RIJEČANI NA SVJETSKIM NOGOMETNIM PRVENSTVIMA (5) – ŠTRKLJA JE BIO MILJANOV PEDRO

Nisam na prvoj utakmici na mundialu ’82, Jugoslavija-Irska 0:0, napravio neku kardinalnu grešku, uostalom nismo ni gol primili. Ali, to nije bilo ono pravo, osjećao sam da sam težak, k’o da imam sto kila. Na zagrijavanju je sve bilo u redu, a kad je počelo gotovo i nisam išao u napad, što mi je inače bila odlika. Ali, nisam bio ni najgori ni među najgorima, a ispao sam Miljanov Pedro. Znaš da uvijek ispadne krivac onaj  koji nema ni najmanje protekcije, nikoga iza sebe – pričao mi je ne jednom Miloš Hrstić-Štrklja, najtrofejniji igrač „Rijeke“, u kojoj je igrao od prvih pionirskih koraka. To mu je bila posljednja utakmica u dresu Jugoslavije.

Štrklja sa Škurinja u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije

Godine 1982. godine jugoslavenska je reprezentacija u Španjolsku krenula silno nabijena optimizmom, predvođena Miljanom Miljanićem, svojedobno i trenerom madridskog »Reala«, koji je, blagoglagoljiv i diplomatičan, izmislio novi adut, reprezentaciju četiriju kapetana – »Hajdukovca« Ivice Šurjaka, »Dinamovca« Velimira Zajeca, Sarajlije Safeta Sušića i »Zvezdaša« Vladimira Petrovića. Šuro, Zeko, Pape i Pižon! Poker asova! Ali,  samo prije prvenstva.

Počelo je jalovim remijem protiv Sjeverne Irske (0:0), poslije kojega je Miljaniću jedini krivac ispao igrač »Rijeke« Miloš Hrstić–Štrklja, iako je svima bilo jasno da krivce valja tražiti među napadačima, a ne u lijevom braniču. Ali, netko je morao visjeti – Miljanov Pedro bio je Štrklja! Bio je to deseti nastup i oproštaj od reprezentacije najtrofejnijeg igrača u povijesti »Rijeke«, u kojoj je igrao od pionira. »Štrklja« je s »Rijekom« osvojio dva Kupa maršala Tita(1978. i 1979.), s mladom reprezentacijom Jugoslavije (igrača do 21 godine) bio prvak Evrope, osvojio zlatnu medalju na Mediteranskim igrama 1979. u Splitu, bio četvrti na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980. i igrao na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj 1982.

BILI SMO MLADI EVROPSKI ŠAMPIONI

DUJMIĆ JE TRLJAO RUKE – Ante Dujmić, Franz Beckenbauer (koji je sa Sr Njemačkom bio prvak svijeta i kao igrač i kao izbornik) i Mišo Cvijanović u Zagrebu 1970.

I u ovim godina, poslije izvanredne igračke karijere u „Rijeci“ (bio je i među pobjednicima nad slavnim „Realom“ na Kantridi (3:1) u Kupu UEFA), igara u španjolskoj primeri, trenerovanja u više zemalja Bliskog i Dalekog istoka, najviše u Kini, dvije bolne činjenice nikada neće preboljeti –  Mundial u Španjolskoj 1982. i nikada ponuđeno kormilo prve momčadi „Rijeke“. Dvije bolne činjenice i dvije velike nepravde. Preponosan je da bi komentirao drugu, ali prvu hoće:

–  Na mundialu ’82 u reprezentaciji Jugoslavije  najviše nas je bilo bilo iz naše mlade evropske šampionske generacije: Zlatko Vujović, Šestić, Petrović, Halilhodžić, Zajec, Nenad Stojković, ja… U pripremnom razdoblju izborio sam status standardnog prvotimca, lijevog braniča. Kad gledam iz ove perspektive, kao trener, mislim da smo bili pretrenirani, to je bio jedini razlog zašto nismo otišli dalje iz prvog kruga. Odmah poslije jesenskog prvenstva okupili smo se u Miločeru.

