[OPATIJSKI VREMEPLOV] Mrakovčić? Jeretov? A sutra?

Opatijska i vološćanska deca su 1970. leta konačno dobila novu velu modernu jedinstvenu školu z velen asfaltiranen igrališten ka je dobila ime „Ljubomir Mrakovčić“, a od 1992. leta nosi današnji naziv „Rikard Katalinić Jeretov“.

Zove me neki dan jedna mama, da va koj to škole držimo gimnastiku za decu? Ja njoj s prve lepo rečen – va opatijske škole „Ljubomir Mrakovčić“, tamo zdola „Bille“ (još se nisan naučil reć „Špar“). Pita ona mene da kade je ta škola? Pa kako kade?... A čekaj, čekaj, brzo san se ispravil – va škole „Rikard Katalinić Jeretov“. Zajno mij palo napamet kako se mi volimo igrat z imeni i prezimeni i kako nimamo rigvarda za nikega. Kako je to riskantno i grdo, igrat se s tujemi imeni i prezimeni, a pogotovo ako nisu živi. Nekega dižemo za njigove zasluge do neba, a onda se, preko noći, ako prilike tako nalažu, sve njigove zasluge brzo pozabe. Neki pak postanu važni aš to meritaju, a neki samo zato aš su od takobože važnega roda ili zato ča su nasledili titulu ku je njihov nonić al pranonić dobil, a da je morda nanke ni zaslužil. Ma da se razumemo – tu ima prsti vavek i politika.

Ista škola, drugo ime

Opatijska i vološćanska deca su 1970. leta konačno dobila novu velu modernu jedinstvenu školu z velen asfaltiranen igrališten ka je dobila ime „Ljubomir Mrakovčić“, a od 1992. leta nosi današnji naziv „Rikard Katalinić Jeretov“.

Mislin si, brižan onaj Ljubomir Mrakovčić. Ča je kemu on nebog lošega storil? Kad se nova osnovna škola storila i po njemu naslovila, si su ga hvalili i govorili da je to pravo ime za školu i daj to škola zavredila. Va nutarnjen široken školsken hole, na jednen zide visela je njegova vela slika i kratki opis njegovega života. Na dan škole bi se stavila kakova rožica uz recitaciju, ki put bi i školski zbor zakantal, a razni gosti (uzvanici) i deca bi pljeskali. Devedeseteh (1992.) kot da je bila rezolucija, ma ne ona od četrdesetiosme. Škola je, brže-boje, dobila novo ime. Ne daj Bog neš protiv reć. Si muče. Isti judi, ista škola, niš boja ni huja, sada kot ni prej, samo ima drugo ime. Ma neće niki niš reć aš si znaju da čaval kemu se glava vidi vavek dobije po njoj. Tako je jedanput već nastradalo ime od Brozine, aš je Kosovska bila preimenovana va Ulicu Ivana Brozine Slovana. Onda su to valda od straha maknuli, da bi goropadno, dvajsetak let kašneje, opet neke ceste preimenovali i jednoj (Varljenska cesta) na jednen dele vratili ime Ivana Brozine Slovana.

I tako je izvojevana jedna pobjeda za učinjenu ishitrenu nepravdu koja ne garantira ovaj niti bilo koji naziv zauvijek. Možda se varam, ali iskustvo iz bliže prošlosti mi govori da imenovanja pogodovana trenutnoj klimi nisu trajna. Uvijek je bitno uvažiti kontekst vremena i vječnog žara mladosti. Tu naglost, taj spoj bunta i mladenačke borbe, često do žrtvovanja za druge, a što gotovo uvijek prestaje s mladošću. Ipak ta buntovna mladost ostavlja traga i pomaka bilo to na tehnološkom, umjetničkom polju ili ne daj Bože opet nekim ratom. Taj proces (r)evolucije se generacijski, brže ili sporije, uvijek ponavlja i nadograđuje. Kako se na kraju broje mrtvi, tako bilježimo i nastale promjene. One lakše, administrativne, pa tako i nazivi, su najbrže, dok ove druge, složenije, često budu dugotrajne ili ostaju na čekanju do nove prilike.

Nova imena za „nove istine“

Na kraju cijele ove priče nije više bitno (ni upitno) jesu li spomenuti nazivi zasluženo odabrani, već je li Opatija ubuduće sposobna odgovorno nositi i braniti časna imena. I dajem si pravo hipotetski pitati: „Na koliko godina su sada nazivi dobili to pravo?“

Analogno tomu na puntici bi onda trebalo maknuti Djevojku s galebom i ponovo postaviti Madonu. A ima tu štočega još, da ne spominjem imenovanje ulica i nekih hotela čije su promjene naziva samo stanje političkih mijena – hotel „Imperial“ i „Stephanie“, hotel „Regina Elena“ i „Moskva“ te hotel „Central“ i „Imperial“. Namjerno ili nenamjerno, ljudi uvijek čine istu „grešku”, brišu povijest i pišu nakratko svoju novu istinu.

Sve je već davno rekao mudri govornik Ciceron, da je povijest učiteljica života ili da citiram točnije: „Povijest je svjedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja, učiteljica života i glasnica starine“.

A ja ću u kratkim crtama ipak podsjetiti na Ljubomira Mrakovčića i na Rikarda Katalinića Jeretova. Oba su bila intelektualci dubokih patriotskih tragova i oba su zavrijedila da škola nosi njihovo ime. Utjecaj politike bio je jedini razlog te promjene. Dok je jedan svoje ideale izvojevao žrtvovanjem u ratu, drugi se za iste koristio kao literat.

Ljubomir Mrakovčić rođen je 10. srpnja 1918. u Voloskom. Živio je u Mošćeničkoj Dragi, a kasnije kao student veterine u Zagrebu. Bio je aktivan u Narodnooslobodilačkom pokretu od travnja 1941. te je bio sekretar Kotarskog komiteta KPH Kras. Poginuo je 28. travnja 1944. u „majskoj ofenzivi“ na Lipovcu u Lisini.

Rikard Katalinić Jeretov je rođen 8. siječnja 1869. u Voloskom. Bio je književnik i publicist, istaknut sudionik Hrvatskog narodnog preporoda u Istri. U Opatiji je od 1914. djelovao kao blagajnik Družbe Ćirila i Metoda za Istru. Poznat je kao pjesnik mora, Hrvatskog primorja i Istre. Objavio je niz zbirki pjesama, a u hrvatskoj dječjoj književnosti poznat je kao Barba Rike. Pokopan je u Splitu 29. rujna 1954.

Piše: Dragan Kinkela
Za List Opatija