FELJTON: “UVOD U FERAL TRIBUNE” (6) – Laku moć, Hrvatska

Iako su mu mnogi predviđali kraj znatno ranije, Feral je izlazio do 2008., ne gubeći utjecaj, objavljujući što drugi nisu, otkrivajući prve afere Ive Sanadera, i dokazujući zločine Branimira Glavaša. Ugasio se u ljeto 2008., iscrpljen upornom ignorancijom oglašivača i sustavnim neprijateljstvom države i medija

Temeljeno na hit-knjizi „Smijeh slobode“, izdavač Naklada Val. Autor: Boris Pavelić; Priredio: Dragan Ogurlić.

„Nemate Croatiju? Onda Feral i šibice!“ – tako Oswald 3. srpnja 1995. parafrazira jednu od svojih starih „fora“, koju je varirao još u socijalizmu. Time je prokomentirao vjerojatno najružniji simbolični napad na medije i slobodu govora u samostalnoj Hrvatskoj. Zbilo se to u po dana, u Splitu, 27. lipnja 1995., na nekoliko mjesta usred grada, od Marmontove ulice do Narodnoga trga, popularne Pjace.

Naslovnica iz lipnja 2001. – komentar na uhićenje Slobodana Miloševića

Tri muškarca otela su sve primjerke Feral Tribunea s kioska kod ribarnice u Marmontovoj i na Pjaci, te od kolportera na uglu Pjace i ulice Ispod ure, koja vodi na Peristil. Svežnjeve su odnijeli na Pjacu i demonstrativno ih, bez žurbe, derali i palili. Trajalo je to, prema procjeni objavljenoj u Feralu, oko tri sata. Premda su mnogi promatrali, nitko se nije suprotstavio, pa ni dva policajca što se vide na fotografijama. Tako je Split, šezdeset dvije godine poslije onoga smrtonosnog paljenja knjiga u Berlinu, postao jedini grad u Europi u kojemu su – po nešto skromnijemu, ali ideološki identičnom obrascu – demonstrativno, s ponosom i iz uvjerenja, spaljena pisana svjedočanstva ljudskoga pamćenja i kreativnosti, s nedvosmislenom porukom kako to paljenje ima biti shvaćeno.

Dossier o Pakračkoj poljani jedno je od najbitnijih svjedočanstvava u Feralovoj eri

 

Nitko nikad nije kažnjen zbog paljenja Ferala. Štoviše, hajka je tek počinjala. To, da će sud mjesec dana kasnije Tomislavu Merčepu dosuditi 130 tisuća Feralovih kuna zbog teksta „Polja smrti u Pakračkoj Poljani“, kao nadoknadu za duševne boli, samo je tiha nota u impozantnoj simfoniji tog progona..

„A onda, šjor Poglavaru, obećali ste nan slobodu štampe ka u najdemokratskijin državama u svitu. Mi u Ferala smo povirovali, bili smo sritni, ali jema bit da van i to ne kunferi i misto da na naše laži i podvale odgovorite činjenicama, eliminirali ste nas porezon na pornografiju. Obećali ste nan demokraciju koje je svaki dan sve manje. Birači negoduju da je na predizbornin skupovima puno mondurani lica koja širu straj. Oporba ronja da će ovo bit najlupeškiji izbori od Pašića do danas. Da ovo i nisu izbori nego svinjarija. Ne virujen, jer ako je tako, zašto ne bojkotiraju izbore? Sve su to samo sitnice, mali propusti prema uspjesima Ervaske, o kojima triba debele libre pisat.“ – to je posljednji pasus što ga je za života napisao Miljenko Smoje, objavljen u Feralu 27. listopada 1995., dva dana nakon njegove smrti, kao zvučni testament o nezadovoljstvu novonastalom državom i slobodama u njoj…

Crni, zeleni i žuti vragovi

A potkraj 1996. Hrvatska se i dalje nema čime pohvaliti. Primanje u NATO „ne treba očekivati prije 2010.“, a prilikom potpisivanja svečanosti primitka u članstvo Vijeća Europe, na kojoj je ministar vanjskih poslova Mate Granić potpisao Europsku povelju o ljudskim pravima, prometnula se u još jedan – ovaj put globalni – prosvjed protiv Tuđmanova odnosa prema medijima. Aktivisti udruženja Reporteri bez granica s galerije dvorane u kojoj je ceremonija održana, uparađene su potpisnike zasuli lecima s Feralovim naslovnicama, potpisane rečenicom na engleskome i francuskom: „Feral Tribune je ugrožen – Hrvatska krši novinarske slobode!“.

