MORSKI TRAMVAJ: Rockeri iz benda Henric III.

Henric III (iz arhive Velida Đekića)

Premijerni izlazak na pozornicu dogodio se siječnja ili veljače 1966., u trsatskoj Čitaonici. Momčad od prvih dana „teše“ standarde s potpisima Rolling Stonesa, Kinksa i Animalsa.

Inicijalna igla koja će udarcem u pravo mjesto začeti jednu od najznačajnijih riječkih rock-grupa šezdesetih, Henric III., pokrenuta je u trenutku razlaza jednoga drugog gradskog sastava, VIS-a Riječani. Ne želeći sjediti skrštenih ruku, njihov gitarist Matjaž Kopač Kope i basist Igor Arnold odhrlili su pod novu zastavu. Njima se uskoro pridružuje Sergio Banov. Pridošlu trojku na novom zbornom mjestu čekali su Edi Malovrh i Zlatko Mesić Mit. Bio je prosinac 1965. godine.

No, predigra Henricu III. još nije bila u cijelosti završena. Čim su stigli Kopač, Arnold i Banov, na praznu zastavu upisano je ime – Polaris. Objašnjenje? Od prvog trenutka Polarisu je bila namijenjena sudbina rješenja ograničenog dometa. Razlog se nalazio u prijateljskim sponama dvojice ex-Riječana s trećim ex-Riječaninom, bubnjarom Tonijem Ćatovićem. Zbog poteškoća s vidom, Ćatović je morao je na operativni zahvat preko bare, u SAD, pa su dečki kolegijalno odlučili naći mu samo privremenu zamjenu, dok se ne vrati, te za to vrijeme djelovati pod podjednako privremenim nazivom.

Tragom toga, početnu postavu nove gradske rock-družine činili su: Edi Malovrh (vokal), Matjaž Kopač Kope (solo gitara), Sergio Banov (ritam gitara), Igor Arnold (bas), Zlatko Mesić Mit (bubnjevi). U takvoj raspodjeli uloga brzo je došlo do upitnika, i to u ritam-sekciji, pa su uslijedile prilagodbe. Bubnjevi? Mesića već nakon dva-tri mjeseca zamjenjuje Vanja Galetović Rošo, a ljeta 1966. njega nasljeđuje konačno pristigli Toni Ćatović. No, nije mu potrajalo, iznova ostavlja palice, pa se krajem ljeta iste dužnosti prihvaća Andrija Fišćur. Bas? Arnolda u proljeće 1966. zamjenjuje Remigio Gabre, a on pak u jesen prepušta posao Zoranu Kompanjetu. Tim je promjenama veza s ugašenim Riječanima dodatno osnažena: Fišćur, Gabre i Kompanjet u svojim su glazbenim iskaznicama također imali zabilježen staž u tom sastavu.

Polaris je bio osuđen na nepovrat one večeri siječnja 1966. kada su dečki iz benda uzeli u ruke Opću enciklopediju JLZ-a, vrtjeli njezine stranice, a Kopač u jednom trenutku, zastajući kod redaka vezanih uz britansku povijest, prozborio: „Neka bude Henric VIII. ili Henric III., oboje zvuči neobično!“

Presudili su Edi Malovrh i Sergio Banov, odlučujući se za Henrica III. Premijerni izlazak na pozornicu dogodio se siječnja ili veljače 1966, u trsatskoj Čitaonici. Momčad od prvih dana „teše“ standarde s potpisima Rolling Stonesa, Kinksa i Animalsa. Teško da je drukčije i moglo biti, znamo li za Malovrhovu bezgraničnu naklonost Rolling Stonesima. Generacijski suborci sjećaju ga se kao neskrivena fana Jaggera i društva, do te mjere da je slavnom frontmanu sličio i glasovno i vizualno. „Skinuo sam totalno njegov način pjevanja i pokrete, pa su me prozvali Jagger“, kazat će skoro četiri i pol desetljeća kasnije Malovrh. I dodati kako ga je nadimak pratio sljedećih 30 godina.

