MORSKI TRAMVAJ : Nepoznati slastičaru, hvala ti za Kontov rigojanči
Autor: Velid Đekić 31.01.2023
Jedni vele kako je kolač koji je dobio naziv prema glasovitomu mađarskom glazbeniku-zavodniku s konca 19. stoljeća stigao u Rijeku čim je slastičarskom rukom nastao, u doba mađarskog upravljanja gradom na Rječini, što će reći prvih godina 20 stoljeća, a drugi pak tvrde kako se to dogodilo prilično kasnije.
Riječka izložba posvećena kolaču zvanom rigojanči putuje svijetom i to je dobro. Pored ostalog zato što ne dopušta memoriji u kojoj sam sačuvao okus kolača da uzmakne. I nije mi žao. Dat ću joj novih priloga za pohranu slatkih okusa u osobnu bazu podataka prvom prilikom.
Pa i ne samo njoj. Kada se riječ rigojanči i kako uvukla u moj život, teško mi je, zapravo nemoguće rekonstruirati, što nije najveći problem na svijetu. Kada je ona stigla u grad na Rječini, draškajući nos i golicajući nepce lokalnih ljubitelja šećernih zalogaja – e, to je već upitnik kojim se već neko vrijeme zdušno bavi omanja družina Riječana prebacujući si komunikacijsku ping-pong lopticu preko internetske mreže, sve u nadi da će nekako dobaciti do odgovora. Simpatično mi je to, ima lokalpatriotizama koji su doslovce slatki. No, odgovor bježi li, bježi, kao da ga nije briga za pomisao da su rigojanči i Rijeka zgodan simbol dubokih spona što su ih kroz povijest ispleli grad na Rječini i mađarska prijestolnica, a danas mogu biti efektnim riječkim gastronomsko-turističkim simbolom.
I, što kažu naši rigojanči radoznalci? Ukratko, jedni vele kako je kolač koji je dobio naziv prema glasovitomu mađarskom glazbeniku-zavodniku s konca 19. stoljeća stigao u Rijeku čim je slastičarskom rukom nastao, u doba mađarskog upravljanja gradom na Rječini, što će reći prvih godina 20 stoljeća, a drugi pak tvrde kako se to dogodilo prilično kasnije.
Osobno, nemam pojma kako se to, kada i kojim povodom dogodilo, ali je lako moguće da poznam nekoga tko drži prave odgovore u džepu. Da, formulirao sam to u množini, jer čini se kako odgovor nije jedan. Moje je priložiti podatke koji mi kucaju na vrata, pa neka se dalje kotrljaju putovima kojima im je suđeno. I da znate: ništa od ovoga nema veze s mojom bakom Francikom, slavonskom snašom pristiglom iz mađarskoga grada Kapošvara, koju nisam stigao upoznati jer je bila brža u odlasku na onaj od mog dolaska na ovaj svijet.
Sve što u tekstu dalje slijedi odvija se u ključu naslova With a little help from my friends dvojca Lennon–McCartney. Transkulturološki zamišljam kako mljackam panonski kolač uz beatlesovsku melodiju za mojim kvarnerskim stolom… I da bi reč rekel.
Prvo ime koje me vodi ususret dokazima za jednu od teorija, onu raniju, zove se Aniko Smiljanić. Aniko je umirovljena djelatnica Sveučilišne knjižnice Rijeka, koja mi je ne jednom stavila na stol povijesnu građu o mađarskoj Rijeci pohranjenu u njenoj ustanovi, a koja se pokazala kapitalno vrijednim izvorom zagubljenih ili zaboravljenih podataka. Na moje pitanje o rigojančiju i Rijeci, smjesta mi je odgovorila kako je u jednom od novinskih izdanja što su izlazila u Rijeci u doba K. u. K. Monarhije, samo se valja prisjetiti kojem, vidjela reklamni oglas za neku od gradskih slastičarnica koja među adutima iz vlastite ponude spominje rigojanči. Aniko, budi i dalje vrijedna kao što jesi, pa čim stigneš, ded novine te potraži i smjesta mi nađeni oglas pokaži. A ja ću se nakon toga praviti veliki gradskokulinarski znalac u očima onih koji nemaju tako upućene knjižnične jatake.
