MORSKI TRAMVAJ: Palach pun tamnih lica
Autor: Velid Đekić 06.12.2022
Danas pak na sve strane oko nas dominira strah od tamnih lica, neurotične reakcije pune predrasuda, dapače pune govora mržnje prema različitima, kao da i oni nisu ljudi poput nas. Tamni prijatelji iz Palacha, oprostite nam. Nebo ionako neće, nismo zaslužili.
Bauk tamnih lica kruži Hrvatskom. To je bauk emigranata ili imigranata, kako god vam se hoće. Zašto tako reagiramo na njih, na izbjeglice i prognanike, mi koji smo ne tako davno, devedesetih, bili u povelikom broju to isto, dapače čudili se Europi zašto ne učini nešto humano za nas – a bio je rat, udarali su po nama, po civilnim ciljevima, po našoj djeci i ženama, pa je valjalo bježati iz ratnih zona – ne znam. Ili možda znam, ali odgovor je tako loš za nas, da ga je možda bolje prešutjeti. Doduše, dok se šuti, neutralni izvjestitelji javljaju kako nas policija na granicama nasiljem sramoti…
Slušajući takve učestale vijesti, sjetih se kako jučer nismo bili takvi. Sjetih se omladinskog kluba Palach i glava poput onih koje su bile dijelom interijera od samih početaka Palacha, tamnoputih fizionomija studenata iz arapskih i afričkih država koji su visokoškolsko obrazovanje potražili u Rijeci. U ta smo ih vremena nazivali studentima iz nama prijateljskih nesvrstanih zemalja.
Da su riječki „nesvrstani“ dio atmosfere u Kružnoj od samoga početka u neku je ruku logično, s obzirom da su u trenutku otvaranja kluba 1966. bili već pet godina jednako tako dio riječkoga sveučilišnog života. To znači kako nisu oni ušli u biografiju kluba, nego je klub ušao u njihovu riječku biografiju.
Prvih nekoliko stranih studenata pojavilo se u gradu na Rječini 1961. godine. Oni su bili prethodnica većeg broja stranih mladih duša željnih ovdašnjeg znanja: već sljedeće godine najavljivao se, u okviru studentske razmjene, dolazak u Rijeku još 30 studenata iz raznih dijelova crnog kontinenta. Palach u takvu razvoju događaja nije ostajao po strani. Njegova su vrata bila otvorena za sve, pa i za ovdašnje „nesvrstane“ studente. Koliko su bila otvorena, dobro svjedoči podatak o osnivanju Međunarodnoga studentskog kluba prijateljstva, sa zadaćom okupljanja stranih riječkih studenata, što je u praksi značilo iz Sirije, Konga, Sudana… Klub je osnovan na tragu aktivnosti Predsjedništva Saveza studenata Rijeke, a financiranje njegovih aktivnosti preuzeli su Savez studenata Jugoslavije i Predsjedništvo Saveza studenata Rijeke. Osnivačka skupština održana je 22. veljače 1969. u Palachu.
U radu Kluba sudjelovali su i naši dečki i cure.
Očekivanja se nisu ograničavala na bavljenje političkim i sličnim pitanjima. Muhamed Hanadi, sirijski student medicine, izjavio je tada u jednom novinskom članku: „Do osnivanja kluba osjećali smo se prilično izolirani. Sada živimo s riječkim studentima kao u jednoj porodici. Problemi koji nas tište uglavnom su povezani sa stanovima i stanodavcima, jer nam obično zaračunavaju više nego domaćim studentima. Nisam naišao na slučaj diskriminacije uslijed toga što su neki od nas druge boje. Kroz šest mjeseci nastojimo savladati jezik, a tek tada možemo pratiti predavanja, jedan bolje, drugi lošije, već prema tome koliko je uspio savladati jezik.“ Njegov kolega s istog fakulteta, Johny Ekalena iz Konga: „Velika su nastojanja da nam se omogući, bar nama stipendistima jugoslavenske vlade, normalan studij i s time u vezi stanovanje. Međutim riječki Dom studenata je tako skučen da se ovdje ne možemo smjestiti. Hranimo se u studentskoj menzi isto tako dobro kao domaći studenti. Nama je glavna struka to da što bolje naučimo.“
Na svu sreću, našlo se vremena i za aktivnosti izvan struke, aktivnosti sportske, kulturne i slične.
Kako se u valjda nijednoj priči ne može bez ruke zakona, zavirimo i u način reguliranja boravka stranih studenata u tadašnjoj državi. Pitanje njihova privremenog boravka riješeno je tako da su nestipendisti dobivali dozvolu boravka na temelju dokaza o stalnim izvorima sredstava za život i potvrde o upisu u visokoškolsku ustanovu. Takva su se pravila igre u praksi striktno poštivala uglavnom samo u trenutku izdavanja prve jednogodišnje vize. Kasnija kontrola ponešto je slabila, pa se dozvola dobivala samo na temelju indeksa. Posljedica? Oni koji nisu studirali redovito ili su ostali bez stalnih izvora prihoda, boravili su u nas neograničeno, zapošljavali se putem Studentskog servisa ili Omladinske zadruge i slično. Sljedeća posljedica? Neki od njih znali su biti na popisu studenata ovog ili onog fakulteta samo formalno, možda i zauzimali mjesto nekomu drugom.
Jesu li svi ti ili barem neki studenti bili članovi Međunarodnoga studentskog kluba prijateljstva? Ne, Klub se 1973. godine ugasio. Izbor Palacha za sjedište stvaralo je prostorne probleme, vjerojatno objema stranama. Teškoće su se javljale i u formiranju Upravnog odbora, tragom nastojanja stranih studenata da zastupljenost u njemu ovisi o stranačkoj pripadnosti, za razliku od Saveza studenata Rijeke koji je inzistirao na nacionalnoj pripadnosti, što je na koncu i prihvaćeno. No, premda su članovi Kluba pokazali zanimanje za njegov rad, štoviše, kaže se u dokumentu, „još uvijek inzistiraju na njegovu otvorenju“, priča je bila završena. Strani studenti mogli su nakon 1973. ući u Palach i bez filozofije „klub u klubu“, dakle kao svi ostali gradski akademski građani, što je pak potrajalo dok je bilo Jugoslavije i njezine sklonosti pokretu nesvrstanih.
Danas pak na sve strane oko nas dominira strah od tamnih lica, neurotične reakcije pune predrasuda, dapače pune govora mržnje prema različitima, kao da i oni nisu ljudi poput nas. Naravno da nisu isto jučerašnji studenti i današnje izbjeglice iz ratnih zona, pa ni ovdašnji tretman ne može biti istovjetan, ali to nema nikakve veze s pumpanjem opće klime prema odobravanju nasilja prema civilima, što je necivilizirana krajnost. Jučer smo sami vapili da nam se pomogne, a danas smo postali bezosjećajni za one kojima treba pomoć.
Tamni prijatelji iz Palacha, oprostite nam. Nebo ionako neće, nismo zaslužili.