Oproštaj od Miljenka Smoje u broju od 27. listopada 1995.

Iz SAD-a se s liječenja prvi put vraća hrvatski predsjednik i obraća se naciji, ljutito, u poznatom govoru: „Štoviše. „Pogledajte što nam rade u Zagrebu! Dinamo, povratak komunizma… To nećemo dopustiti! (…) Nećemo dopustiti tim jugokomunističkim ostacima, ali ni onim političkim diletantima, bezglavim smušenjacima koji ne vide o čemu se zapravo radi danas u Hrvatskoj i u svijetu s kojekakvim regionalnim planovima. Nećemo dopustiti onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, i ne samo crnim, nego i zelenim i žutim vragovima, nećemo dopustiti onima koji se ne samo povezuju, nego im se i nude, ne samo da im se nude, nego im se prodaju za Judine škude! A povezuju se od fundamentalističkih ekstremista do kojekakvih lažnih propovjednika, pseudodemokratskih obmanjivača, a koji nam danas propovijedaju velike ideje o ljudskim pravima i slobodama medija…“ Tako je govorio Franjo Tuđman 23. studenoga 1996. u zagrebačkoj zračnoj luci, nakon što se vratio s pretraga u američkoj vojnoj bolnici Walter Reed.

Danas, zračna luka u Zagrebu koja između ostalog otpraća tisuće mladih koji razočarani i vjerojatno zauvijek napuštaju Hrvatsku, nosi ime prvog hrvatskog predsjednika.

Odlazak Dežulovića, ali i Tuđmana

U listopadu 1999. iz Ferala je otišao Boris Dežulović – najteži raskol u redakciji do tada. “Odlazak… Do kraja života će mi biti žao, kolosalno žao”, kaže Dežulović. “Stvar je vrlo osobna i nema veze s Feralom kao idejom. I zato sve ove godine preskačem tu priču”. Jednom, kad vrijeme osobne odnose učini manje važnima, možda će se precizno rekonstruirati što se točno dogodilo. Jer, jest činjenica da su osobni odnosi uvelike oblikovali tu redakciju, mnogo više nego u drugim novinama. Feral naime nije nastao kao klasična medijska tvrtka, nego iz satiričkog ludizma i prijateljstva, da s vremenom preraste u ozbiljno medijsko poduzeće. Ta napetost početnoga anarhoidnog zajedništva i kasnije potrebe za preciznim poslovnim odnosima u Feralu nikad nije razriješena, da u listopadu 1999. razori pojatu Studija Viva Ludež, a u sljedećim godinama uzrokuje sve češća unutarredakcijska trvenja.

Feralov Zakon o javnom informiranju
Kada je Tuđman 1. srpnja 1996. pošao ljetovati na Brijune, Feral mu je zaželio „sretan višegodišnji odmor“, a Oswald ponudio svoju verziju popularnog hita splitskog banda Daleka obala: „Postoji obala gdje more je čisto…gdje car je gol…i otoci isto!“
U istom broju, Feral objavljuje svoju verziju Zakona o javnom informiranju, o kojemu je tih dana raspravljao sabor: „Članak 1 – točna informacija: Zlatno je pravilo ozbiljnoga, profesionalnog novinarstva da svaka vijest čitatelju mora dati odgovore na pet ključnih pitanja: koga je primio dr. Franjo Tuđman, gdje ga je dr. Franjo Tuđman primio, kada ga je dr. Franjo Tuđman primio, što je dr. Franjo Tuđman tom prilikom rekao i tko je prijamu kod dr. Franje Tuđmana bio nazočan…“ Tu su i „napuci za urednike kako opremati tekstove sukladno odredbama novoga Zakona o javnom informiranju“.
Protuzakonito bi tako bilo napisati: „Franjo Tuđman nelegalnom transakcijom otkupio luksuznu vilu koju je bivša SFRJ nacionalizacijom otela zagrebačkoj Židovki“, nego bi trebalo napisati: „Predsjednik dr. Franjo Tuđman osobnim primjerom potvrdio da je denacionalizacija složeno pitanje pred kojim je nemoćna i izraelska država.“ Također, protuzakonito bi bilo: „Jacques Santer otvoreno kazao Mati Graniću da Hrvatska nikada neće ući u Vijeće Europe“, a zakonito: “Dr. Mate Granić izrazio puno zadovoljstvo razgovorima glede skorog prijama Hrvatske u Vijeće Europe“…

