VIDEO Razgovor s Đonijem Tafrom, voditeljem vratara i trenerom u Školi nogometa NK Rijeka: Golman treba trajati
FOTO i VIDEO: nk-rijeka.hr
– Možda sam za neke staromodan, za druge nisam, ali za mene golman mora biti golman. Iz njega treba isijavati golmanska elegancija, mekoća, stav i način komunikacije s ostatkom “terena” riječi su legendarnog čuvara bijele mreže, Đonija Tafre
Rijeka – Bilo je nešto novinarski atraktivno u razgovoru s golmanom kojem je nogomet u žilama. Možda je Đoni Tafra mogao po nekim tipiziranim definicijama o tome što je točno uspjeh stići i dalje u profesionalnom dijelu svoje golmanske karijere, ali nekako, nakon razgovora s njime u sadašnjoj ulozi gdje u Školi nogometa HNK Rijeka zadnjih pet ključnih godina stvara i vodi mlade vratare, dojma smo da je Tafra uvijek bio točno tamo gdje je u svakom trenutku morao biti. Češće nego rjeđe to je ujedno i jedini pravi put:
– Ja sam tamo krajem osamdesetih, početkom devedesetih, kao punoljetnik jako naglo od perspektivnog reprezentativaca bivše Jugoslavije stjecajem okolnosti pao u redove tadašnje najniže lige. S vrha na samo dno, priča iskreno golman koji, iako ne voli puno govoriti o tom razdoblju, ipak kaže tada se zainatio i danas to razdoblje cijeni kao jedno od svojih najuspješnijih. Zašto?, zapitali smo ga:
– Tada, u toj najnižoj ligi koja je postojala počeo sam se truditi više nego na reprezentativnim razinama s kojih sam i “pao” u nju i tako sam krenuo malo pomalo natrag prema gore. Jači i spremniji za izazove koji su uslijedili.
Nije prošlo dugo, i svaki trud po trud temperamentnom Tafri se počeo i vraćati. Počeo je osvajati vratarske vrhove gdje odlična statistika njegovih obrana u hrvatskom nogometnom svijetu beziznimno plijeni pažnju. Prije “Rijeke” igrao je u puno klubova u kojima je nadograđivao svoja golmanska iskustva, a, možda i ne znajući, utirao put razvoja metodologije rada s budućim mladim golmanskim nadama. U tom smislu svaki klub, pa i onaj u najnižoj ligi bio je presudan. U svakom je nešto naučio, usvojio i primijenio u kasnijoj karijeri, jer, što uopće znače samo neke prekretnice? Za jednog od najuspješnijih hrvatskih vratara svaki je klub bio jednako vrijedan dio inspiracije za ono što se kasnije događalo i što danas uspješno “prebacuje” riječkim nogometnim omladincima.
Svjedok nezaboravne 1999.
Osim što se cijeli posvetio obučavanju golmana za riječkog prvoligaša, Đoni Tafra je danas i svjedok jednog vremena, one jedne godine koja se u “Rijekinim” i redovima njenih navijača, ali i navijača cijele Hrvatske pamti minimalno – za vječnost. Oksimoron nije bezrazložan jer ta nesuđena prvenstvena godina unatoč svojoj sjetnoj i gorkoj karizmi, čuva i svoju sunčanu stranu. 1999. “Rijeci” nije donijela materijalnu pobjedu i zasluženi trofej koji bi rado dodirivale generacije nakon, ali je u punom kapacitetu pokazala što u nogometu znači biti apsolutni moralni pobjednik! Apsolutni bez zadrške jer “Rijeku” je baš uoči teškog finala protiv “Osijeka” počastilo neviđenim navijačkim “vatrometom” na splitskom Poljudu. Sve, rekli bismo, naopako: grandiozno slavlje u Splitu prije finala na Kantridi, k tome još i slavlje uz srčanu podršku navijača rivalskog kluba, a uz to sve i Đoni Tafra, riječki Dalmatinac koji vjerojatno u tom trenutku na terenu ne bi znao reći na što je bio ponosniji.
