MORSKI TRAMVAJ : Riječke skije
Autor: Velid Đekić 27.12.2022
Gdje su danas Šupićeve riječke skije? Tko zna gdje su, ako su igdje. U to ime, ne budite lijeni, zavirite u podrume i tavane vaših djedova/baka, nemam ništa ni protiv varijante majki/očeva, pa protrčite okom po zaboravljenoj krami. Bilo bi sjajno da u njoj bude i kakav par isluženih skija s oznakom Made in Rade Šupić Rijeka.
Znam, reći ćete kako zima nije što je nekad bila, ali ipak moram upitati: jeste li se vratili sa skijanja? Ili na skijanju ove sezone još niste bili, pa je ta vrsta zadovoljstva tek pred vama? A oni koji su preostale dane lanjskoga godišnjeg odmora već „ispucali“ sada vam mogu zavidjeti, gledajući kako se pakirate za put prema nekoj od bijelih staza u susjednim zemljama? OK, ne pitam to zbog termina, nego zbog onoga bez čega skijanja nema. A to su skije.
Takav primjerak u životu nisam vidio. S obzirom na moju više nego mršavu snježnu biografsku priču, naravno, to ne znači baš ništa. Ne mislim na skijaške s kojih nam mašu razvikana imena proizvođača s ove ili jedne strane svijeta, nego na one čija je proizvodna oznaka uključivala ime najvećeg kvarnerskog grada. Da, postojala su vremena kada su se skije proizvodile u Rijeci. Proizvođač? Drvno industrijsko poduzeće Rade Šupić.
Priča o riječkim skijama vodi nas u sredini 1950-ih godina. Proizvodni program DIP-a Rade Šupić bio je u prvom mahu usmjeren prema potrebama domaćeg tržišta za namještajem. To je u drvnoj industriji klasična priča. Ne, Rade Šupić je odstupio od klasične sheme svojom nemogućnošću da izdrži nabujalu veću i snažniju domaću konkurenciju u proizvodnji namještaja. Teškoće su narasle do te mjere da se počelo razmišljati o otpuštanju dijela radnika.
Na svu sreću, kolektiv se nije predao, preusmjerujući se proizvodnjom kutija za radioaparate, s njima i skijama. Transformacija je bila toliko uspješna da je u poduzeću uskoro valjalo zaposliti dodatnu radnu snagu, pa je prvih 120 radnika poduzeća naraslo na 300. Dobar dio proizvedenoga otišao je u izvoz. Njemačka tvrtka Schaub – Lorenz je u prvoj polovici 1956. godine isporučila 15 tisuća kutija za radioaparate, a do kraja godine uslijedilo je još 12 tisuća kutija. Na svoje je došla i tada domaća tvornica radioaparata u Nišu, za koju je dogovorena proizvodnja 22 tisuće kutija. Nijemci su bili više nego zadovoljni suradnjom s riječkim poduzećem, pa je glas o tome stigao je do ušiju uprave tvrtke Nogoton iz iste države, što je Šupiću značilo novu narudžbu od 10 tisuća kutija. Riječkih ruku djela zaželjeli su se također u njemačkoj tvrtki Galmar, ali riječka tvornica obvezu nije preuzela jer nisu dopuštale vlastite proizvodne mogućnosti. Papir s opisom Šupićeve snage govorio je: 30 tisuća kutija godišnje.
Da bi se dobile dodatne mišiće, koje bi omogućile 90 tisuća proizvedenih kutija, uslijedilo je spajanje s poduzećem Jela. Time se dobilo na radnom prostoru, ali je proizvodna oprema ostala slaba točka. Povrh toga, poduzeću je bilo potrebno skladište za boje i lakove, a nije se imalo ni radionicu za lakiranje proizvoda, koje se odvijalo na otvorenom. Rješenje je iznađeno u kucanju na bankarska vrata. Nije se dobilo novca koliko se mislilo, a ono što se dobilo završilo je u kupovini strojeva za proizvodnju skija i novog univerzalnog stroja za obradu drva. Proizvodnja skija pokrenuta je 1956. godine. I to nimalo loše: s izvoznim trgovačkim poduzećem Eksportdrvo iste godine potpisao je ugovor o isporuci sedam tisuća pari skija na tržištu SAD-a. Eto, u američkom kapitalizmu tada se jurilo na hrvatskim socijalističkim skijama…
Pogon za proizvodnju skija radio je godinama. Prema podacima iz 1966. godine, Šupić je imao pogon skija, pogon šperploče, pogon kutije za radioaparate, te pogon tokarije, galanterije i ostalog. U njegovu je sastavu djelovala pilana u Klani, u kojoj se godišnje prerađivalo osam tisuća prostornih metara jelovih i podjednako toliko bukovih pilanskih trupaca. U pogonu šperploče u Rijeci prerađivalo se četiri tisuće prostornih metara bukovih tzv. šel trupaca. Ne, Rade Šupić je 1966. godine imao i ozbiljne financijske gubitke. Za njih je u ne baš malom dijelu bio zaslužen i pogon za proizvodnju skija. Šupić je očito negdje zaskijao u krivom smjeru, pa je cijelo poduzeće sljedeće godine dobilo, kazano tadašnjim ekonomsko-političkim rječnikom, prinudnu upravu. Danas znamo, ništa nije pomoglo – riječkog DIP-a Rade Šupić odavno više nema. Eto, istina je kako je u nas nešto propalo i u socijalizmu, nije nam ekonomski došao glave samo hrvatski kapitalizam 1990-ih i 2000-ih. Premda su razmjeri propadanja neusporedivi. E, da nam je malo jučerašnje propasti…
Gdje su danas Šupićeve riječke skije? Tko zna gdje su, ako su igdje. U to ime, ne budite lijeni, zavirite u podrume i tavane vaših djedova/baka, nemam ništa ni protiv varijante majki/očeva, pa protrčite okom po zaboravljenoj krami. Bilo bi sjajno da u njoj bude i kakav par isluženih skija s oznakom Made in Rade Šupić Rijeka.
Ako vaša sreća posluži, ne budite škrti, podijelite informaciju s javnošću. Da i mlađi Riječani vide jučerašnje gradsko snježnojureće čudo, a današnju industrijsko-sportsku relikviju vrijednu odnošenja u Gradski muzej. Spasite si dušu, spasite te skije.