Drukčije nije moglo biti znamo li također za biografsku epizodu basiste Kompanjeta u kojoj glavno mjesto pripada sastavu Animals. Prije negoli će postati jedan od Henrica, ljeta 1964., kao 17-godišnjak, Kompanjet se zaputio kod svoga prijatelja Derecka Woodgatea u Britaniju, u mjesto Tombridge Wells, gdje je dobio priliku ući na koncert Animalsa. Burdonov mladi bend tek se trebao izboriti za mjesto pod glazbenim suncem i nastupao je u lokalnoj kino-dvorani, pred stotinjak radoznalaca. „Zahvaljujući tom iskustvu“, prisjetit će se desetljećima potom Kompanjet, „kad god sam kasnije svirao, nisam osjećao kompleks. Na svoje uči i uši sam se uvjerio kako između grupa u Rijeci i britanskih rock-zvijezda na početku karijere ne postoje suštinske razlike. I jedni i drugi bili smo samo klinci koji vole glazbu i koji se za priliku da to pokažu moraju žestoko boriti. Sve ostalo je pitanje industrije.“

Repertoar Henrica će se vremenom širiti, uključujući primjerice teme Bee Geesa ili Sama Cookea, ali u njegovim uporišnim točkama neće biti pomaka ni milimetar. Ako se VIS Sonori moglo doživjeti kao gradske Beatlese, tragom činjenice da su liverpulske bube dale 70 posto pjesmarice Sonora – za Henric III. moglo se mirne duše ustvrditi kako su oni gradski Rolling Stonesi, imajući pred sobom podatak kako je „kotrljajuće kamenje“ odgovorno u identičnom omjeru za pjesmaricu Henrica III. Da su obje riječke ekipe imale izraženiji osjećaj za PR, možda su, tragom slavnih uzora, mogle zaigrati na kartu (stvarnih ili fingiranih) Beatles – Rolling Stones animoziteta, marketinški lašteći svoj lik u očima ovdašnje publike.

Neopterećen strategijama te vrste, štoviše podalje od bilo kakvih kalkulantskih misli, bend brzo izrasta u scensku atrakciju, i to ne samo na gradskim plesnim mjestima. Grupa 1966. nastupa u Rabu, Šibeniku i drugdje, još jednom s povratnikom Ćatovićem za bubnjevima. Odlična reputacija prati Henrice u stopu. Kada se jeseni 1966. godine u Rijeci bude pojavio Begnamin Stanić, odmetnik iz lovranskih Bohema, koji se u grad na Rječini preseljava zbog upisa u Muzičku školu Ivana Matetića Ronjgova, mitologija Henrica III. dobit će nov prilog. Slučaj je htio da se nađe u istoj klupi s nikim drugim do učenikom Edijem Malovrhom. Slijedi anegdotalna situacija. Bio je sam početak školske godine kada je Edi ozbiljno pogledao nepoznatog momka pored sebe i upitao ga: „Čuj, ti si iz Lovrana, poznaš li možda gitaristu Stanića, onog što je svirao u Bohemima?“

Treba li reći, glas o dobrom gitaristu bio je brži od njega samog. Razlog Malovrhova raspitivanja lako je pretpostavljiv: trebao ga je u bendu. Tadašnji Henricov gitarist Kopač padom se povrijedio, polomivši prste na rukama, pa je bendu na toj radnoj poziciji hitno trebala zamjena. U tom se trenutku kompletira postava koja će u očima publike postati slika na koju se najčešće misli kada se spomene grupa, dakle „pravi“ Henrici. Taj grupni portret čine: Edi Malovrh (vokal), Begnamin Stanić (solo gitara), Sergio Banov (ritam gitara), Zoran Kompanjet (bas) i Andrija Fišćur (bubnjevi). U toj postavi ostaju upamćeni nastupi na Nafti, gdje Henrici plijene uvjerljivim izvedbama hitova Rolling Stonesa, Kinksa, Who, Animalsa, Beatlesa.

Stara istina kaže kako ono što je dobro ne može dugo trajati, pa se kolektiv već sljedeće godine nalazi pred novim iskušenjem. Suradnja s Malovrhom uplovila je u nemirne vode, zbog čega se na njegovu mjestu ljeta 1967. pojavljuje Dalibor Brun. S njim će zaredati svirke u Domu mladih na Krnjevu, u Domu na Mlaki, pulskom Uljaniku, varaždinskom Domu željezničara, a zaputit će se i preko granice, na nastup u Trstu.

