LIKOVI IZ BAJKI (4) Popeljuha Zavaljuha – Sjevernočakavska Pepeljuga

Popeljuha Zavaljuha bi značilo „uvaljana u pepeo“, a u ovoj verziji bajke nema maćehe i polusestara, već samo otac koji se mora oženiti svojom kćeri – Popeljuhom.

„Pepeljuga“ je bajka o lijepoj i dobroj djevojci koja živi s oholom maćehom i zločestim polusestrama. Po cijele dane radi i čisti, prepuna je pepela i ukućanke je zlostavljaju. Nakon što je upoznala princa na jednoj svečanosti, kada je ponoć otkucala morala je pobjeći, pa je izgubila svoju cipelicu. Pronalazi je princ, a onda odlazi od kuće do kuće kako bi našao djevojku kojoj odgovara cipelica. Tako je našao Pepeljugu, oženili su se i živjeli sretno do kraja života.

Ovu je bajku napisao Charles Perrault još u 17. stoljeću, a njega se smatra „ocem bajki“. Napisao je još i „Mačka u čizmama“, „Trnoružicu“, „Ljepoticu i zvijer“, „Palčića“ i mnoge druge bajke.

Godinama nakon, „Pepeljuga“ je dobila svoje razne inačice, a među njima je i narodna bajka iz našeg kraja. Zove se „Popeljuha Zavaljuha“ i napisana je na sjevernočakavskom dijalektu. Ovu je narodnu bajku, koja se prenosila usmenim putem, prvi zabilježio Fran Mikuličić u Krasici u 19. stoljeću, a objavljena je u Kraljevici. Popeljuha Zavaljuha bi značilo „uvaljana u pepeo“, a u ovoj verziji bajke nema maćehe i polusestara, već samo otac koji se mora oženiti svojom kćeri – Popeljuhom. Ona bježi i počinje raditi u drugom kraljevstvu kod dobrih ljudi, iako je kraljevna u svome. Kraljević iz tog drugog kraljevstva se zaljubi u nju na balu, ne znajući da je to njegova sluškinja. Prema njoj se kao prema sluškinji nije lijepo ponašao, a kad je saznao tko je ona uistinu, ispričao joj se, pa su se oženili na radost jednoga i drugoga.

Iz „Narodne pripovijetke“, autorice Maje Bošković-Stulli – „Popeljuha Zavaljuha“:

Opet je navečer bal. Popeljuha opet prosi da bi ju pustili da vidi kako će bit. Oni ju puste, a ona se obuče sad va zvezdene halji i dojde tako na salu. Kad ju je kraljev sin opazil, dojde valje k sebe i razveseli se da ju opet more videt i odluči da ju večeras neće z ruk pustit, da mu kakogod opet ne pobigne. Tanca z njun i pita ju opet otkud je, a ona mu reče da je s Klješćeva grada. On ju ‘se čuva i drži da mu ne bi pobigla.

– Pustite me – reče mu ona – da rubac z žepa znamen.

– Ale morate zet od mane ov’ prsten, pa ću vas onput pustit – reče njoj on.

Ona zame prsten, on ju malo pusti i nekamo leh oči obrne i nje već nestane bržje leh bi z okon maknul. Kraljev sin opet žalostan, tužan, z niden neće da govori, neće da jî i najzada oboli. Pita ljudi, znanci, prijatelji kade j’ ta’ Lopatov grad; raspišiva se na se strani da bi morda ki znâ, ale nidan. Pita za Popeškov grad, ni za njega ne zna nidan. Pita za Klješćev grad, još manje. Sad je on počel zdvajat, još jače oboli. Oboli borme nasmrt. Popeljuha je za ‘se to znala, pa kad je sinu mat kuhala juhu, zlomi ona prsten nadvoje i klade ga polovicu va zdelicu va koj mu mat juhu ponese. Na dnu zdelice najde on toga pol prstena. Sad se on razveseli i pita mater ki je juhu kuhal. Ona mu reče da ju j’ sama kuhala.

– A ki van je pomagal?

– Nidan!

– Ki j’ bil blizu?

– Nidan.

– Ma neki je moral bit blizu, recite mi, sakako mi morate povedat, aš od toga zavisi moje zdravje ale smrt.

– Ma nidnoga ni bilo blizu – reče mu mat – leh ča Popeljuha za kuton.

– Ako ni nidnoga bilo blizu leh ona, to zovite nju neka simo dojde.

Mat projde va kuhinju, pa reče Popeljuhe da ju sin zove. Sad se ona obuče va sunčene halji i zasvetli kodi sunce – takove divojki ni po ‘sen široken svitu bilo. Dojde gore k sinu, a njemu valje on čas bilo bolje. On ju pita kako je to došla za Popeljuhu simo, kako se j’ to pretvarat mogla i tako naprvo. Ona mu sad ‘se poveje kako se j’ š njun i z ocen njejen dogodilo, kako j’ od oca pobigla – na bal došla, kako ju j’ on z lopaton udril, a zato ona rekla, kad ju j’ na bal pital otkud je, da j’ z Lopatova grada i ‘se drugo. Kad mu je ‘se to natanko povedala, prosi ju on za oprošćenje. Ona mu ‘se oprosti, a on ozdravi i ožene se. Pa kakov je to bil pir tamo! Ni tičjega mleka ni njin falilo, zato i sad ljudi žele da bi se ono vrime povrnulo.

Više u ovom feljtonu:

Malik Tintilinić – Mali Primorac po kojem su nazvane najšarenije stepenice u Rijeci

Znate li da i danas Trsatski zmaj čuva grad od posjetitelja s lošim namjerama?

Hrvatske šumske i gorske vile – Znate li da ih ima u Gorskom kotaru i na Učki?

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }
error: Sadržaj je zaštićen !!