ŠTRKLJA NA MUNDIALU ’82 – Slijeva Zlatko Vujović, Jovanović,Gudelj, Vladimir Petrović, Nenad Stojković, Šljivo, Safet Sušić, HRSTIĆ, Zajec, Dragan Pantelić i kapeta Šurjak (Jugoslavija-Irska 00)

Selektor Miljan Miljanić na početku kaže: »Tko hoće trenirati neka trenira, tko neće ne mora, ovo je odmor«. Čuj, nitko se ne usudi reći: »Neću!«. Poslije tog »odmora« tri dana kući pa petnaestodnevne pripreme u Medulin, opet tri dana kući pa petnaest dana u Split. Poslije Splita počinje proljetno prvenstvo, završi  prvog petog, a već trećeg petog smo bili u Novom Sadu – tri puta dnevno trening. Sve smo to izdržali, moraš, ideš na Svjetsko prvenstvo, teško je, ali nitko se nije bunio.

AFERA  S KOPAČKAMA – „ADIDAS“ PROTIV „PUME“

A u Španjolskoj najprije afera s kopačkama. Mi smo već prije kraja kvalifikacija dobili slobodne ruke da izaberemo u čijim ćemo kopačkama igrati. Predstavnik »Pume« Ante Dujmić (inače ujak Tomislava Ivkovića) dao je igračima po deset, dvadeset tisuća maraka, i ja sam uzeo deset tisuća maraka, i svi smo pristali igrati u »Puminim« kopačkama.

A GDJE JE LOPTA – Hrstić, Zajec i Gudelj protiv Iraca

Ali, prije prve utakmice na Svjetskom prvenstvu – grom iz vedra neba! Predsjednik Nogometnog saveza Jugoslavije, advokat Tomaš Tomašević, došao je u svlačionicu, donio »Adidasove« kopačke i rekao na ružan način: »Skidajte »Puma« kopačke i obujte »Adidas«, a ako nećete – idete kući!«. Tu je puklo. Do tada smo radili zaista odlično, bila je prava atmosfera, onda se sve razvodnilo. Ne razmišljamo više o igri nego o kopačkama, novinari još otežavaju situaciju, kao, mi smo izdajice: »Prodane duše, prodali ste se  za deset tisuća maraka!«. Morali smo igrati u »Adidasovim« kopačkama. Ante Dujmić nije tražio natrag novce, a i zašto bi – reklamu je ionako dobio, o »Pumi« se pisalo više nego da nije bilo afere. Što sam učinio sa tih deset tisuća maraka? Vjeruj mi i ne sjećam se više…

MILJANIĆEVA – KAO – ISPRIKA

Protiv Iraca – katastrofa. Novinari su pisali da su se Irci prije utakmice pripremali kupajući se u bazenu i ispijajući pivo i na kraju s nama odigrali 0:0. Nisam na toj utakmici igrao dobro, ali nisam napravio neku kardinalnu grešku, uostalom nismo ni gol primili. Ali, to nije bilo ono pravo, osjećao sam da sam težak, k’o da imam sto kila.

