MORSKI TRAMVAJ: Opatijska pjevačica Eti Juvan u raljama krautrocka
Autor: Velid Đekić 26.09.2023
Eti Juvan (screenshot Youtube)Pokuša li se utažiti radoznalost u vezi s izvođačkom oznakom Margareta Juvan & Can na internetu, mreža će ponuditi adrese što omogućuju gledanje sekvence iz noćnog kluba u kojoj Juvan dobiva svojih filmskih pet minuta, i koristi ih tako uspješno da će je zbog toga desetljećima potom poklonici Cana staviti na digitalni uvid urbi et orbi.
Vjerovali ili ne, riječko-opatijska rock scena ima izravnu sponu s globalno cijenjenim žanrom poznatim pod nazivom krautrock. I to sa začetnikom tog ogranka popularne glazbe, njemačkom eksperimentalnom grupom Can, u neku ruku proizašle iz retorte Karlheinza Stockhausena. Ime koje ih povezuje je opatijska pjevačica Margareta Juvan, koju stariji Opatijci i dan-danas nazivaju Eti. Juvanova se u jednom trenutku glazbene biografije našla u društvu imena poput Amon Düül, Faust, Tangerine Dream ili Kraftwerk, donoseći mrvu toploga kvarnerskog ozračja u hladne njemačke eksperimentalno-industrijske tonove, tonove kojima su znali krijepiti inspiraciju David Bowie, Lou Reed, Nick Cave i drugi.
Kako se to dogodilo? Otkud mala z Opatije u teutonskim notama?
Priča se začinje u trenutku kada Eti, nakon studija u Beogradu i švrljanja po tamošnjoj jazz-sceni, odlučuje 1967. promijeniti ploču i odlazi u garstabajterske vode. U Njemačkoj se neko vrijeme priključuje još jednim gastarbajsterima balkanskih ishodišta, sastavu Micky’s, koji je slovio kao beogradska glazbena radna jedinica za održavanje dobrog raspoloženja stanovnika američkih vojnih baza na njemačkom tlu. Eti se tu prihvatila uloge pjevačice i basistice. Vokalnu je zadaću podijelila sa Zagrepčankom Viktorijom Brešer Vikicom, u čijoj se nadležnosti našla i ritam gitara, tragom pravila njemačke klupske scene da se pjevač na pozornici ne može ograničiti na glas kao instrument, već mora obavljati i svirački dio posla.
Na svu sreću, u slučaju Juvan dogodila se barem jedna iznimka od tog pravila. I to kakva…
Zavirimo li u biografiju nikoga drugog do njemačkog sastava Can, naći ćemo podatak o skupini Inner Space, koju biografi toga dijela europske glazbene scene drže proto-Can formacijom. S pravom, jer su među članovima Inner Spacea osnivači Cana. Momčad čine: Irmin Schmidt (klavijature, flauta, gitara, vokal), Michael Karoli (gitara, vokal), Holger Czukay (bas), Jaki Liebezeit (bubnjevi), David Johnson (flauta) i Malcolm Mooney (vokal). Društvo će djelovati u Kölnu 1968. i pod tim imenom napisati glazbu za dva njemačka filmska projekta. Riječ je o filmovima Agilok & Blubbo i Kamasutra – Vollendung der Liebe. Čini se da je potonji, rad Kobija Jaegera, neka vrsta pedagoškog protrčavanja erotskim predloškom iz vlastitog naslova (što pojedine glave ne priječi da to propitivanje smatraju „pedagoškim“, naljepljujući mu etiketu soft-porn, ali de gustibus…).
Mjesto Eti u toj priči? U prizoru kada se protagonisti filma Anke i Mike susreću u noćnom klubu, kamera bilježi nastup kućnog benda. To je Inner Space, koji upravo izvodi skladbu Irmina Schmidta I’m Hiding My Nightingale. Bend? Apsolutno u prvom planu je gostujuća pjevačica, Margareta Juvan. Suvereno vlada klupskim prostorom, kamera je voli, mikrofon također, o ostalome/ostalima riječi su suvišne…
Album s glazbom za film snimljen je studenog 1968. godine, mjesec prije nego što će se Inner Space preformulirati u Can. Tema u vokalnoj izvedbi naše Opatijke i s instrumentalnom potporom budućih zvijezda krautrocka objavljena je studenog 1969. kao singl Inner Spacea, na njegovoj B strani, dok je A pripala naslovnoj temi iz filma. Skladba I’ Hiding My Nightingale bit će iznova objavljena skoro tri desetljeća potom, 1995. godine, na kompilacijskom CD-u Kraut! Demons! Kraut! (German Psychodelic Underground 1968-1974). Album filmske glazbe Kamasutra ugledat će svjetlo dana tek 2009. godine. Od 16 uključenih tema, vokalne su tri: dvije koje pjevaju članovi benda Moneey i Karoli, a treću gošća Margareta Juvan.
Pokuša li se utažiti radoznalost u vezi s izvođačkom oznakom Margareta Juvan & Can na internetu, mreža će ponuditi adrese što omogućuju gledanje sekvence iz noćnog kluba u kojoj Juvan dobiva svojih filmskih pet minuta, i koristi ih tako uspješno da će je zbog toga desetljećima potom poklonici Cana staviti na digitalni uvid urbi et orbi. Zainteresirani za čitanje komentara te sekvence susrest će se izrazima poput songbird Juvan, pitanjima je li pjevačica još nešto snimila, zna li se nešto više o njenoj biografiji i slično.
A ona, biografija, zaputila se potom još jednim neočekivanim smjerom. Kada se Etina prijateljica Viki Brešer odluči udati i potražiti obiteljsku sreću u SAD, nedugo potom iste će se misli zarojiti glavom Eti Juvan. Sljedeća sekvenca vodi je u zagrljaj nekom od američkih časnika koji je tih dana pazio da miran san njemačkog naroda ne naruše tenkovski prodori ruskih baćuški (tako su mu barem objasnili zadatak njegovi pretpostavljeni). Eti 1969. odlazi u SAD i tu potpuno nestaje iz vidokruga autora ovog napisa. Čini se da joj je to već pomalo postala nezgodna meteorska navika: najprije je zabljesnula na riječko-opatijskim glazbenim točkama, pa preko noći nestala, potom to isto čini u Beogradu (gdje je snimila svoj prvi singl), nakon čega slijedi žustar odlazak, da bi treći put bljesnula u Njemačkoj i odjurila iz nje. Je li sličan obrazac ponašanja prenijela i preko bare, u SAD?
Dok ne saznamo odgovor na to pitanje, počujmo/pogledajmo Eti na YouTubeu kako cvrkuće u isječku iz filma Kamasutra. By the way, prikazivanog oko 1970. i u riječkim kinima, na oduševljenje lokalnih momaka, kojima povezivanje erotskog ozračja i mlade Opatijke nije bilo mrsko ni prije njenih svjetskih izleta.