Zanimljivo je da su dečki tijekom godine 1968. bili kao nikad prije, vjerojatno i nikad poslije, praćeni oštrim medijskim okom i uhom. Objašnjenje? Plesnim su notama ispunjavali terasu Novog lista, gdje je na svoje dolazila ponajprije novinarska čeljad te kuće. Među tim nastupima bio je i onaj na priredbi Ples mladosti, koju je 25. svibnja organizirao Savez omladine Novog lista, a Henrici se pojavili na sceni kao glazbena pratnja Ivi Robiću.
Nastupi u Novom listu 1968. dobili su iz vizure grupe posebnu auru zbog još jednog razloga. Mislimo na nastupe kojima će članovi Henrica postati zaslužni za podatak što prelazi okvire priče o grupi i nalazi mjesto u biografiji gradske scene – travnja te godine na terasi Novog lista svoje su note isporučivali rasplesanoj publici putem prvih riječkih gitarskih pojačala Marshall. Oprema je bila plaćena tri astronomski, ali su članovi Henrica s novom opremom u rukama mogli ponosno ustvrditi kako su najbolje naoružan električarski bend u gradu. Pa i ne samo njemu. Jesu li to bila prva Marshall pojačala u državi?

Odgovor na pitanje zašto baš Marshall lak je: ako su s tim pojačalima nastupali Stonesi, moraju i Henrici. Pitanje o podrijetlu opreme odvodi u jesen 1965, kada Kompanjet prvi put stiže u London, u nakani da kupi Vox pojačala. Isti scenarij će se potom ponavljati dva puta godišnje. U jesen 1967 vlakom s njime stiže i Banov, a dečki se vraćaju kući s modelima Foundation (100 W, bas pojačalo) i AC 30 (50 W, gitarsko pojačalo). Godinu potom eto ih iznova u britanskoj prijestolnici, u kombi vozilu još jednoga riječkog gitariste, Mirka Sertića. Već iskusan poznavatelj i pojačala i Londona, Kompanjet se taj put pokazao vještim kupcem. Umjesto u prodavaonicu, zaputio se s Banovom ravno na vrata proizvođača. Za razliku od Voxa, po kojeg su odlazili u londonsko predgrađe, sada hitaju u gradsko središte, ravno u tvornicu opreme koju je Jim Marshall otvorio 800 metara od Picadillyja. Tu susreću njegova ključnog poslovnog partnera, distributera Rosse-Morrisa, s kojim započinju razgovor. Rezultat? Nakon isprobavanja viđenog, a toga nije bilo malo, kupuje se oprema za cijeli bend, u pola maloprodajne cijene.

Studenog 1967. slijedi reorganizacija kolektiva. Iz skupine odlaze Brun, Stanić i Fišćur, a dolaze Lauro Dessardo (vokal), Ivan Načinović Nino (klavijature) i Vladimir Štimac (bubnjevi). Banov uzima u ruke solo gitaru. Dessardo nije skrivao sklonost izletima u soul i rhythm & blues, pa nova pjesmarica Henrica uključuje radove koje potpisuju Wilson Pickett, Solomon Burke, Otis Redding, Joe South, Eddie Floyd, George Washington. U to su se mogli uvjeriti posjetitelji koncerta Henrica veljače 1968. u dvorani Neboder. S povratnikom Fišćurom za bubnjevima, zvuk grupe na tom je nastupu osnažen gostujućim trubačem i trombonistom iz Narodnog kazališta Ivan Zajc.

Ljeto 1968. donijelo je serijal nastupa u organizaciji Kvarner-expressa na brodu Ivan Cankar, koji je od 1. lipnja bio zadužen za jednodnevne sezonske izlete četvrtkom iz Rijeke za Rab. Isti je brod, s istim glazbenicima, bio od početka srpnja angažiran za „noćne šetnje“ građana Rijeke i turista Kvarnerskim zaljevom subotom. Postava je uključivala Vladimira Štimca kao saksofonistu.

Zima 1969./70. donijela je smanjivanje aktivnosti, a ljetno oživljavanje odvelo je momčad, pored ostalog, u Istru. U novigradskom hotelu Trst odradit će standardni ljetni serijal, bivajući viđena u sastavu: Krešimir Orlović (vokal i bubnjevi), Vladimir Stanković (solo gitara), Zoran Kompanjet (bas), Nino Načinović (orgulje), Vlado Štimac (bubnjevi i vokal, izmjenjivat će se na tim pozicijama s Orlovićem). U toj, završnoj fazi djelovanja grupe nastalo je nekoliko vlastitih autorskih ostvarenja, zaslugama Vladimira Stankovića i Nina Načinovića. Grupa će nastupati do rujna 1970. godine.

Za svoga petogodišnjeg staža VIS Henric III. nije ušao u studio.

Follow @torpedo_media