Četrdesetak tisuća poljudskih navijača je zbog odlične utakmice “Rijekine” nogometaše ispratilo glasnim skandiranjem njenog imena, a riječkoj ekipi koja se pripremala za očekivani spektakl protiv “Osijeka” time je poklonila povijesni značaj i respekt. Sve uoči finala Prvenstva protiv “Osijeka” na Kantridi, finala koje je na kraju zasjenio trenutak u kojem je poništen pobjednički gol u posljednjim trenucima utakmice.
– U mom slučaju ima nekoliko utakmica koje ću pamtiti cijeli život, ali izdvojio bih tu kada smo igrali ispred tolikih tisuća i tisuća navijača na Poljudu. Takva se utakmica ne može loše odigrati. Ma, cijela ta sezona bila je fenomenalna, po 12, 13 tisuća gledatelja bilo bi pod stijenama Kantride na utakmici protiv, npr., “Zadra”, a kamoli nekog jačeg suparnika. Za to se trenira cijeli život, za takvu atmosferu se igra. Pogotovo kada ti cijeli stadion suparničke ekipe skandira, to je bilo fenomenalno. Najupečatljivije u sjećanju s te poljudske utakmice ostalo mi je zgrijavanje prije početka, u pozadini je pjevao Mladen Grdović što je doslovno grmjelo po stadionu, svi smo se ježili dok još nije ni počelo. Utakmica protiv “Osijeka” koja je nakon toga uslijedila na Kantridi bila je druga priča. Slavlje je već počinjalo, igrači su bili na maksimumu, a onda se dogodio preokret i to je u trenu postala utakmica na kojoj znaš da si pobijedio, a nisi pobijedio. Da si prvak, a nisi. Radi se o doslovno izmiješanim osjećajima koje je teško objasniti, rekao nam je kratko i osjetno emotivno Tafra kada smo ga upitali to evergreen pitanje na koje odgovor zapravo nikada ne dosadi – Kako je bilo izgubiti prvenstvo zbog sudačke odluke koju će “Rijeka” pamtiti još desetljećima. I duže.
O ovim utakmicama s Tafrom redovito i nakon 21 godine razgovaraju njegovi današnji kolege treneri iz Škole nogometa HNK Rijeka.
– Priča je gotova. To je za svakog igrača teško podnošljiva situacija u kojoj ne možeš učiniti više apsolutno ništa. Igrači moraju to podnijeti sportski i to je, nažalost, tako. Mi možemo nagađati što je bilo u pozadini ’99.-te, ali istina je da – nikada nećemo to do kraja i doznati.
Uvijek je vratar “kriv”
Đoni Tafra vratar je bogatog iskustva, široke perspektive i već izgrađenih metoda rada s polaznicima Škole nogometa. Vratari su, doduše, posebno izloženi u ovome sportu jer, uvijek je, kaže Tafra, vratar kriv. No zbog toga je i treniranje vratara poseban mamac, poseban izazov:
– U omladinskom nogometu vratare treniramo da se spremaju na sve situacije, da kroz treninge i pripreme steknu znanje za što bolju igru: tko golmanu može u igri biti od pomoći, tko od “odmoći”, kako da predvidi pogreške ili poteze ispred gola. Ukazujem im i stalno pokušavam prenijeti ono što će im, kada se nađu sami – jer ispred gola oni jesu sami, biti od koristi. Za vratara je najgore kada stalno ima pritisak zbog svoje uloge u igri. Vratar koji je fizički i psihički spreman za stati pred gol neće podleći pritisku, ispričao nam je Tafra.
