RT DOBRE NADE: Oliver nas je uvik zna taknit u dušu

Jesmo li baš Oliverovim pjesmama brodili našim životima ili je Oliverovo pjevanje vjerno pratilo brazde naših sudbina? Oliver je u svakoj pjesmi bespogovorno naš, iako uvik svoju zvizdu slidi. U Oliverovu pjevanju uvijek ima onog nečeg što možda i umijem, ali mi i ne pada na pamet raščlanjivati, objašnjavati, ima – ono nešto. Ima i srca i duše, ima života, koji je i grub i nemilosrdan, i nepravedan i opor, ali već u sljedećem trenu i dobar i lijep, milostiv, nevera pa bonaca, šaka suza, vrića smija. Lipi moj živote... Oliver nas je uvik zna taknit, u dušu.

Jesmo li to baš Oliverovim pjesmama brodili našim životima ili je Oliverovo pjevanje vjerno pratilo brazde naših sudbina? Infiša san u te, ljubav je tvoja kao vino. A onda ključ života :»U dugom bijelom holu/ tek koraci su moji/ i sjena što me prati/ a duge su minute/ u svaku od njih može/ po jedna vječnost stati.... Novi život se rađa... Piva klapa ispo' volta. Oprosti mi pape. Evo mene među moje... Karoca gre. I mižerja, i malinkonija, i galeb i ja, i picaferaj. Skalinada, stara moja, romanca. Ča je život vengo fantažija...

Spominjem se samo nekih od, da i čovjek dobrodušnik i dobronamjernik ne povjeruje, Oliverovih sedamsto ili osamsto pjesama, i on im ne zna broja, pjesama kojima nas je uvijek zna taknit, u dušu.

DVA TILA, JEDNA DUŠA - Oliver i Zdenko Runjić

Oliver je od onih pjevača koji drukčije i ne želi, ne može pjevati, u svakoj je pjesmi bespogovorno naš, iako uvik svoju zvizdu slidi. U Oliverovu pjevanju uvijek ima onog nečeg što možda i umijem, ali mi i ne pada na pamet raščlanjivati, objašnjavati, ima – ono nešto. Ima i srca i duše, ima života, koji je i grub i nemilosrdan, i nepravedan i opor, ali već u sljedećem trenu i dobar i lijep, milostiv, nevera pa bonaca, šaka suza, vrića smija. Lipi moj živote... Ovako je jednoga i kišnoga i sunčanoga opatijskoga dana besjedio čovjek koji od života nikada nije činija mirakul, živija je i piva, Oliver Dragojević.

I TUKAC BI NAUČIJA SVIRAT

VOLIJA JE OLIVERA - Miljenko Smoje u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije

''PICAFERAJ“ JE PRVA PISMA

... PICAFERAJ je prva pisma. Cila je u tome PRVA. Prvi put je Oliver propiva na spliskon festivalu (1967). Bija je još dite, dva deka nije bilo u nj i od ciloga Olivera vidili su se samo oćali i kolina. Kolina je prvi put pokrija dugin gaćan pa su se vidili samo oćali. Kad je piva onin svojin raukin glason, koji je škripija i puca, ja san mislija da je mali u pubertetu pa da mutira. Nisan zna da je to moda, šik, stil i da se rodila zvizda. Pismu je napisa Ante Duplančić koji je danas nogometni sudac. To je njemu bila prva pisma koju je napisa. I zadnja. Draže mu je bilo po placu trkat, fišćotat, pravdu dilit makar i bubce po seoskin igralištima vatat, nego lutat ka poeta. Najzad svaki pravi pisnik tribalo bi da napiše samo jednu pismu i onda da skonča. Da se ubije iz rivolvera ka Majakovski, ka Jesenjin oli da čuća drogu ka Bodler.

GALEB I JA mi je najdraža pisma. Triba bit daleko od Splita (ča daje to boje) za nju razumit. Stari naš pisnik šjor Slavko Zuppa mora je proć sve štrapace i patimente, decenijan se vuć po zagrebačkoj magli, gledat sivo nebo iznad sebe pa da mu onako zavonja lažina, da čuje kliktaj galeba koji se veseli i ruga suncu i neveri. A i mali Oliver mora se sedan biblijskih godin skitat po svitu, od Njemačke do Amerike, postat čovik i pisnik za onako otkliktat galeba. I otad, okad san tu pismu čuja, kad god vidin kojega galeba, uvik promislim na Olivera.