 

Petnaestak dana nakon Dežulovićeva odlaska, predsjednik države prevezen je u bolnicu, i počinje agonija HDZ-ove vlasti. Mnogi su očekivali suprotno, ali Tuđmana je Feral ispratio suzdržano i bez poruge. “Na Tuđmanov račun bilo se poželjno šaliti sve dok je on tih šala mogao biti svjestan. A sada je gotovo. Mir samrtničke postelje je, kao i mir groba, neprikosnoven. Naša je kulturna i civilizacijska nesreća što se toga moramo podsjećati”, pisao je u Feralu Miljenko Jergović. Ali su zato citirali udvorničke oproštaje, poput onoga Zlatka Canjuge, objavljenog u listu koji čitate: “Godinama sam nosio dužu kosu, zbog čega mi je dr. Tuđman 1994. rekao: Zlatko, moraš se ošišati. Učinio sam to, a onda smo počeli stvarati Zagreb.”

Razočaranje račanizmom

Riječ “razočaranje” najbolje opisuje kako su u Feralu doživjeli posthadezeovsku vlast šesteročlane koalicije. “Nisam očekivao to što se dogodilo”, kazao je Ivančić za knjigu “Smijeh slobode”, “premda nisam imao iluzija da dolazi neka hiperreformatorska vlast. Očekivao sam da će sada, poslije jednog zločinačkog režima, i status i recepcija Ferala biti normalizirani, da će društvo prihvatiti taj radikalno kritički glas kao nešto što ima pravo postojati. Ali to je izostalo, Feral je ostao izopćen, što je za nj dugoročno bilo fatalno. Danas, bez imalo jala, tvrdim da račanizam za Feral nije bio ništa manje poguban od pritisaka iz devedesetih – štoviše, bio je efikasniji”, s rezignacijom zaključuje Ivančić.

Usprkos tome, izlazio je Feral još dugih osam godina, od toga dvije i pol kao luksuzni satirični magazin, ne gubeći utjecaj, objavljujući što drugi nisu, otkrivajući prve afere Ive Sanadera, i dokazujući zločine Branimira Glavaša. Ugasio se u ljeto 2008., iscrpljen upornom ignorancijom oglašivača i sustavnim neprijateljstvom države i medija. Oprostio se svojstvenim virtuozitetom, predviđajući ovo što imamo danas:

 

Laku moć, voljena Hrvatska,

Zapjevaj, nemoj se stidjeti,

Kad svjetlost dogori feralska,

Ti ćeš se sretnijom vidjeti.

 

Cvjetat će zemlja, more i zrak,

Poslovni tornjevi, voćnjaci…

Svijetao bit će i taj tvoj mrak,

Kad u njem zabljesnu očnjaci.”

 

Licemjerje hrvatskoga novinarstva

Godinu i pol nakon gašenja Ferala, u veljači 2010, Slobodna Dalmacija “razvalila” je kako je Splitsko-dalmatinska županija 2007. obnovila napuštenu školu u selu Gardun u dalmatinskoj Zagori kako bi arheolozi pod vodstvom Mirjane Sanader, supruge bivšeg premijera, u njoj mogli – odlagati alat. “Slobodna” je to objavila pola godine poslije Sanaderove ostavke, u jeku medijskoga demontiranja njegove moći. Otkriće je prenio i Jutarnji list.

