[OPATIJSKI VREMEPLOV] Arkade: Gdje Lerčica ljubi Jadran

Onemi na kupalištu Arkade more se ne stepli ni pokle Telove, ni va aguste. Tamo je vavek bilo mrzlo.

Prije samo mjesec dana, na kupalištima se moglo sresti tek pokojeg sporadičnog kupača ili kupačicu, unatoč tomu što nezaustavljivi Kukali – neovisno o vremenu – svojim uspješnim akcijama uz osmijeh potiču na cjelogodišnje kupanje. Jasno, Kukalima nije vjerovati jer smiju se oni i zimi, po najvećoj hladnoći. Smijehom kriju studen od nas znatiželjnika i odane publike, brane smijehom svoju odvažnost i hrabrost, brane uznosito čast grupe sve brojnijih pristalica cjelogodišnjeg kupanja.

Mesto kade je more vavek bilo mrzlo

Ususret nestrpljivo dočekanom ljetu to moje štovanje i duboka naklonost moru skoro uvijek počinje trivijalnim dijalogom otprilike ovako: „Se kupaš?“ – „Ma kade, more je još mrzlo.“ – „Je malo, ma samo na početke, pokle se telo navadi.“ – „Nemoj ti mane navadi ni ne navadi, nego lepo reci je more teplo al' ni i štop!“ Ja znan samo da je mene mama vavek branila raneje kupanje, pa bi rekla: „Pokle Telove, kad se more blagoslovi“, a da brižna ni znala da san to već obavil s kumpanijun za Prvi maj na Lide.

Onemi na kupalištu Arkade more se ne stepli ni pokle Telove, ni va aguste. Tamo je vavek bilo mrzlo.

I to sve zbog hladne izvorske slatkovodne utoke potoka Lerčice čija se glavna matica slijevala posred plaže i već nakon tridesetak metara temperatura bi se nešto približno sjedinila s morskom, što je taj kupališni akvatorij i ljeti činilo hladnijim. Jedan od dječjih izazova tipičan za to kupalište bio je nadmetanje tko će prvi doplivati do obale plivajući sredinom suprotnog toka često nabujalog potoka Lerčice, svladavajući njegovu brzinu i postepeno rastuću hladnoću.

Na prostoru tog kupališta, danas hotela Admiral, prije izgradnje već je prolazila šetnica pa novoizgrađeni kompleks nije narušio vizuru već se sljubio s okolinom. Svojom dinamikom objekt interesantnog pročelja na redom nanizanih nadsvođa prostoru je donio novu perspektivu i životnu dimenziju. Idejni začetnik i vlasnik, poduzetnik Konrad Quitta 1904. godine prvotno gradi mali objekt, a već 1910. isti pretvara u puno veći nazvan Gemaindebad (Gradsko kupalište) koje su popularno zvali Quitta. Za talijanske vladavine objekt se dodatno širi i nosi ime Bagno Italia. U doba bivše države službeni je naziv Kupalište Opatija, ali se uvijek spominje samo ukorijenjenim nazivom Arkade.

Na betonskom sunčalištu kupališta Arkade: Zaigrana hrpa bezbrižne mladosti – „Esperijanci“ i susjedi (iz foto arhive E. Prijića)

Puno više od pukog kupališta

Kupalište je imalo svoju stalnu publiku, a to su bili „Esperijanci“ (društvo s područja vile Esperia) iz okolnih velebnih zgrada koji bi cjelodnevno uživali na prostoru na terasi igrajući nogomet, kartali, zbijali smicalice, očijukali sa simpatijama, kao i turisti stranci. Legenda kupališta je bila teta Mimi koja je na katu ljubazno otvarala i zatvarala kabine, naplaćivala ulaz i najam rekvizita koje bi revno izdavao i postavljao banjin Rudi. Kupalište je imalo i telefon kojim jer uglavnom operirala teta Mimi. Kako je broj pretplatnika rastao, tako su nastajale šale s pozivom. Neko vrijeme je žrtva učestalih poziva bila i nama uvijek blago naklonjena teta Mimi koja bi na upit dečki „Teta Mimi, ča ste tako nervozna?“ znala ljutito odgovoriti: „Ma opet je neki zval i pital ako je more do kraja!“

Zimi bi kupalište služilo kao spremište za kupališne barke, sandoline, moškone, tobogane, trampolinske daske i ostale kupališne rekvizite. Bio je tu i stan supružnika Škrinjar, djelatnika „Parkova i plaža“. U jednom dijelu se krojilo i krpalo dotrajale pokidane platnene kabine i suncobrane, a usput se moglo zadužiti zastave skoro svih država za potrebe sportskih ili kulturnih međunarodnih priredbi. Jedan dio je pripadao krojačkom poduzeću „Ukus“ gdje su vrijedne radnice izrađivale radna odjela, kute i slično. Bilo je još toga, što je izmaklo mome sjećanju.

Između dva svjetska rata, prostori u donjem dijelu, ispod kolonada, ka morskom prolazu, bili su korišteni kao trgovački i ugostiteljski objekti. Kasnih šezdesetih godina neki dijelovi su oživjeli kao diskoteke i noćni klubovi (1967. godine „Club 57 Western style“ koji je 1971. preuređen u „Plavi klub“; na lokaciji gdje je neponovljivi Marinko Nikolac – Piko imao boutique otvara se 1967. „Pirat Bar“ i kasnije „Arkade Bar“). Sve je to trajalo samo do 1989. godine nakon čega je taj kompleks srušen radi izgradnje hotela Admiral i pripadajuće mu turističke lučice.

Utihnula je Lerčica. Stale su Dražica i potok Vrutki, a ostala su samo urezana lijepa sjećanja, slike i kartuline.

Službeni južni ulaz

Za List Opatija
Piše: Dragan Kinkela