A kad vidin Olivera, sitin se galeba, pa i u Zagreb i u Jubjan gledan okolo di je.

(Isječak iz teksta neumrlog MILJENKA SMOJE-ŠUNJE, objavljenog u „Nedjeljnoj Dalmaciji“, 22.lipnja 1980.godine.)

„Meni je bilo određeno da ja pivan. Kad san ima dvi godine, ja san odma tražija zvukove, usnu harmoniku san počeja svirat s pet, otac mi ju je darova. Uvik san tražija neke instrumente, a kako me nisu gurali u ništa, ja san to sam odlučiva. Počeja san svirat klavir, pa gitaru, pa klarinet, tako se to pretvorilo u ono za šta san ima smisla i volija. Zato san u Splitu i završija muzičku školu, klarinet. Kad se to poveže, onda je ovo logičan slijed. Je, ja san se vrlo mlad osamostalija, sa devetnajst godina iša san u Njemačku. Najprije san svira u jednom internacionalnom bendu. Ono, mjesec dana na jednom mjestu pa dalje, svirali smo hitove toga doba, od »Beatlesa« nadalje, s Radija Luxembourg. U bend san uša zato šta je šef benda bija Hrvat, iz Splita, sluša me s mojin bendom u Splitu i pita bi li ja iša svirat vani, a meni je to bija izazov. Mislija san da ću vani naučit svirat, otvorit neke druge vidike. Svira san svaki dan od osan uvečer do četiri ujutru – i tukac bi naučija svirat. Kako san piva? Ja san bija – kopirant. Ha, ha, ha...

POSLJEDNJI PUT ZAJEDNO U OPATIJI - Gibo i Oliver, 18.lipnja 2017., na snimku Davida Kurtija

Skida san ono šta su ljudi volili, Raya Charlesa, Toma Jonesa, Jamesa Browna... Svira san, bija san glazbenik, ali san mora i pivat jer u bendu niko nije zna pivat, pa me dopala ta funkcija, pjevačka. Je, ja san svoj čovik bija prije nego šta san iša vani, ali ono šta bi zarađiva da bi doma, to je bilo normalno, takav je bija odgoj, familjarni, tako san ja bija već čovik od pomoći, dite od pomoći. A poslije kad san iša sam vanka, radija san za lovu i trošija je. Nemilice. Poslije pet godina san doša doma bez ičega, a doša san iz Meksika. Bilo je skupit lovu, vratit dugove i doć doma čist. Proda san instrument, uspija kupit magnetofon šta mi se sviđa i to je sve.

PRONAĆ SEBE MALO JE TEŠKO

Jesan li ka pjevač ima uzora? Ja nisan sebe zna uopće u početku, pronać sebe je malo teško. Pojavon Zdenka Runjića, ustvari, dozna san sve, sve. Da mi »Galeb« leži i da, recimo, »Ča će mi Copacabana«, pjesma koja je živa, dobra, ali se ja u tome ne nalazin baš, a piva san je dobro i sve je bilo OK. Ali, to meni izaziva napore i plesačke, i scenske, i neka gesta možda. A ja san volija sist za klavir, pivat i opustit se. I otputovat... Je, uvik san ima krasne stihove, Tomislav Zuppa, Jakša Fijamengo, Momčilo Popadić, Drago Britvić... Moja je srića šta san ja moga birat. Zdenko bi dobija dobrih stihova i onda bi napisa muziku i reka: »Šta misliš o ovome?«. Ja san u svin tekstovima mora pronać neku svoju intimu, inače pjesmu ne osjećan. Kad bi se unutra stopija s nečin šta mi je važno, ja bi to otpiva ka' da ja to doživljavan, na taj način jedino i mogu. Je, je, dobro govorite, ka' da cili život pivan svoj život. Mora san neć sebe u ton negdi, moralo se nešto slično meni događat ili da san baren na tragu toga. Runjić i ja bili smo prijatelji, nismo imali ni ugovora, ni sporazuma, ni dogovora velikih. On bi samo reka: »Prijatelju, iman pismu, pogledaj...«, a ja govorin: »Zdenko, odlična je, samo promini ovo...«. On odgovori: »Dat ću ti sutra drugu varijantu!«.