JEDAN OD ČETIRI MILJANIĆEVA KAPETANA – Ivica Šurjak u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije
POKRA NAS JE SUDAC
Ivan Gudelj, fenomenalni vezist, radnik, neumorni trkač, ali i kreator i strijelac, kakav bi i danas itekako dobro došao našoj reprezentaciji, gotovo u svim anketama ušao je u najbolju jedanaestoricu mundiala ’82. Nedavnih mi je godina pričao: “Prvu utakmicu protiv Sjeverne Irske igrali smo 0:0, bilo je jako vruće, temperatura skoro četrdeset stupnjeva, jako je teško bilo trčat. Iako sam bio fizički superspreman i meni je bilo teško pa san pita Šurjaka: »Šuro, da l’ ti moreš trčat?«. On je jedva moga odgovorit, bija je, ono, koma, ali je ka’ pravi kapetan reka: »Mogu, mogu…“.
Protiv Španjolske izgubili smo 2:1. Već u 10′ ja san da gol, vodili smo 1:0. (A propos, Ivica Šurjak mi je jednom rekao da je Gudelj, dakle, četiri godine prije Maradone dao gol rukom, ali mi je Gudelj to i poslije godina i godina – pobio: »Nije! Gol san da sistemom glava-rame, lopta je sa glave skliznula na rame, bija san u letu, bacija san se i tako da gol, nije bila ruka.« – op.a.).
Onda nas je pokra sudac. Zajec uopće nije napravija prekršaj u našem šesnaestercu, nego barem metar vanka, sudac je izmislija penal. Posli je Pantelić Juanitu obranija udarac, a sudac je ponovija penal. Tek tada Juanito je da gol. Na kraju smo primili i drugi gol, koji je zapravo bija autogol Nenada Stojkovića. A mi smo u toj utakmici igrali odlično i promašili nekoliko stvarno lipih prilika.
Još pod dojmom nepravde protiv Španjolske slabo smo igrali protiv Hondurasa, čak nas je Pantelić spašava u nekoliko situacija. Na kraju je Pižon Petrović u 87′ da gol iz penala, ali nam to nije bilo dovoljno, više nismo sami odlučivali o sebi. U susretu Španjolska-Sjeverna Irska sve nam je odgovaralo osim 1:0 za Sjeverne Irce i – baš se to dogodilo.“

Na zagrijavanju je sve bilo u redu, a kad je počelo gotovo i nisam išao u napad, što mi je bila odlika. Ali, nisam bio ni najgori ni među najgorima, a ispao sam Miljanov Pedro. Znaš da uvijek ispadne krivac onaj  koji nema ni najmanje protekcije, nikoga iza sebe. Iza mene  nisu bili čak ni novinari jer Riječana i nije bilo u Španjolskoj, a Beograđana, Zagrepčana, Splićana i Sarajlija jest.

Istina je da sam protiv Iraca ozlijeđen, dobio sam udarac u rebra, ali je snimak pokazao da ništa nije puklo i ja sam se brzo oporavio. Ipak je umjesto mene zaigrao  Zlatko Krmpotić, više nisam bio ni na klupi, a Miljanić ništa nije obrazložio. Kad smo već ispali, kad smo se opraštali,  rekao mi je: »Žao mi je što sam baš tebe eliminis’o, što je tako ispalo, uvek sam te cenio kao fudbalera….«. I tako dalje i tako dalje… Kao, ispričao mi se.

SUČEVA KRAĐA PA NAŠA BRUKA

OZBILJAN I NA KLUPI – Miloš Hrstić

…Protiv domaćina  teško nas je oštetio danski  sudac  Henning Lund Soerensen.

Kod rezultata 1:0  (za nas je gol dao Gudelj), prekršaj Zajeca nad Ufarteom bio je barem metar izvan našeg šesnaesterca, milijun puta smo to poslije vidjeli na televiziji, ali Španjolci su morali proći i sudac je dosudio jedanaesterac.

Juanito je iskoristio dvostruki dar, jer mu je prvi udarac Pantelić obranio pa je sudac izvođenje jedanaesterca ponovio, i izjednačio. Nenad Stojković je dao autogol za konačnih 1:2. U posljednjoj utakmici protiv Hondurasa trebali smo pobijediti 2:0 i otići u drugi krug, ali smo pobijedili samo 1:0, golom Petrovića iz jedanaesterca. Jesmo li se ispromašivali? Ma, vraga! Oni su trebali pobijediti! Mogli smo dobiti pet komada, Pantelić nas je spašavao.

