MORSKI TRAMVAJ: Miris petroleja u opatijskom perivoju

Pozdrav iz Opatije (Foto arhiva Jan Bernd Urban)

Tko je tu stariji sudionik priče pa iz toga polaže ovakva ili onakva važnija prava: Opatija kao povijesni turistički div izrastao uz Rijeku ili Rijeka kao povijesni industrijski div izrastao uz kolijevku hrvatskoga turizma? Ili je to krivo postavljena dvojba, s obzirom na nemogućnost jednoznačnog odgovora, što je situacija koja se nalazi pred našim očima, očima zaljevskih stanovnika, već manje-više stoljeće i pol?

O turističkim sponama Opatije i Rijeke znamo poodavno, u čemu je ključnim trenutkom priča o rađanju opatijskog turizma zahvaljujući riječkom patriciju Scarpi i njegovoj izgradnji Vile Angioline. No, što znamo o njihovim sponama antiturističkim?

Upitnik ponad obrva suvišan je: te su spone tako vidljive, od samih početaka, da je pravo čudo kako ih rijetko ili nikako stavljamo pod sitnozor. Egzotična povijesna epizoda koja slijedi kao ilustracija onoga na što mislim toliko je uvjerljiva da nam taj sitnozor možda i neće biti potreban, dobro će poslužiti već krupnozor.

Glavni protagonist priče glava je iz austrougarskog establishmenta. Godina je 1885., mjesto događanja jedna od opatijskih vila u kojoj je cijelo ljeto proveo nadvojvoda austrijsko-toskanski Ludwig Salvator. Vrli nadvojvoda danima je već zatečen neobičnom pojavom uz obalu kojom mu je šetati, pojavom koju učestalo primjećuje i ne ustručava se zabilježiti u svojim dnevničko-putopisnim zapisima. Slaže on slovo na slovo klizeći perom po papiru uzorne kakvoće kakav na radnom stolu jednog pripadnika habsburškog dvora dolikuje, bilježeći za buduće čitatelje, ili možda samo sebi za odmor duše (a čitateljima kako već bude), sljedeće retke: „Počesto je more danima tako mirno da lagani povjetarac izjutra širi miris petroleja iz riječke Rafinerije, nanosi ga u tankom sloju na cijelu morsku površinu, štoviše snažan miris petroleja osjeća se u perivoju. Ribama tu jamačno nije ugodno“.

Ludwig Salvator

Čim su ti i još neki Salvatorovi retci stigli u ruke nakladnika, osvanuli su u njegovoj knjizi Lose Blätter aus Abazia, što ju je tiskao Eduard Hölzel u Beču 1886. godine, a potom se pojavila kao dio nadvojvodine šire putopisne cjeline objelodanjene pod nazivom Jahtom duž hrvatske obale (1870.-1910.).

Miris petroleja iz riječke Rafinerije u Opatiji?! Da nije vrli nadvojvoda štogod pomiješao, pa bi njegov zapis valjalo uzeti s rezervom?

Petrolej je u doba nastanka njegove bilješke vrlo tražen naftaški proizvod zbog rasvjetnih svojstava i teško je zamisliti da bi ga netko puštao završiti u moru, štoviše na krajnje neprimjerenu mjestu (mada je svako mjesto u moru za to krajnje neprimjereno), u moru zaljeva koji se zajednički dijeli s odmarališnom oazom austrougarske aristokracije. Je li u pitanju koji drugi naftaški proizvod, laičkom nosu sličnog vonja? Još je neočekivanije što se miris petroleja osjećao toliko daleko, na drugoj strani Riječkog zaljeva, čak petnaestak kilometara od mjesta nastanka.

Rafinerija Mlaka, foto: Velid Đekić

Oba upitnika, i onaj o udaljenosti i onaj o vrsti proizvoda, zahtijevaju odgovore, premda ih Salvator ne traži. Aristokratska se glava zadovoljava primjećivanjem lokalne neobičnosti, ali mi smo od njega radoznaliji, pa ćemo postupiti drukčije, nudeći za razrješenje zagonetke barem pretpostavke, kad već ne možemo pojavu analizirati osobno, iz prve ruke.

Mislim da je rafinerijski pogon predaleko, pogotovo uzme li se u obzir njegov preradbeni kapacitet, prema današnjim kriterijima vrlo malen, da bi bilo moguće osjetiti ga nosom na petnaestak kilometara. Nije li tu zapravo riječ o benzinu što su ga u ta vremena rafinerci znali u bačvama utovarenim na plovila odvesti podalje od riječke obale i tu ga izlijevati, pa je on otud bivao morskim strujama odnesen u tankom površinskom filmu ravno prema Opatiji? Ili barem njegov miris, o kojemu piše nadvojvoda, lelujavo nošen jutarnjim lahorom? No, zašto bi netko organizirao izlijevanje benzina u more, u rafinerijskom pogonu ili kojemu drugom, u Rijeci ili bilo gdje drugdje?

Za razliku od masovno traženog i unosnog rasvjetnog petroleja, proizvoda na kojemu je iznikla svjetska naftna industrija 19. stoljeća, benzin je u to doba manje vrijedan naftaški proizvod. To je vrijeme u kojem su automobili tek rijedak tehnološki eksperiment, a njihova serijska proizvodnja nešto je o čemu se usude razmišljati samo umovi najsmjelije tehnološke mašte, recimo u radioničkoj seriji od sedam-osam primjeraka godišnje, kako je to bilo u samim počecima automobilske industrije. Kao nusproizvod koji se nije mogao izbjeći u postupku prerade nafte u petrolej, benzin je u predautomobilskoj eri zanimljiv samo kupcima kojima je do higijene u medicinskim ustanovama ili kućanstvima, zbog odlike da otapa i najtvrdokornije masnoće. Takvih korisnika nema mnogo, pa je tržište bilo u stanju primiti vrlo malu količinu proizvedenog benzina, a za sve preko toga valjalo valjalo je dosjetiti se drugog rješenja. Riječki rafinerici to su rješenje pronašli u pražnjenju spremnika na danas potpuno iznenađujući način.

Podizanje obrva u nevjerici na glavama ekološki osviještenih čitatelja nepotrebno je, tumačim ga isključivo kao posljedicu zaboravljanja kako je opisana ekološki problematična situacija nešto što se događa u vrijeme kada se svijest o vrijednostima prirodnog okruženja ne može uspoređivati s današnjom, otuda ni kriteriji za prosudbu dopustivosti izlijevanja naftnog proizvoda u more.

Rijeka i Opatija, industrija i turizam?

Ma što nam padalo na pamet u vezi s tim pojmovima, činjenica je kako zapis nadvojvode Salvatora nije slučajan, dapače on izvanredno precizno opisuje svu začudnost riječko-opatijskog susjedstva. Tko je tu stariji sudionik priče pa iz toga polaže ovakva ili onakva važnija /“važnija“ prava: Opatija kao povijesni turistički div izrastao uz Rijeku ili Rijeka kao povijesni industrijski div izrastao uz kolijevku hrvatskoga turizma? Ili je to krivo postavljena dvojba, s obzirom na nemogućnost jednoznačnog odgovora, što je situacija koja se nalazi pred našim očima, očima zaljevskih stanovnika, već manje-više stoljeće i pol?

Nadvojvodo Ludviže Salvatore, tvojim nam zapisima nisi pomogao.

(Foto arhiva Jan Bernd Urban)

Follow @torpedo_media