Da ne ostanu svi (skriveni) aduti u mojoj ruci na jednoj karti, ma koliko bila jaka, pobrinuo se još jedan as iz rukava. Zlatko Jakupović, kako se naziva taj as, gospodin je s kojim već sedam-osam godina ugodno drugujem i prijateljujem. Čovjek je pripadnik generacije prije moje, pa počesto od njega čujem o pojedinostima iz života našega grada u doba kada sam ja valjda srkao Podravkinu juhu sa skuhanim slovima u vrtiću za ručak ili je možda izlijevao na haljinicu kakve konkurentske haharice do mene za vrtićkim stolićem. Ta i mi odgovor na lupkanje cipelicom u koljeno pod stolom imamo…
Elem, Zlatko mi je pripomenuo kako mu je otac znao povesti njega i brata 1950-ih u tadašnju neveliku slastičarnicu hotela Kontinental – godine 1966. preuređena je i pretvorena u mnogo veću, što je donijelo grdan problem poslovanju jedne druge male slastičarnice, smještene s druge strane ceste, u kioske sušačke tržnice protegnute uz današnju Strossmayerovu, slastičarnice Radman – da bi se oslastili njenim delicijama. Tada zasigurno još uvijek rađenim od klasičnih, prirodnih sastojaka, što je moralo značiti okuse koje danas možemo tek zamišljati. Memorija dalje veli kako je tamo bilo i rigojančija, te da se pojavljivanje toga kolača u Kontu moglo zahvaliti njegovom slastičaru koji je u Rijeku stigao u onom poraću iz Novog Sada. On je, očekivano, donio u primorje slastice iz svoje, novosadske, dakle mađarske kulture, obogativši krajolik ponuđen u ovdašnjim slatkim izlozima. Ulaz u Kontovu slastičarnicu tih se godina nalazio lijevo od današnjeg ulaza u pivnicu, na sjevernom uglu pročelja zgrade.
Zlatkov otac bio je limar od formata, u doba kada je zanat zlata vrijedio, a mudar novosadski slastičar taj je podatak iskoristio za poslovnu ponudu: neka limar njemu izradi niz posudica-kalupa u kojima će peći kolače i kolačiće, a njegovi će dečki zauzvrat imati u Kontovoj slastičarnici kad god ushtjednu besplatne zalogaje. Ne znam jesu li se o tom više nego fer prijedlogu glasno izjasnili i budući korisnici ponuđene poslovne blagodati iz obitelji Jakupović, no bilo kako bilo, dečki su brzo postali svjesni onoga što danas nazivamo win-win situacijom.
Rigojanči? Htio – ne htio, i on se vjerojatno našao zasluženim dijelom limarsko-slastičarskog poslovnog aranžmana.
Što bi na tu verziju priče kazao nestašni mađarski violinist Rigo Janči, onaj koji je cijelu slastičarsko-zavodničku ujdurmu zakuhao, ne znam, a možda ne moram ni znati. Pitanje je bi li sretnik bilo što i kazao, smatrajući kako sve što ima reći najbolje kaže svojim instrumentom, pogotovo pred publikom u kojoj glazbeni ključ za najuzbudljivije note drži u rukama ženski rod.
U pravu si, dragi moj Rigo, misliš li tako, ali je podjednako u pravu i onaj nepoznati slastičar koji je u Rijeku donio kolač s tvojim imenom, znajući vrijednost nepčanih zadovoljstava. Budimpeštanin ili Novosađanin, jučer ili prekjučer, i to će se kad-tad razjasniti.