MUKE UZ MALI EKRAN

Iz  Zaragoze  smo otišli u Madrid i u hotelu pored aerodroma gledali na televiziji utakmicu Španjolska–Sjeverna Irska. To je bilo najgore! Muke Tantalove. Pitanje je bilo samo jedno – ili ostajemo u Madridu ili idemo kući, a o nama su odlučivali drugi. Opet nismo imali sreće! Španjolska je izgubila 0:1, a da je igrala samo 0:0, uopće – neriješeno,  mi bismo otišli u sljedeći krug. Ništa nam nije išlo na ruku, iako smo sami bili krivi za to. Prije utakmice s Hondurasom mi smo ovisili samo o sebi, da smo Hondurasa pobijedili samo 2:0 ta nam posljednja utakmica ništa ne bi značila. Čim je završio prijenos krenuli smo na aerodrom, kući…

…Poslije Španjolske nikada više nisam zaigrao u jugoslavenskoj reprezentaciji, u koju me prvi uvrstio Dražan Jerković protiv Grčke 3:1 (1978.). Došao je Toza Veselinović, isprobao čak pedeset igrača, ali neke od nas iskusnijih nije ni zvao, a  baš tada igrao sam izvanredno. Poslije španjolskog mundiala  otišao sam u vojsku, a po izlasku igrao kao preporođen.

Toza to nije htio vidjeti…

DVA MARKA NASLJEDNIKA – Marko Cvijanović(broj 8) i Marko Hrstić (7) u novinarskoj reprezentaciji Hrvatske u malom nogometu

UN PARTIGIANO COME PRESIDENTE

…Presretan je poslije finala u Španjolskoj bio omiljeni predsjednik Italije Sandro Pertini, un partigiano come presidente, kao što je to divno rekao u sjetnoj kanconi Toto Cutugno, koji će pjevajući ujedinjenoj Evropi 1990. pobijediti na Eurosongu:

Buongiorno Italia gli spaghetti al dente

e un partigiano come Presidente

con l’autoradio sempre nella mano destra

e un canarino sopra la finestra

Buongiorno Italia con i tuoi artisti

con troppa America sui manifesti

con le canzoni con amore

con il cuore

con piu’ donne sempre meno suore

Veliki čovjek, gospodin i drug Sandro Pertini, visoki i intelektualac zaljubljen u nogomet, 8. srpnja 1982. u Madridu presretan je grlio nogometaše Italije, koji su se u tim trenucima izjednačili s Brazilcima, postavši trostrukim prvacima svijeta.  U trenucima najvećeg slavlja i radosti najbolji strijelac Italije i Mundiala ’82 Paolo Rossi iskreno je rekao: »Naš najbolji igrač bio je Sandro Pertini!«. Bio je u pravu. Trijumfirala je ova Italija: ZOFF, Bergomi, GENTILE, CABRINI, Collovati, SCIREA, Conti, TARDELLI, Rossi, Oriali, Graziani – plus Altobelli i Causio . S  „Juventusom“ za koji su igrala petorica čija su prezimena ispisana velikim slovima, a igrao bi i Bettega da se nije ozlijedio prije mundiala – „Rijeka“ u Kupu kupova 5. ožujka 1980. igrala na Kantridi 0:0! Torinezi su otišli dalje zahvaljujući domaćoj pobjedi 2:0. Moćna je bila ta „Rijeka“ Azzuri su pobijedili SR Njemačku 3:1 pogocima Rossija, Tardellija i Altobellija, a germansku čast spasio iskusni Breitner.

ISKRENO PRIJATELJSTVO – Enzo Bearzot i Sandro Pertini

I sada mi je pred očima to nezaboravno finale. U počasnoj loži španjolskog suverena Juna Carlosa sjedio je i zapadnonjemački predsjednik, staloženi Helmuth Schmidt. Talijanski predsjednik Pertini, iako vremešniji od obojice, kao da i nije sjedio. Stalno se poput nestašna đaka vrpoljio na sjedalu, ustajao, širio ruke od trenutačnih razočaranja, snažno pljeskao, dječački iskreno se smijao i mahao od radosti svojim sunarodnjacima. Na kraju su njegovim licem potekle suze radosnice.