Na kraju teksta u Slobodnoj Dalmaciji stidljivo je navedeno kako je istu tu priču prije dvije godine objavio – Feral Tribune. No pravu pozadinu toga neobičnog prenošenja u niskotiražnim će Novostima, tjedniku Srba u Hrvatskoj, objasniti tek Viktor Ivančić, bivši glavni urednik Ferala. Nakon gašenja splitskog tjednika u lipnju 2008., Ivančić je najprije zaposlen u Novom listu, da u tim novinama odmah bude i cenzuriran, zajedno s Predragom Lucićem i Marinkom Čulićem, i to po izravnome nalogu Ive Sanadera i tadašnjeg vlasnika Roberta Ježića.

Reakcija na dobiven spor za „klevetu i uvredu predsjednika Republike“ u lipnju 1996.
Kad je Tuđman umro Feral ga je ispratio suzdržano i bez poruge. Ali je nastavio citirati udvorničke oproštaje, poput onoga Zlatka Canjuge: “Godinama sam nosio dužu kosu, zbog čega mi je dr. Tuđman 1994. rekao: Zlatko, moraš se ošišati. Učinio sam to, a onda smo počeli stvarati Zagreb.”

Ovako je Ivančić u Novostima razotkrio pozadinu priče o obnovi gardunske škole u Slobodnoj Dalmaciji: “Prije dvije godine, naime, slučaj “arheološke korupcije” uopće nije otkrio novinar Ferala, nego novinar Slobodne Dalmacije! Čovjek je pribavio dokumente, utvrdio činjenice, sastavio članak i predao ga glavnome uredniku matičnog dnevnog lista, a ovaj ga je glatko odbio objaviti, pošto se u tekstu razotkrivaju mutni poslovi premijera i njegove žene. Zgađen urednikovim postupkom, novinar je dostavio dokumente Feralu, pa je storija – u nešto komornijoj medijskoj atmosferi – ipak objavljena. Tako je Slobodna Dalmacija prije neki dan spektakularno obznanila otkriće što ga je prije dvije godine spektakularno zabranila!” Ivančić zato pita: “Zašto bi ponašanje Mirjane i Ive Sanadera bilo skandalozno, a postupci Slobodne i Jutarnjeg to nisu?”, pa zaključuje kako “sadašnja hajkaška revnost, dirigirana histerija i masni novinski naslovi kojima se kategorično prokazuje kriminalna narav Sanaderova režima, nisu ništa drugo nego zamaskirano svjedočanstvo nacionalnoga medijskog debakla, nešto poput fanfara za vlastiti moralni bankrot.” Pa dijagnosticira: “Korupcija širokih razmjera, osim svega, nije moguća bez potkupljenih medija; u hrvatskome slučaju oni su činili – i još uvijek čine – nervni sustav koji je vitalni dio organizma vlasti, i svi koji su remetili tu biološku sljubljenost bivali su odstranjeni kirurškim putem.”

Satira na vlastiti račun – posljednja stranica zadnjeg broja Ferala

Eto, zato je ugušen Feral Tribune. Nijedan medij u Hrvatskoj nije bio spreman podnositi takvu vrst obaviještenoga, bespoštedno kritičkog razotkrivanja. Hrvatski javni život odvija se u nekoj vrsti uzajamnoga konsenzualnog licemjerja koje svakoga štiti njegovih vlastitih bestidnosti, i cijela se nacija ljuljuška u tom kolektivnom plesu pod maskama. Na taj karneval Feral Tribune nije htio pristati, pa je “odstranjen kirurškim putem”. Snaga i nepopustljivost društvene kritike kakvu je emitirao Feral Tribune, nakon njegova gašenja, nigdje više nisu ponovljeni. Privid kritičnosti kao da je pobijedio.

Dosad objavljeno

1. “UVOD U FERAL TRIBUNE” (1) – Kako je nastao Feral Tribune

2. “UVOD U FERAL TRIBUNE” (2) – Dječaci u sjeni vrbe

3. “UVOD U FERAL TRIBUNE” (3) – “Feral” je ozbiljniji od Sabora pet puta

4. “UVOD U FERAL TRIBUNE” (4) – Jesmo li se za to borili?

5. “UVOD U FERAL TRIBUNE” (5) – Spašavanje vojnika Viktora

U posljednjem nastavku: Oproštaj od Predraga Lucića

error: Sadržaj je zaštićen !!