MOJ GALEBE

OPROSTI MI PAPE

Recimo, »Galeb« je nasta spontano. Sin Zdenka je govorija kako se nikada ne piše o ton galebu, a toliko nan je bliz, da je to šteta. Onda je Zdenko kod Zuppe naručija tekst o galebu. Neću lagat, ja mislin da ga je Zuppa napisa za deset minuta, jer je to toliko dobra priča da to samo teče, to je toliko dobro sročeno, taj je čovik bija strašan. Pogledajmo tekstove »Pismo ćali«, »Romanca«, »Galeb i ja«, »Kapetane moj«, »Nemoj prišit, stara moja«, to je sve ono iz života, skupija je bit, bez puno riči, ali što je vrlo važno – slike, slike, slike. Rič ti može napravit ugođaj koji te vizualno sjeća na nešto, zato su vrlo bitne te slike u tekstu. Dobro, uđeš u dušu, nešto te potakne na tugu, jad, veselje, to je bitno. Ali, kad ti vidiš ono dok slušaš – to je za mene vrhunac. I taj osjećaj pripadnosti, to je vrlo bitno. To vražje more daje nešto, neku snagu, on je to napisa kad je iša u Zagreb, u nedostatku ovog mora, kamena. Ja san par puti doživija da me vriđaju neki stariji ljudi na rivi, govore: »Vi ste nas uništili!«. Govorin ja: »Valjda nisan ja, ja samo pivan«. Govori: »Znan ja, znan. Imali smo ćer i sina, ova se udala i išla je ća, sin se oženija i iša ća. Ostali smo žena i ja, stojimo u romancu i plačemo cili dan«. To je ono, kad si ti doli, ti to more ne osjećaš ka' kad si u Zagrebu.

SIROMAŠNO I STRAŠNO LIPO DJETINJSTVO

POPE I JAKŠA - Stihove živata za Olivera su pisali Momčilo Popadić-Pope i Jakša Fijamengo, evo ih u mladim danima

Ima san siromašno i strašno lipo djetinjstvo. Otac je bija lučki pilot u kapetaniji, u Splitu, a mama je bila čistačica u jednoj vojnoj ustanovi, u Banovini. Oni su radili, nisu mogli bit tamo i vamo pa smo brat i ja podilili posal. Dok su mater i otac radili, brat i ja smo živili sami, on je kuva, a ja san čistija kuću. To smo počeli od svojeg ranog djetinjstva, negdi od pete, šeste godine.

Ja san rođen u Splitu, brat Aljoša u Veloj Luci, stariji je dvi godine. Didu od matere nisan upozna, umra je mlad, pa je s makine i dobija neku sučiju, tako su onda govorili, a baba Margarita je živila dugo, devedes' godin', nju san upozna. Od oca didu san upozna kad se vratija iz Australije, on je bija u Australiju dvajs godina, a baba je bila ode. A čin završi škola, u Velu Luku bi se našli svi, tete, barbe, dica, bilo je to invazija na otok. Uvik smo stali u jednoga barbe, i to svi, svi, tako da je to bila jedna veselica, Nova godina svako lito. A to je bilo lipo, po meni, to je bilo ljudski, pošteno. Bilo je humora, plača, svađe, to je sve život, oni pravi život. Niko nije bira ništa, šta je bilo, bilo je i to je to, bili smo zato – mršavi. Ha, ha, ha... Zato san ka' dite bija na dohranjivanju u Vrliku, ima san tol'ko malo kila da su me uzeli tamo.

OLIVER JE IMAO NAJSUGESTIVNIJI GLAS - Gibonni u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije

OLIVER JE KAO FRANCUSKI KUHAR

Zlatan Stipišić-Gibonni, upitan kako je pjevati u duetu s Oliverom, o svom je prijatelju splitskom novinaru i publicistu Zlatku Gallu rekao i ovo: “Teško, jer on bolje zvuči. Oliver ima najbolju boju, najsugestivniji glas. Kad slušaš glazbu, dok traje, onda je ćutiš. Kad završi, ostavlja dojam koji se ne može opipati. Oliver je kao francuski kuhar, završio je najbolje škole, a radi od domaćih namirnica. On će od nekih svakodnevnih stvari napraviti vrhunsko jelo, on je takav pjevač. A ja nisam neki veliki kuhar, nisam neka komplicirana kuhinja, ali ipak postoje neka očekivanja od mene. Ja ne mistificiram svoje pjevanje. Kad smo nas dvojica zajedno u pjesmi, naše se razlike izvrsno dopunjuju...“

Kad san se vratija, bija san isto tako mršav, samo su me oni ljudi iz Vrlike za poć doma napunili jaja, kokoša, sira, govorili su da smo siromašna dica, gladna. Onda bi doša doma i kako san po naravi dosta skroman, nisan to čak ni ija, nego san podilija.

