MORSKI TRAMVAJ: Sufražetski rock riječkih Sirena

Sirene danas (Foto: Velid Đekić)

U nevelikom prostoru mjesne zajednice, tome tlocrtno i položajem slikovitu kućerku ponad Školjića, u kojoj su se ugurale i pojačale, djevojke su ovladale glazbom prve godine rada. S gitarama u rukama i uzdajući se u svoje glasove, zajedno su vježbale jednom tjedno. Kad bi naučeno htjele upotpuniti zvuk bubnjeva, spustile bi se do „uraganskog“ uporišta u Amaterskom kazalištu Viktor Car Emin.

Zamisao o prvom jugoslavenskom djevojačkom bendu inicijalno se zakotrljala prvih dana 1964. u prvom zubotehničkom razredu riječke Škole za zdravstvene tehničare, gdje učenica nije manjkalo. Čini se kako su za takvo što bile poduzete i pripremne radnje, što će reći da su se cure prihvatile ovladavanja prvim tajnama instrumenata. Ali…

Ali tko zna zašto, ta se priča skrenula s priželjkivanih putova negdje na samim počecima, pa o njoj možemo naslućivati isključivo prema onodobnim škrtim novinskim najavama. Drukčije je, na svu sreću, bilo s jednom drugom pričom o prvom riječkom djevojačkom bendu, koja je počela nizati poglavlja po završetku školske godine 1963./64. jer su se odgovornim pokazale tri tinejdžerice s Belvedera i jedna s Potoka. Dvije su pohađale Riječku gimnaziju. Treća, buduća pjevačica grupe, u istoj zgradi, u suprotnoj smjeni, pohađala je nastavu Gimnazije Vladimir Nazor, a četvrta je bila učenica Ekonomske škole. Toga ljeta djevojke su se krajem tjedna prepuštale rock-ritmovima plešući na Nafti, današnjem terenu Košarkaškog kluba Kvarner 2010.

Koja je među njima došla na zamisao o rock-grupi? Niti jedna. Za poticaj te vrste bio odgovara Toni Habčić, gitarist grupe Sinovi mora. Djevojke, dobro pjevate, zašto ne uzmete u ruke gitare i napravite bend?“, kazao je Habčić. Nije trebalo mnogo nagovora. Prvom vježbaonicom novoosnovane grupe postao je prostor mjesne zajednice na omanjem bezimenom trgu gdje se susreću Šetalište Vladimira Nazora, ulica Kalvarija i strmoglave stube Klanac. Tu, iznad gradskog središta, ili barem iznad njegova dijela zvanog Školjić, nastat će ljeta 1964. (pri)morski greben s kojim će se začuti prva pjev Sirena.

Sirena? Ime ženske družine dao je krajem prosinca te godine i Habčić, potaknut asocijacijama koje nije samo iz njegove vizure (Sin mora!) suvišno pojašnjavati. Postavu su činile Mirjana Karan (vokal), Lepa Šarić (solo gitara), Iskra Pavlica (ritam gitara) Dragica Pavlica (bas) i Mirjana Karabaić (bubnjevi). Karan je dobila ključeve prostora, pa su se djevojke u njemu mogle posvetiti preslušavanju gramofonskih ploča i odabiru vlastitog repertoara.

Uz Habčića, rođenju Sirene kumovala su dva člana grupe Uragani, Marijan Peharda i Dario Ottaviani. Obojica učenici Sušačke gimnazije, pružili su gimnazijskim kolegicama s druge strane grada nesebičnu glazbenu pomoć. Solo gitaristica Šarić imala je svoj instrument, ali ostale nisu, pa nakon što su im dečki posudili svoje gitare, velikodušno su ih podučili prvim hvatovima. Također vokalnom dijelu posla, u čemu se isticao Ottaviani, upoznavajući cure s čarima višeglasja. U tomu se pridružio i pjevač Saša Sablić.

Jeste li znali da su time postali suodgovorni za izlazak na scenu družine koja stoji na samom početku priče o djevojačkim bendovima u Hrvatskoj i Jugoslaviji? Sirene su započele radom ljeta 1964, zagrebačke Šigele iste godine (prema jednim izvorima u proljeće, prema drugim krajem godine), do završetka 1964. slijedile su ih Mariborčanke pod imenom Chains, početkom 1965. u Beogradu Sanjalice, u Zagrebu Ptice i Lutke…

U nevelikom prostoru mjesne zajednice, tome tlocrtno i položajem slikovitu kućerku ponad Školjića, u kojoj su se ugurale i pojačale, djevojke su ovladale glazbom prve godine rada. S gitarama u rukama i uzdajući se u svoje glasove, zajedno su vježbale jednom tjedno. Kad bi naučeno htjele upotpuniti zvuk bubnjeva, spustile bi se do „uraganskog“ uporišta u Amaterskom kazalištu Viktor Car Emin. Da stručna potpora s potpisom Uragana bude potpuna, pobrinuo se Ratko Štiglić, savjetima u vezi s bubnjarskim dionicama.

