MORSKI TRAMVAJ: Prvi televizor u Hrvatskoj bio je riječki
Autor: Velid Đekić 14.11.2023
Onaj tko je došao na zamisao da se televizor postavi u izlog prodavaonice u Končarevoj ulici, tim je činom omogućio prvo primanje televizijske slike u Jugoslaviji izvan najužeg kruga elektrotehničkih i medijskih stručnjaka.
Zagledani u televizijske ekrane, koji nam ne kradu oko samo u vlastitim domovima, nego također iz kafića, prodavaonica i restorana, već smo zaboravili da je postojalo doba bez tih uređaja. Kada je televizor ušao u naše živote? I kako? Na neki način, u Hrvatskoj je za to kriva – Rijeka.
Prva primanja televizijske slike u Hrvatskoj dogodila su se na dvjema riječkim adresama. Jednu od njih odavala je antena na krovu u Končarevoj ulici (danas zgrada s općinskim uredima u Adamićevoj), koja se kablom spuštala do prizemlja i izloga nove prodavaonice električnih uređaja, gdje su radoznalci 22. siječnja 1955. mogli začuđeno promatrati televizor koji je prenosio program talijanske postaje Monteverde − Padova. Prodavaonicu su otvorili Tvornica Iskra iz Kranja, Institut za elektroveze Ljubljana i Telekomunikacija Ljubljana, a službeni čin otvorenja dogodio se 24. siječnja. U prostoru što ga je uredio arhitekt Zoran Lah iz Voloskog, kupcima se nudilo Iskrine telefonske centrale, instrumente za mjerenje struje, bušilice, kinoprojektore i automobilsku električnu opremu. Institut je nudio primopredajnike za bežične telefonske razgovore, a Telekomunikacija dijelove za aparate koje je proizvodila.
Otvorenju su bili prisutni predsjednik Narodnog odbora grada Edo Jardas, predstavnici poduzeća koja su investirala u prodajno mjesto, te već broj uglednika. Nije se propustilo naglasiti kako su od tog trenutka Riječanima dostupni električni uređaji koje se prethodno moralo nabavljati iz uvoza.
I to je, vjerojatno, bila istina. No, mnogo zanimljiviji dio priče vezane uz otvorenje nije se odnosio na riječi, nego na sliku, onu u izlogu. Televizor koji je plijenio pozornost bio je proizvod s potpisom Instituta za elektroveze. Da je riječ o uspješnu elektronskom uratku, svjedočila je televizijska slika, koju se ulični promatrači ocijenili neočekivano oštrom, štoviše odličnom, s tek neznatnim titrajima u večernjim satima. Takav dojam nije dovela u pitanje ni nešto slabija slika danju, kada su ekranom prelazile tanke crne crte, koje je uzrokovao rad nekoliko gradskih telegrafskih postaja.
Gdje je televizor bio izrađen i kako je stigao u izlog?
Odgovor na ta pitanja vodi nas u Ljubljanu. Tu, na posljednjem katu tamošnjeg nebodera kojeg su Ljubljančani popularno nazivali „nebotičnik“, nalazio se Odjel za televiziju Instituta za elektroveze. Osnovan 1949., bio je to prvi jugoslavenski laboratorij za televiziju. Televizor iz izloga riječke prodavaonice bio je tu proizveden eksperimentalan primjerak.
I nije bio prvi iz svoje vrste koji se pojavio u Rijeci. Nekoliko tjedana prije njega, prosinca 1954., na zgradi gradskog Narodnog odbora (danas gradskog poglavarstva) učinjen je prvi pokušaj primanja televizijske slike u gradu. U glavnoj ulozi najvjerojatnije je bio prijenosni model televizora, proizveden u Institutu te godine, s ekranom koji se mogao pohvaliti razmjerima 17 x 12 cm. Na iznenađenje stručnjaka Instituta, skeptičnih u vezi s primanjem signala zbog udaljenosti talijanskih odašiljača i okolnog brdovitog područja, slika je bila bez smetnji. Isti dan otputovali su prema Zagrebu, na Sljeme, ali sa suprotnim učinkom – slike nije bilo.
Slovenski tehničari odlučili su se za riječki eksperiment u nakani da kompletiraju vlastito istraživanje mogućnosti TV-programa s ove strane Jadrana. Prije Rijeke, dobre rezultate istraživanje je dalo u Kopru, u tamošnjoj radiopostaji i još nekim institucijama, gdje se pokazalo da je moguće redovito praćenje talijanskih programa. Premda u Jugoslaviji još nije bilo TV-odašiljača, a tragom činjenice da su postaje s Apenina povezane s europskom TV-mrežom, slovenska je ekipa logično zaključila kako se Istra i Kvarner nalaze u zoni europske televizije.