DICA I ŽENA SU ONO NAJBOLJE ŠTA IMAN

JE, TO SAN JA - Oliver Dragojević u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije

DRAGOJEVIĆI

»Dragojevića ima u Šibeniku i Trogiru, u Perastu u Crnoj Gori, na Korčuli, i to je to, otprilike, negdi. Govore da smo došli pred Turcima, a kako je otok zadnja destinacija di mo'š bižat, ostali smo u Veloj Luci, a ovi ostali su se razbižali, ali po kopnu. U principu, odakle smo točno – ne znan. Crkvene knjige pišu da je jedan naš predak, prvi koji je doša na Korčulu, najprije doša u Blato jer je Blato starije od Vele Luke, to je bilo možda prije više od četiristo godina. To toliko i nije bitno, nego je bitno da u tim genima Dragojevića ima strašno puno smisla za glazbu, uvik. Teta u kazalištu u Zagrebu, dida je piva odlično, brat mi piva dobro, dica mi imaju sluha, ono, predodređeni smo za glazbu. Mama je djevojački bila Žuvela, isto staro prezime, velolučko, oni su Velolučani, a kako Vela Luka nije staro naselje, došli su od nekud...“

Ja san moju dicu naučija, a dica i žena su ono najbolje šta iman, na, ono – ni puno ni malo, nego koliko ti je ovog momenta dosta. Nemoj oblačit široke gaće ako ne mo'š. Nesrića je velika kad te nauče na puno i kad se to izgubi, a životna priča je kad nemaš ništa i san, nekin svojin trudon, moš to čak nazvat i samodokazivanjem i samopostojanjem, ustvari, nešto stvoriš. Mo'š dokazat da si to ti, da si važan na ovom planetu, i biološki, da, ali i ono drugo – da siješ oko sebe dobrotu neku, da si s ljudima koji te razumiju, da su i oni blagi. Taj pokret možda neće nikad opstat, ali triba pokušavat... Svit kakvi je danas je i zločest pa je tendencija roditelja da dicu nauče i na grubo da se, ka, mogu borit s ovima. Ne! To je krivo. Ne. On će to sam vidit, a s početnom bazom koja je pozitivna on će to lakše pribolit.

U SEDMON NEBU

Je, ovo proliće prvi put san piva u Parizu, u »Olympiji«? Moj je motiv za »Olympiju« bija šta su tu pivali oni ljudi koje ja strašno volin i šta san ih među ideale stavlja, da su oni bili na istoj pozornici. »Beatlesi«, Ray Charles i Jimi Hendrix, iako ja nisan taj tip, svi su oni bili na ton mistu, koje trpi sve – ali najprije poštovanje prema svemu. To je kultna dvorana, to je drukčija vibracija, publika se ponaša drukčije, i ona osjeća tu tradiciju, tu veličinu tog mjesta, to je nešto vrlo teško opisat... To san tija ostvarit i ostvarija san uz pomoć puno dobrih ljudi. Na toj bini bija san zbunjen, ja, koji san uvik težija da me neko sluša, to nosin od djetinjstva.

Kad san vidija u kojen san društvu, onda me je bilo, ono, prpa, ja san se počeja trest, ali kad san vidija da je to – to, da ja mogu to uzest sad ili nikad, onda san odlučija ovo drugo. I to vrlo lako. I, šta je velika srića, bija san odličan na pozornici, iako sam sebe ne hvalin nikad. Kad je završija koncert, doša mi je direktor »Olympije« i reka: »Vi, gospodine, kad god zaželite, ode imate slobodan ulaz«. Ja san bija u sedmon nebu. To je nešto, ne znan, lipo. Piva san dvadeset osam pjesama, dvije francuske, a ovo ostalo pisme koja ja pivan. Piva san i »Et maintenant« od Gilberta Becauda, to je njima, ono, zaštitni znak, on je prvi pjevač u »Olympiji«. Volija san ja Francuze, Aznavoura uvik volin čut, najdraža mi je njegova pisma »She«.