Kazališna dvorana u Račkoga 20 bila je u proljeće 1965. i mjesto scenskog debija Sirena. Dogodit će se to u sklopu priredbe Sijelo 18. Da s curama nema šale, bilo je jasno već na prvom nastupu – Sirene su s pozornice ispraćene kao pobjednice. Ako je netko već tada vjerovao kako je rock ništa drugo do trećeg vrha trokuta čija prva dva vrha pripadaju seksu i drogi, nagrada koja je završila u rukama Sirena morala ga je razoružati: djevojke su dobile kutiju sa stotinu male čokolade. Kojom glazbenom temom su ih zaslužile, informacija je izgubljena u vremenu, ali zato je drukčija sudbina podataka o repertoaru Sirene. Prema uzusima domaćih šezdesetih, kada su gradske električarske skupine mahom reproduktivnog profila, Sirene su izvodile teme Rolling Stonesa ( If You Need Me ), Kinksa ( You Really Got Me), Ronettes ( Be My Babe ), Islandersa ( The Enchanted Sea )… Premda tinejdžerke, nije trebalo dugo započeti razmišljati i autorski. Sklonost vlastitim glazbenim temama pokazala je Lepa Šarić, o čemu svjedoči jedna njezina tema u redovnom programu Sirena, naslovljena Ne trebam ti više . Za nju je napisala glazbu i tekst, prste u aranžman upleli su Ottaviani i Peharda.

Da priča bude dodatno obojena feminilnim tonovima, zaslužna je glazbenim radoznalcima simpatična epizoda u kojoj se pojavljuje dječačić imenom Robert Funčić. Gimnazijalka Pavlica stanovala je u istoj kući na Belvederu gdje i obitelj Funčić, pa je u slobodno vrijeme čuvala malca. Nimalo jednostavan zadatak. „Kako je to bilo nestašno dijete!“, kazat će mnogo kasnije Pavlica, šezdesetih nesvjesna da okom motri budućeg spiritus movensa grupe Xenia. Je li zaslužna i za prve dječakove lekcije o ženskom senzibilitetu, kojem će biti posvećen dobar dio njegova opusa u osamdesetima? Također, je li u tele lekciji bila uključena i ona o bježanju od kuće na lokalne koncerte, ako treba i kroz prozor, kako se to znalo događati u slučaju sestara Pavlica, a postalo je dio sjećanja njihovih prijateljica i susjede Nede Radetić,

Prikupljajući fragmente priče razbacane u vremenu, faktografija veli kako su se Sirene, nakon debitantskog nastupa 1965. u Caru Eminu, na istoj pozornici popele u proljeće, u sklopu priredbe što ju je organizirala novopokrenuta Satirična scena Cara Emine (za „odraslu publiku“, kako je zabilježeno u gradskim medijima). Cure imaju pune ruke glazbenog posla i 14. srpnja, još jednom kao efektan početak Sijela 18, u čemu im društvo čine mlade glazbene formacije Kvarner i Juniori. Osim u Caru Eminu, Sirene su nastupale u Domu kulture Svjetlost iu Teatru Fenice, kao početak programa kojim su dominirali Uragani ili Sonori. Godine 1966, u okviru Tjedna studenata, 29. travnja, izlaze pred publiku u riječkom kinu Partizan, kao dio priredbe Studenti Vas zabavljaju, uz sastave Sinovi mora i Adriatic, te mlade pjevače Iru Kraljić, Sašu Sablića,

Djevojke su se na pozornici pojavljivale u crnom, što nije posljedica isključivo modne (samo)svijesti, već poprijeko razmišljanja o imidžu grupe. Sjećanje kaže da su na koncertu u Partizanu stajale na ovim kockama, bivajući pojedinačno osvijetljene reflektorom, što je na sceni trebalo biti vizualna atrakcija, a takvom se doima i danas.

Priča je potrajala do jeseni 1966. Tada se pola grupe zaputilo ususret fakultetskim obvezama izvan Rijeke, druga je polovica kadrovski osnažila riječko gospodarstvo.

Čim su prestale pronositi zastavu sufražetskog rocka liburnijskim pozornicama, na njihov teren počeli su se stidljivo došuljavati, premda još uvijek rijetki, neki drugi djevojački sastavi: u Crikvenici su 1966. zasvirale zagrebačke Markize, a iz istog su grada stigle i Sanjalice, nastupivši srpnja 1967. u Kraljevici. Premalo, prekasno. Kvarner, to more kojemu etimologija kaže da je točka spajanja četiriju strana svijeta, pa je u njemu svatko dobrodošao, znalo je kako u domicilnom akvatoriju teško može biti privlačnijeg od glazbenog zova vlastitih Sirena. Uostalom, one su već bile štafetnu palicu kvarnerskoga ženskog rocka predale sušačkoj formaciji nazvanoj Sjene.

Follow @torpedo_media