Onaj tko je došao na zamisao da se televizor postavi u izlog prodavaonice u Končarevoj ulici, tim je činom omogućio prvo primanje televizijske slike u Jugoslaviji izvan najužeg kruga elektrotehničkih i medijskih stručnjaka. Dakle, prvo domaće suočavanje „običnog“ gledatelja s televizijskom slikom, ujedno prvo javno primanje televizijske slike u nas.
Ohrabreni takvim uspjesima, u laboratoriju na vrhu „nebotičnika“ počeli su kovati planove i o postavljanju prvoga domaćeg odašiljača za pokusne emisije. Odašiljač je trebao biti postavljen 1955. i ljubljanskom bi području omogućio redovan program tri puta tjedno. Plan je predviđao izrađivanje opreme za televizijske centre koji bi se osnovali u Zagrebu i Beogradu. To je uključivalo konstruiranje niza odašiljača međusobno povezanih UKV mrežom, s glavnim odašiljačima u Ljubljani, Zagrebu i Beogradu.
No, u planove o izgradnji najprije ljubljanske televizije, potom i ostalih, umiješat će se netko neočekivan.
Kada informacija o eksperimentima u trokutu Ljubljana – Koper – Rijeka stigne do ušiju Radio Zagreba, nekoliko njegovih tehničara i rukovoditelja (Zlatko Sinobad, Vojko Trs, Romano Galić) zaključilo je kako je trenutak za ostvarenje zamisli o zagrebačkom televizijskom centru. Pitanje kako tomu privoliti generalnog direktora Ivana Šibla, dobilo je odgovor na Kvarneru. Znajući Šibla kao nogometnog poklonika, dečki su ga odlučili nagovoriti na odlazak u Rijeku zbog zajedničkog gledanja RAI-jevog prijenosa utakmice Italija – Jugoslavija iz Torina. Bio je 29. svibanj 1955., televizor iz prodavaonice u Končarevoj donesen je u trsatsku Čitaonicu, a četvorka predvođena Šiblom stigla iz Zagreba. Okupljeni djelatnici Radio Zagreba, Radio Rijeke, novinari i lokalni poklonici sporta navijali su pred televizorom zdušno kao da su na stadionu. Direktor je za vrijeme prijenosa uživao, ne samo zbog pobjede Jugoslavije 4:1, već i zato što je mogao vidjeti na djelu svog omiljenog nogometaša Vukasa. Televizijska kocka, bačena u Rijeci, pala je na pravu stranu. Uz uvjeravanje još nekoliko osoba iz državne nomenklature, tada već s potporom direktora Šibla, vrata rođenju prve hrvatske, time i jugoslavenske televizijske kuće bila su otvorena.
Prvi signal TV Zagreb emitiran je 15. svibnja 1956. godine. Što je to značilo Rijeci? Ne mnogo. Signal hrvatske televizije doprijet će do Rijeke početkom rada odašiljača na Učki tek prosinca 1961., pa će kako prije, tako i poslije toga, Rijeka vrtjeti vlastiti (televizijski) film.
Godine 1957. u Rijeci je postojalo već stotinjak televizora, 1958. oko 200, siječnja 1959. oko 500, pa gotovo da u gradu nije bilo radničkog doma, kluba ili čitaonice bez televizora. To je onodobnu Rijeku činilo, proporcionalno broju stanovnika, najsnažnijim televizijskim gradom u Jugoslaviji, a riječko područje i Istru teritorijem s najviše televizora u državi. Sve to usprkos činjenici da Riječani uopće nisu pratili domaći program. Isprva zato što on nije postojao, potom što nije bilo odašiljača koji bi ga Riječanima prenosio. U gradu se gledao program talijanske televizije, a povremeno se, za rubriku vjerovali ili ne, na Brajdi moglo vidjeti švedsku televiziju, na Kozali portugalsku.
To neće spriječiti birokratski um: od Riječana se prvih dana 1961. zahtijevalo plaćanje televizijske pretplate Radio Zagrebu, unatoč tomu što njegov program ne mogu gledati. Novi je list tih dana zabilježio izjavu jednog građanina: „Ljudima iz Radio Zagreba treba dati nagradu. Za jedan rekord. Prvi su izmislili porez … na ništa.“
Listopada 1962. u gradu ima 2.560 televizora, a 1968. godine 25 tisuća. Te je godine Rijeka brojem televizora na prvom mjestu u Hrvatskoj (jedan na šest stanovnika, kao i Zagreb). Bio je to europski prosjek: Hrvatska je tada imala televizor na 14 stanovnika.
Gdje se u tom trenutku nalazio prijemnik iz Končarove ulice? Ma gdje bio, šteta što se časnu starinu nitko nije sjetio pohraniti u muzej. Ako ništa drugo, danas bismo se imali komu požaliti na teror što nam ga priređuju njegovi sveprisutni potomci.