Nedavno je na jednon radiju glazbeni urednik pušta stare stvari, mora da je starog kova, pa je pustija Aznavourovu »Sur ma vie«. Ja, ono, slušan i govorin: »Ajme meni! Otvorija mi se i Bol i Zlatni Rat, di san svira, odmah mi je slika bila, to su te slike u pismi, to je to lipo.

https://www.youtube.com/watch?v=1qq6lD6PBAw

LITO NA BRODU, PO' ŽIVOTA

PRVI OLIVEROV PJESNIK - Ante Duplančić, pjesnik "Picaferaja" u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije

PJESNIK „PICAFERAJA“ ANTE DUPLANČIĆ

Oliver Dragojević, s nepunih dvadeset godina, 1967. Godine debitirao je Splitskom festivalu pjesmom „Picaferaj“ (stihovi Ante Duplančića, glazba Zdenka Runjića). Ne plasiravši se u završnu večer festivala, Oliver se razočarao i kao glazbenik uputio u svijet, u kojem je bio godinama. Ali, „Picaferaj“ je s vremenom postao jedna od najuvažavanijih Oliverovih interpretacija. Time oda splitskim picaferajima nije završila.

U kultnom „Velom mistu“(štoriji o „Ajduku“) autora Miljenka Smoje i redatelja Joakima Marušića- Žakija ulogu picaferaja nezaboravno je odigrao Ljubomir Kapor-Kiki, koga su poslije svi oslovljavali sa „Vaša svitlosti“, što je u seriji činio splitski gradonačelnik Vice, alias Boris Buzančić, koji će u samostalnoj Hrvatskoj biti stvarni gradonačelnik Zagreba. Redatelj Žaki Marušić u mladosti je bio odličan nogometaš, centarhalf „Zagreba“, a inače sin Anđelka Marušića, legendarnog reprezentativnog „bilog“ prvotimca, u drugom svjetskom ratu partizana i jednog od utemeljitelja ratnog „Hajduka“. Život Anđelka Marušića, uz život Mije Kurira, uzet je za lik Ferate, kojeg je igrao Aljoša Vučković. Ferata je inače bio nadimak Mijin i Anđelkov.

Pjesnik „Picaferaja“ Ante Duplančić u mladosti je bio vrlo darovit nogometaš, ali je zbog bolesti morao prekinuti igračku karijeru. Na nogometnim je terenima ostao kao vrstan, pravičan sudac, upamćen kao – nepotkupljiv. Poslije je bio odličan novinar u „Slobodnoj Dalmaciji“ i publicist, književnik, koji je svojim knjigama znanjem, umijećem, dušom uzvraćao ljubav svom rodnom Splitu. „Splićani na didovini“ i „Život u carskoj palači“ knjige su nezaobilazne svakon fetivon Splićanininu, a učinija je i ljubav malonogometašima, posvetivši im knjigu "Mali nogomet u "Splitu". O knjizi „Splićani na didovini“ dr.Anatolij Kudrjavcev (1930.-2008.), teatrolog, povjesničar i kritičar napisao je i ovo:“... Duplančićev pogled ulazi u prastare splitske kuće te neprestano zatiče dokaze nekadašnje bujnosti javnoga i intimnoga života. A to je onaj zaboravljeni Split koji je odavno uronio u sve zametnutije legende, Split čije ulice još uvijek čuvaju dušu grada u svojim mračnim skrivalištima... To je knjiga koja uporno i učinkovito nastoji oteti mraku zaborava podatke bez kojih je nemoguće shvatiti i zavoljeti dušu Dioklecijanova grada te je spojiti s onim što je ostalo od bivšega Splita.“ Dr. Anatolij Kudrjavcev

Je, volin živit miran život. Živin vrlo miran život s obziron na ono čime se bavin. Velika je srića šta smo mala zemlja, malo tržište, neman bodygarde, neman rešetke na prozoru.

To je strašno zadovoljstvo, da mo'š lipo, mirno radit, da nisi ugrožen. Ja znan da bi vani ima možda puno više love, bolju kuću i strašnu medijsku pozornost, ali to nosi sa sobon neke probleme koji meni najmanje tribaju. Ovo ode je sloboda, ja šetan po ulici i doživljavan samo lipe stvari: »Dobar dan, barba Oliver! Živi bili, šjor Oliver!«, kako 'ko reče, uvik nešto pozitivno. Ljudi su takvi prema meni da kad me vide, znaš da me ne znaju, ali me znaju. Ono, ka', znamo se, nije važno odakle. To ja volin. Odavna ne pivan liti, na brodu san cilo vrime, i spavan i jeden, živin na brodu, četiri miseca. Uvatit slobodno vrime u mom poslu to je čudo jedno, ja san to sebi odredija ima dvajst godin, svi znaju da liti ne radin i niko ne zove. Navikli su se već. Nisu to četiri miseca, to je po' života...“.