Prvi čovjek Italije, cijenjen i voljen kao ni jedan predsjednik prije i poslije njega, bio je i ponašao se kao običan smrtnik, iskreni tifoso, toliko velik kao čovjek da to i – ne skriva. Jednako tako dječački iskreno radovao se dobrim kartama dok se u avionu na povratku nadmetao u društvu sa selektorom Enzom Bearzotom, zapamćenom i po vječitoj luli u ustima, protiv veterana Franca Causija i kapetana Dina Zoffa, koji je, da ne bude zaboravljeno, prvu slavu dva desetljeća prije toga  stjecao u dresu »Udinesea« na utakmicama Međunarodnog omladinskog turnira »Kvarnerska rivijera«. Zemlja za čije je nogometaše tako odano navijao i njen predsjednik zaslužila je postati trostrukim prvakom svijeta.

Ali, bio je to i trijumf mudrog Enza Bearzota, koji je jedini bespogovorno vjerovao u svoje momke, iako su se u prvom krugu provukli kroz ušice igle, trima remijima i ukupnom gol-razlikom 2:2. I to je nogomet. I to je život.

DVA LIJEČNIKA NA TRAVNJAKU – Kapetan Brazila Socrates i sudac Matovinović

DVA DOKTORA NA CENTRU

Tri su hrvatska nogometna  suca sudila na svjetskim  prvenstvima. Najprije legendarni naš nogometni sudac Leo Lemešić,  prije drugoga svjetskoga  rata reprezentativni napadač »Hajduka«, a poslije  i član selektorskih komisija, i to u godinama u kojima je Jugoslavija osvojila olimpijsko srebro u Tampereu 1952.  i igrala na Svjetskom prvenstvu u Bernu 1954. godine.  Potom je na svjetskom prvenstvu sudio i Branko Tešanić.  Treći je bio Riječanin dr. Damir Matovinović, istaknuti liječnik-ortoped, godinama ravnatelj u nas i u Evropi visoko cijenjene ortopedske ustanove, bolnice u Lovranu. Prije trideset i šest godina Matovinović je sudio na mundialu u Španjolskoj, iako se neki čelnici njegove  sudačke organizacije  tome baš i nisu nadali. Godinu dana prije SP ’82 Matovinović je sudio na jednom, zapravo, mini-prvenstvu svijeta mladih reprezentacija, turniru koji se po predsjedniku FIFA-e zvao ”Joao Havelange”. Igrali su: Brazil, Paragvaj, Urugvaj, Čehoslovačka, Jugoslavija, za koju su igrali Deverić, Zoran Vulić, Lulić…

HRVAT IZ AUSTRALIJE SUDAC NA SP U ŠPANJOLSKOJ – Tony Bošković

Dr. Matovinović to pamti i danas: “Sudio sam nekoliko zaista pravih utakmica na stadionu Azteca, koji je izgledao fenomenalno, k’o da su Azteci bili na njemu. Kao da si u nekakvom grotlu, u nekakvoj utrobi, tribine su natkrivene, vidiš negdje visoko iznad sebe samo komadić lijepog plavog neba. Prekrasan stadion! Tu sam sudio i  prijateljsku utakmicu, između najboljih selekcija Meksika i Španjolske, koje su se već tada, 1981.  godine, pripremale  za španjolski mundial. I  prethodne i tu utakmicu odlično sam sudio pa su mi meksički suci već tada rekli da sam kandidat za Svjetsko prvenstvo. Nakon gotovo godinu dana me moj prijatelj Joža Matković (inače dugogodišnji izbornik veteranske nogometne ekipe riječkih liječnika s kojima je i dr. Matovinović  osvajao  svjetske i evropske titule – op. a.) nazvao ujutro iz »Vulkana« i rekao da je večer prije slušao talijanske vijesti i da stvarno idem suditi na SP u Španjolsku. Na mundial su me zvali zapravo Meksikanci, njihovi ljudi iz FIFA-e, po njihovoj preporuci sam završio na svjetskom prvenstvu. A naši me zapravo nisu htjeli poslat, ha, ha, ha.“.

U prvoj se utakmici dogodilo što se možda nikada prije, a možda ni poslije, nije dogodilo na svjetskim prvenstvima –  na centru su se rukovala dva liječnika, slavni kapetan Brazila Socrates i sudac Matovinović.

