući da joj je više odgovarala mediteranska dijeta. Nakon što se odmah na početku osula i deset dana nije mogla snimati, dobila je osobnog kuhara!

– Snimalo se godinu i pol, a najteže su mi scene bile u Voloskom, na domaćem terenu. Snimano je i u Rijeci, na Urinju: trajekt noću uz zimsku buru, a ja u ljetnom kostimu tako da su me s vremena na vrijeme morali ugrijavati! Ipak, kad bi me Dušan Vukotić, naš redatelj, metnuo na krilo, objasnio mi scenu i rekao što moram izgovoriti, na sve sam drugo zaboravila. To je pravi pristup! Čak i kasnije, kad sam se morala boriti s divljenjem neke i zavišću druge djece, bilo je dovoljno sjetiti se ovog divnog čovjeka i sve bi bilo lakše. Srećom, sve se relativno brzo normaliziralo, no film nisam pogledala sve do njegove projekcije na Voloskom, na otvorenom, pred dvadesetak godina.

Obećavši si da će do kraja života stajati isključivo iza zavjese, Iris odlazi na studij scenografije u Italiju. Po njegovom završetku radi u Njemačkoj, nakon povratka u Hrvatsku otvara butik, a po njegovom zatvaranju se počinje baviti slikama što smatra svojim najvećim uspjehom. Po vokaciji je koloristkinja, tako da joj najviše odgovaraju estetizirane apstrakcije, a kritika njezin stil najčešće stavlja na tromeđu između slikarstva, kostimografije i dizajna. Smatrajući da nije lijepo ono što je lijepo već ono što se pojedincu sviđa, izlaže ne samo kod kuće (velika izložba u Šporeru za koji je i sentimentalno vezana), već i u metropolama poput Rima ili Pariza.

– Kada sam jednom vidjela kako komadi tkanine padaju na pod iz šivaćeg stroja, poželjela sam zaustaviti trenutak te fantastične kompozicije, u čemu sam na kraju i uspjela. Trenutno radim s kamelijama, a ideja mi ne nedostaje; uostalom, autorica sam više zlatom ovjenčanih patenata, a ponosim se i time da je prvi hrvatski patent upravo moj.

Kao prava Opatijka, Iris se uvijek vraća svome gradu i veselilo bi je da on (p)ostane zeleniji i prirodniji grad Opatijaca, a ne samo turista. Njezina je nona, član poznate opatijske obitelji Tomašić koja je u vlasništvu imala hotele Milenij 1 i 2 te Café Glacier (današnji Šporer), uvijek tvrdila kako je opatijskoj djeci jako teško jer s jedne strane vide turiste kako se samo zabavljaju, pa imaju problema s tim da se prihvate nekog posla, a s druge je strane Opatija jako loše mjesto po pitanju izbora zanimanja – ili si hotelijer ili si konobar; između teško da ostaje prostora za one djelatnosti koje u stvari čine svijet, jer turizam je izvrstan, ali treba se znati mjera.

– Bojim se da smo iz te mjere odavna izašli što me jako žalosti. Često se sjetim svoje none i raduje me da mi je prva velika izložba u Opatiji održana baš u Šporeru, nekadašnjem „njezinom“ Café Glacieru. Nona mi je u nasljeđe ostavila i rukom pisanu knjigu recepata s Bečkoga dvora. Jela iz te kuharice posluživala su se u Opatiji i voljela bih je jednoga dana objaviti. Volim mala mjesta. Veliki grad za mene znači gubljenje individualnosti. Ovdje se ipak svi znamo pa se rado vraćam svojim korijenima. Uspijemo li dodatno zadržati dijete u sebi, cijeli svijet doista može postati Sedmi kontinent!

Za List Opatija
Piše: Aleksandar Vodopija