GRIJEH MI NA DUŠU

VOLIO JE OLIVEROVE PJESME I OLIVERA - Slaven Bilić-Nane, nogometni stručnjak, u mladosti gitarist i roker - volio je Olivera i Oliverove pjesme.(Karikatura:Mišo CVIJANOVIĆ-CVIJO)

DA SAN GOL GABRIĆU

»Od malena san hajdukovac! Ja san jedini pjevač koji je na „Hajdukovu“ placu da gol Gabriću – ali u dogovoru s njin. On ima brod, ja iman brod, nađemo se na moru, pa on govori: »Ne dan da Zečić da gol! Dat ćeš ti!«. I još mi je reka: »Kad te ja bacin na pod, ovi će svirat penal, sigurno!«. Onda je Tonći mene bacija, ovi je svira penal, ja san namistija ti balun na točku bilu i, po dogovoru, da mu gol u livi kantun. Igrali su protiv nas veterani Hajduka, igra je Gabrić, Bilić, Cukrov, Zlatko Vujović, Vučević, Šurjak, Jerković.. Ona prava ekipa. Jesan, gleda san Vukasa, igrali smo posli biljar nas dva, ali šta se mene tiče meni je najdraži igrač bija Jure Jerković. Vukas se stalno istica, a Jure se malo vidija, ali ne samo da je kreira igru, nego je od nji' napravija igrače.«

To mi je 8. svibnja 2006.godine na opatijskoj Slatini, uz neka pića, ispripovijedao Oliver Dragojević, koji je, eto, ovog ljeta, otplovio u dobra spominjanja. Pamtio sam ga od „Picaferaja“, bio mi je i bit će mi jedan od najdražih pjevača, i u konkurenciji Aznavoura, uz čije pjesme mi i sada zasuze oči...

Na jednom od povrataka s godišnjeg odmora u Vrbniku, spremajući puste torbe i zamotuljke u bunker auta, u žurbi sam zaboravio jednu dugačku kartonsku kutiju. U njoj su bile sve kazete s Oliverovim pjesmama. Zauvijek će mi nedostajati iako su sve odavna prenesene na CD- tehniku.

S ljubavlju sam nizao i čuvao te kazete, prateći Olivera iz pjesme u pjesmu. Oliver i ja u Opatiji smo se prvi put vidjeli uživo, a već poslije nekoliko rečenica pričali smo bez ručnih kočnica, kao da se znamo godinama.

S „Vi“ smo očas prešli na „ti“. U početku mi je zeru nervoze podgrijavala činjenica da je naš „novolistovski“ fotoreporter Marko Gracin iz opravdanih iznenadnih razloga kasnio. Pusti čovika na miru, doć' će, oli i bez njega ne pričamo ka ljudi, tješio me Oliver.

Strašno se Oliveru dopala moja karikatura, odmah mi je, nasmijavši se, rekao: “Je, to san ja! Ovo mi moraš poslat...“. Ne znam zbog čega nisam odmah nacrtao još jednu karikaturu za njega, kao što uvijek činim „skalpirajući“ moje sugovornike, ali znam da me na to podsjetio i dogodine.

Igrom slučaja ili sudbine našli smo se „na presjedanju“ iz aviona u avion na frankfurtskom aerodromu. Ja sam putovao Madridu, a Oliver svojim putem.

Nikada se više nismo vidjeli. I, grijeh mi na dušu, nikada mu nisam poslao tu karikaturu, kao što nikada u životu nisam nacrtao oca i majku. Čovjek misli da za one koje voli ima vremena, da će živjeti vječno...

Možda ću je jednog dana poslati Oliverovim najmilijima. Mislim da bi to sada bilo i neumjesno, kao što mislim, da je Oliverov posljednji oproštaj u Veloj Luci mogao proći bez bakljade.

Oliver od svojeg pjevanja i života nije nikada činija mirakul. I u tome je bila i ostala njegova veličina.

NIKAD VIŠE - Oliver pod opatijskim nebom, ljeta dvije tisuće i sedamnaestog

Follow @torpedo_media