Ono što bi se moglo izdvojiti kao njegova specifičnost u odnosu na kolege u radu s mladim vratarskim snagama jest pomalo klasičarski pristup poslu:
– Možda sam za neke staromodan, za druge nisam, ali za mene golman mora biti golman. Iz njega treba isijavati golmanska elegancija, mekoća, stav i način komunikacije s ostatkom “terena”. Ne podcjenjujući nijedan sport već ukazujući na razliku – nogometni golman nije niti rukometaš, niti hokejaš, ili nešto treće. On je nogometaš u kojeg se “zaljubiš” kada ga vidiš. Danas je, usudim se reći, takav pristup zapostavljen. S obzirom na napredak i razvoj naših golmana iz Škole nogometa, ne samo jer ja smatram da radimo kako treba, već i zbog komentara mojih kolega, uostalom i zbog golmanskih rezultata, vjerujem da će se uspjesi nastaviti i da ćemo doći do cilja i vizije koju dijelim s kolegama, a ta je “izbaciti” 3 do 4 golmana godišnje koji će u svom dijelu također naglašavati rezultate naše Škole, ali i cijelog HNK Rijeka kao organizacije kojoj Škola pripada. I to se pomalo nakon ovih prvih 5 godina i ostvaruje – naši golmani izgledaju kao golmani i u tehničkom i u taktičkom smislu i time smo jako zadovoljni. Znalo je biti i sitnijih otpora na tom petogodišnjem putu, ali oni su danas nevažni jer imamo to što imamo – Škola nogometa je sa svojim vodstvom sigurna u to da program za vratare postaje standard koji se prati i u stručnim krugovima. Svatko zna svoje pri čemu je moj osobni kriterij da se povodim onim postupcima koji daju najviše rezultata.
Golman treba trajati
I “Tafrini” golmani iz riječkog omladinskog pogona, ali i on sam često spominju primjer Juventusovog Gianluigija Buffona ili Ikera Casillasa kao primjere odličnog rada i golmanskog kontinuiteta na “duge staze”.
– Što će nam golman od jedne, dvije ili tri godine? Ne. Biti golman je kontinuitet. I to je vodilja u radu s našim polaznicima. Učimo ih na trajnost od malih nogu i nema punijeg srca nego kada vidiš na njihovim licima da upijaju svaku tvoju riječ. Djeci uvijek treba ponuditi nešto više jer oni sve vide, gledaju treninge i na internetu, vole napredovati, upijaju. Smatram da je dosljednost jednoj tehnici ili programu najvažnija. S onima koji su tijekom svog nogometnog školovanja “šarali” po različitim pristupima i metodama, a onda su došli k nama, imamo nešto više posla dok ih ne uvedemo u sustavnost naše škole. Osim toga, naši golmani, kao i ostali igrači, redovito uz svoje trenere prolaze i video analize i uče gdje mogu pomoći, gdje presjeći grešku, uče taktičke postave ekipe i sve ostalo što treba jednom modernom golmanu u današnjem nogometu. Stavljamo ih u različite situacije podražaja i pritisaka, razgovaramo s njima, svi se skupa jako puno trudimo. Pripremni dio treninga golmani izvode odvojeni od momčadi, a onda se priključuju svojoj ekipi, ispričao je Tafra.
– Ono što radim u klubu, nastojim raditi i s reprezentacijom gdje sam trener U 16 i U 17. Kada s nekim radim objašnjavam i vježbe, i razloge zašto nešto radimo objašnjavam detaljno, a to prihvaćaju i u reprezentaciji. U Danskoj kada smo igrali Elitno kolo na kraju smo imali najboljeg vratara U 17, isto je i s mnogobrojnim turnirima na kojima naši vratari postižu zapažene uspjehe.
Što i ne čudi, jer kao što je rekao na početku, ovom je treneru juniora, kadeta, ali i voditelju svih vratara u omladinskoj “Rijeci” nogomet odavno u venama. I on po svim vremenskim prilikama i neprilikama zajedno sa svojim kolegama, voditeljem Škole i igračima svakoga dana gradi i nadograđuje riječki stup nogometa, nadglasavajući svojim trenerskim povicima oštru riječku buru kao što se vidi i u priloženom video isječku s jednog od nedavnih treninga:
