[FOTO/VIDEO] Kako su koze spasile ljude - Grčki zdenac

Nije oduvijek bilo jednostavno doći do vode. Pogotovo ne na otoku i u vrijeme suše. Ovo je podsjetnik na vrijeme kad su Puntari spašeni zahvaljujući kozama i upornosti jednog mladića.

Autor knjige “Izumrla naselja i napuštene građevine otoka Krka”, Alan Žic Teklin i dalje nas vodi po poluotoku Prniba. Iako nas je tlačila velika vrućina, zaputili smo se bijelom cestom do mjesta gdje smo vidjeli grčki tip zdenca. Zdenac se nalazi u borovoj šumi, a prvo što smo uočili bio je još jedan ilirski humak. Na vrhu humka još uvijek je očuvana struktura na kojoj se palila vatra kako bi se odaslali signali upozorenja od opasnosti u ta davna vremena.Ispod humka smješten je zdenac. Riječ je o podzemnoj građevini izgrađenoj od kamena koja izgleda poput kamenom obloženog ulaza u neki podzemni prostor. Ulaz je zapravo rupa koja po kosini vodi ispod zemlje do mjesta gdje se nalazi voda, koje ovaj put nije bilo u zdencu. Alan objašnjava kako su zdenci građnie uglavnom na mjestima na kojima bi voda izvirala iz neke podzemnih izvora, ali je kamenje na uzglavlju postavljeno tako da ipak i kišnica klizi unutra. O ovom, kako ga krčani zovu, grčkom zdencu nije zabilježena niti jedna narodna predaja. Međutim, uz jedan drugi zdenac u blizini Punta na području Sus koji je na žalost zatrpan, vezana je jedna zanimljiva legenda, objavljena u Žicovoj knjizi koju vam ovom prilikom predstavljamo.

Ilirski humak i pored njega grčki zdenac

Najslavniji krčki zdenac danas je gotovo u potpunosti zatrpan i od njega se skoro pa i nema što vidjeti. Prije pet godina još se nekako držao na kupu i još sam u njemu vidio malo vode. Sada je prepun lišća koje je prekrilo vodu. Tik uz zdenac nabacana je gomila kamenja, očito za potrebe „hacijende“ koja niče na susjednom terenu. Nadajmo se da višak materijala neće jednostavno iskrcati u zdenac, da „popune rupu“ i da će ostati za uspomenu budućim generacijama kao podsjetnik na drevna vremena kad je upravo taj zdenac spasio Punat od izumiranja.

Na cijelom otoku bila je velika, velika suša. Zemlja je bila jako raspucana. Smokvama je opalo sve lišće. Zmije su dolazile na žal piti more. Ljudi su čuvali svaku kaplju vode. Zurili su u svaki oblačić. U samo nekoliko lokava i zdenaca još je bilo vode.

Jedan je mladić pasao ovce i koze na Susu. On je bio sluga nekog bogatog Grka. Blago nije imalo volje niti za jelom jer je bilo žedno. Stoka bi bila počela jesti predvečer, a čim bi sunce izašlo, sklanjala se u hlad. I mladić je isto štedio vodu, koje je u tikvi (= čuturici) bilo sve manje. Nakon tjedan dana stoka je poprilično smršavjela. Kozama se nije mogao vidjeti trbuh, jedva su vukle noge za sobom. Navečer bi pala rosa i to je još držalo stoku na nogama.

Knjiga Izumrla naselja i napuštene građevine otoka Krka – Alan Žic – Teklin

Jednog jutra koze su izgledale veselije. Trbusi su im bili siti. Mladić je počeo gledati što se dogodilo. Vidio je da se koze skupljaju oko jedne jamice u kojoj je trava bila zelena i svježa. Ovce su se tukle koja će prije doći tamo i lizale su zemlju. Uzeo je „težicu“ (= pastirsku sjekiricu) i počeo kopati na tom mjestu. Rukama je razgrtao zemlju i napravio veću rupu. Otišao je doma, uzeo „pikun“ (= vrsta motike) i lopatu te se vratio na Sus. Kopao je jako brzo. S jedne je strane napravio kosi puteljak, po kojem je nosio zemlju van. Kopao je i kopao.

Zemlja je bila nešto vlažnija, ali vode nije bilo. Bio je jako tvrdoglav i nije htio tek tako prekinuti kopanje. Navečer je rekao gazdi što radi. Gazda mu je rekao neka se ne muči jer tamo vode nema. Drugog je dana jama bila poprilično duboka, ali još uvijek nije bilo vode. U sebi je rekao: „ako sutra ne dođem do vode, prestat ću kopati“. Kad je taj dan kopao do navečer, nije došao do vode. Bio je jako tužan i umoran. Legao je na kaban (= vrsta pokrivača/kabanice) i mislio o vodi. Noću je sanjao da je zdenac pun puncat vode te da se sva stoka napila i veselo jede suhu travu. Kad se ujutro probudio, sunce je bilo već prilično visoko. Protegnuo se je i prvo što je napravio, otišao je pogledati zdenac. Nije mogao vjerovati. Zdenac je bio pun. Voda unutra bila je mutna, ali bila je tu. Ovce i koze su je pile. Umočio je prst u vodu i kušao kakva je. Bila je dobra. Napunio je tikvu i stavio je u hlad. Dva-tri sata poslije kušao je vodu iz tikve i nakon tri tjedna konačno se napio. Pojeo je malo kruha i sira, pomuzao kozu i napio se mlijeka. Legao je na kaban i zaspao.

Navečer je išao kući i rekao da je iskopao zdenac. Rekao je da je voda dobra za piće, hladna, i da je ima koliko hoćeš. Ljudi su počeli dolaziti sa svih strana i svatko je uzeo vode. Vode je počelo biti sve manje i zdenac je bio skoro prazan. Nato su ljudi počeli nositi kamenje i ogradili suhozidom cijeli zdenac.
Prije nekoliko godina očistili smo ga Miko Žic-Frančić, Miko Žic-Mikina, Jive Orlić-Senkić i ja. Našli smo dvanaest stuba, trideset i dva „zuba“ i mnogo razbijenih lonaca, žara, boca i lončića. Ostatke zemljanih posuda stavljali smo posebno na stranu, ali kad su došli u doticaj sa zrakom i suncem, do navečer su se raspali. Ja mislim da još nismo došli do samoga dna jer je još uvijek dolje bilo mekano blato, a vjerujem da bi na dnu moralo biti sitnije kamenje, žal, drobljeni kamen ili barem oveće kamenje. Nismo mogli dalje jer je voda tako naglo dotjecala da smo se bojali da bi me mogla preplaviti.

(prema pričanju Mika Žic-Mikulina 1970. godine zapisao dr. Rado Žic-Mikulin)