–  Je, je, rukovali smo se i predstavili jedan drugome: »Dr. Socrates! Dr.  Matovinović!«, obavili cijelu onu ceremoniju  bacanja novčića, biranja strana.  On je već bio liječnik, pedijatar, vjerojatno je bio odličan student kada je kao vrhunski svjetski igrač već diplomirao na medicini.

JEDINI RIJEČKI SUDAC NA MUNDIALIMA – Dr.Damir Matovinović u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije

Brazil – Novi Zeland 4:0 (2:0) pred pedeset tisuća gledalaca, najmanje osamdeset posto u žutome – navijača Brazila. Bila je to sjajna momčad Brazila, još su igrali Zico, Falcao, Junior, Cerezo, Serginho, Eder… Suditi tu utakmicu bio je, ono, pravi osjećaj. Čuj,  ti si s tim ljudima dole, Brazilcima, trčiš s njima. Brazilce nisi ni čuo da trče, čuo si samo Novozelanđane, ha, ha, ha, Brazilci su gipki kao mačke, kao da ih nema. A igrači…

… U gledalištu, normalno, urnebes! Samba stalno, muzika, ono, super događaj, isto tako  i prije, a posebno poslije utakmice.  U toku utakmice jedan je papirnati lijepi zmaj kružio dosta dugo nad terenom, ne, i jedanput se konačno i spustio, prema jednom korneru.  Ja sam mislio da ga Brazilci vuku na špagi, ali on stoji, stoji, ne može se igrati.  Normalno, prekineš utakmicu.  Nekoliko igrača i ja potrčimo da ga premjestimo.  Klinac! Kad smo došli na jedno pet metara blizu zmaj se dig’o i odletio.  A među navijačima u gledalištu – urnebes! Ha, ha, ha…“.

Damir Matovinović poslije je  još na dvjema utakmicama bio pomoćni sudac, a u Španjolskoj je bio mjesec dana: “ To je bio zaista lijep izlet, ali je meni na kraju ipak bilo malo štufno pa finale nisam ni čekao, iako smo mogli ostati do kraja. I, čuj, imao sam dosta suvenira, zastavica kojima sam mahao, nekih darova i sve sam to na aerodromu – zaboravio.“.

Priča je to mog starog dobrog sportskog prijatelja  Damira, zvanog i Izo, po ocu Izidoru, također nogometnom sucu, divnom čovjeku dobre uspomene. Barba Izo mi je jednom, govoreći o sinu i sebi u nogometu, na trsatskoj boćariji uz gradinu rekao: “Mišo moj, Damir je bolji sudac od mene, ali sam ja bio bolji igrač od njega, ha, ha, ha…“.

Damir je jednom toj očevoj priči dodao ovo:

– Stari nije volio komentirat’ moje suđenje, jedino kad je mislio da nešto nisam odsudio kako treba, ukazao bi mi eventualno na neke moje greške.

U SLJEDEĆEM NASTAVKU: ŠUKER KRALJ BRONČANE HRVATSKE

DESETLJEĆA PRIJATELJSTVA – Slijeva ŠTRKLJA, JAPO, KRLJA, MINTA, CVIJO i SREĆKO – ili Hrstić, Radin, Radović, Ružić, Cvijanović i Juričić

 

RIJEČANI NA SVJETSKIM NOGOMETNIM PRVENSTVIMA (1) – RUDI DOBRIJEVIĆ NIJE VIDIO MONTEVIDEO

RIJEČANI NA SVJETSKIM NOGOMETNIM PRVENSTVIMA (2) – ”DUCE“ NARUČIO TITULU – POZZO „ZABORAVIO“ FJUMANA

RIJEČANI NA SVJETSKIM NOGOMETNIM PRVENSTVIMA (3) – RIJEČANIN GINO UKROTIO UDARCE SIR MATHEWSA

RIJEČANI NA SVJETSKIM NOGOMETNIM PRVENSTVIMA (4) – LEGENDARNI GOL PERE RADAKOVIĆA

RIJEČANI NA SVJETSKIM NOGOMETNIM PRVENSTVIMA (5) : ŠTRKLJA JE BIO MILJANOV PEDRO

error: Sadržaj je zaštićen !!