I NEVAŽEĆI SU LJUDI, ZAR NE?
Autor: Portal Torpedo 14.12.2022
Prosvjed Udruge Sjena, ime baš dobro opisuje u kakvim okolnostima nevažeći danas u Hrvatskoj žive, ponavljam, za cilj ima ukazati na probleme što najviše tište sve četiri kategorije nevažećih, obespravljenih, nevidljivih i nedostojnih.
Piše Kristian Sirotich
Sutra točno u podne na Markovom trgu, u organizaciji i na inicijativu udruge Sjena, održava se prosvjed osoba s invaliditetom i obitelji djece s teškoćama u razvoju, kojemu je primarni cilj ukazati na sramotan prijedlog Zakona o osobnim asistentima i još sramotniju činjenicu da ova država od 2011. godine do danas nije bila u stanju pripremiti Zakon o inkluzivnom dodatku.
Mogao bih jako puno toga reći o svijetu osoba s invaliditetom, ali nekako uvijek nastojim biti konstruktivan, obazriv, preobjektivan, zbog svega toga možda nisam dovoljno kritičan, ali naprosto sam takav. Mogao bih jako puno toga reći o mnogim ljudima na ovaj ili onaj način uključenim u svijet osoba s invaliditetom, ali to najčešće ne činim i ne želim činiti, osim ako me nešto ne potakne učiniti drugačije. O onome o kome sam želio, ionako sam već napisao što sam želio.
Mene osobno u taj je svijet prije 24 godine uveo sin Albert, najprije sam ga promatrao iz prikrajka, pa sam mu se malo približio, pa sam se udaljavao od njega, odbijao ga i prihvaćao u isto vrijeme, to je proces unutarnje borbe kojega vjerojatno prolaze svi bez razlike na isti način. To je utakmica u kojoj nema pobjednika i poraženih, sve što moraš učiniti je nadvladati sva ona zašto i kako pitanja, ako si iole normalan i ako imaš samo trunku empatije usađenu negdje duboko u sebi na kraju ćeš se nesvjesno prestati odupirati. Prepustiš se životu da te vodi i da te uči.
A ono što sam ja u ove 24 godine naučio, nisam naučio niti od Zvjezdane Bogdanović, savjetnice u Ministarstvu socijalne skrbi, niti od Jozefine Kranjčec, od 2010. godine predsjednice Hrvatskog saveza udruga osoba s tjelesnim invaliditetom, niti od Marice Mirić, predsjednice Zajednice saveza osoba s invaliditetom Hrvatske, koje nakon zadnjih istupa držim uvelike odgovornim zato što se u Hrvatskoj ljudi dijele na dvije osnovne skupine: na važeće (validni) i nevažeće (invalidni). Važeći se potom dijele na članove HDZ-a, SDP-a, MOST-a, na Možemo, ne možemo, zavisne i nezavisne, vjernike i ateiste, ljevičare, klečavce, kmečavce, fašiste, komunjare, jugonostalgičare, ustaše, nacionaliste, saborske zastupnike, studente, savjetnike, radnike, seljake, seljačine, Srbe, klerofašiste, orijunaše…, nevažeći se dijele na totalno nevažeće (1), koji su taj status stekli rođenjem, radno nevažeće (2), koji su taj status zaslužili na svojim radnim mjestima, nevažeće igrom slučaja, nepažnjom ili voljom sudbine (3), koji su doživjeli neku nezgodu zbog koje im se život okrenuo naglavačke ili su se razboljeli pa su iz važećih ekspresno prebačeni na dijametralno suprotnu stranu, te nevažeće s hinjenjem uvažavanja (4), koji su pak svoje zdravlje, udove i bezbrižan život ostavili na nekom od hrvatskih frontova.
Na dan 9. rujna 2021. godine u Hrvatskoj je živjelo 586153 po bilo kojoj osnovi nevažećih osoba, od toga je 335050 nevažećih bilo muškoga, a 251103 ženskoga spola, odnosno nevažeće osobe toga su dana činile 14,4 posto ukupnog stanovništva Republike Hrvatske. Nije to baš zanemariva brojka, ali ionako su u pitanju nevažeće i nevažeći pa to i nije bitno.
Na načelnoj osnovi važećima su puna usta nevažećih, svi ih jako uvažavaju, svi se dive njihovoj volji, ustrajnosti, često i njihovoj inteligenciji, tvrde da u njima vide uzore, da im oni mogu biti i jesu inspiracija, u stvarnosti se dio njih svih svojih riječi i drži, dio je se drži s figom u džepu. I lako što figu u džepu drže važeći koji te jadnice i jadnike okružuju, problem je što figu u džepovima na obje ruke drže i oni što o njima odlučuju pa se svim mogućim zakonima, aktima, pravilnicima, uredbama i odredbama trude nevažeće totalno obezvrijediti, učiniti ih nevidljivima i nedostojnima zajedničkog suživota s nama važećima, pritom ih na sve moguće načine pokušavaju ušutkati nudeći im mrvice s trpeze i stalno im dodatno ukazujući što su sve za njih, nezahvalnike, učinili.
Prosvjed Udruge Sjena, ime baš dobro opisuje u kakvim okolnostima nevažeći danas u Hrvatskoj žive, ponavljam, za cilj ima ukazati na probleme što najviše tište sve četiri kategorije nevažećih, obespravljenih, nevidljivih i nedostojnih. Na Markovom trgu bit ćemo Albert i ja, Marta ima obaveza na faksu, Antonija test iz kemije kojega ne želi propustiti, a mojoj odnedavno nevažećoj Lauri, koja spada u kategoriju nevažećih igrom slučaja, nepažnjom ili voljom sudbine, to bi bilo prenaporno.
Svi koji nas imalo poznaju sigurno će se zapitati zašto bismo, dovraga, mi prosvjedovali. I to je sasvim legitimno pitanje. Za razliku od mnogih nevažećih mi smo dosegli sasvim zadovoljavajući razinu prava, Albert čitav život prima osobnu invalidninu, odnedavno je to pravo stekla i Laura. Albert dobiva i naknadu za prijevoz, bio je čak tri puta u toplicama (dvaput Krapinskim, jednom Varaždinskim) kada je bio malo dijete, tri-četiri puta smo iskoristili pravo na ortopedske cipelice, Laura je dobila invalidska kolica, nedavno već drugu ortozu za leđa. Da, zaboravio sam da već pet, šest godina imamo i oznaku dostupnosti za automobil. Dakle, zašto bismo prosvjedovali? Zato što je prosvjed jedini način da se pokušamo izboriti da 586151 (iz brojke sam izbacio Alberta i Lauru op. p.) naših sunarodnjaka dobije Ustavom zajamčeno pravo na dostojanstven život. I da podignemo glas zato što ga nismo podigli onda kada smo tražili asistenta za Alberta a nismo ga dobili, a tražili smo ga kada je Laura završila u kolicima i kada bi nam svaka pomoć, pa i najmanja, bitno olakšala svakodnevno iznimno mučno životno razdoblje, bez obzira što smo uvijek i oduvijek zagovarali mi-ćemo-to-sve-izgurati-sami stav. Umjesto da dobijemo asistenta, pa makar i na nekoliko mjeseci, dobili smo odgovor da bi nam asistent baš trebao. Super!
Svi vi koji ste uspjeli pročitati ovaj tekst osjećajte se pozvanima doći na Markov trg, pridružite nam se, neka barem jedan dan naši nevažeći sunarodnjaci osjete da su ipak dostojni da se za njihova prava netko bori. Pa i oni su ljudi, zar ne?
