MORSKI TRAMVAJ: Vjekoslav Knežević, potpisan ili ne
Autor: Velid Đekić 11.07.2023
Jedan od rijetkih sretnika takva kova, da ne kažem štofa, je Vjekoslav Knežević. Našijenac sa sušačke strane grada, kojemu se opisana situacija dogodila s temom „Od Sušaka pa do lipe Boke“, nije daleko od nje ni s temom „Hvalile se Kaštelanke“, bome i s temama „Mom zavičaju“, „Slušaj mati ove riči moje“…
Ima situacija kada je najveći kompliment autoru – zaborav. Da ne biste misli kako me je neš zelo (živom čovjeku svašta se dogodi, pa gdjekad i to), podsjetit ću na Arsena Dedića i Nikicu Kalogjeru s njihovom uspješnicom „Vratija se Šime“, koju se poodavno u većem dijelu javnosti smatra narodnom pjesmom. Mrštili se Arsen i Nikica na to ili ne, takva im je sudba tom skladbom skrojena. „Di su bili, da su bili“.
Najuvjerljiviji znak kolektivne prihvaćenosti nečijeg djela, što će valjda reći i njene uspješnosti, situacija je u kojoj djelo potpuno nadvisi autora. Otme mu se svojeglavo iz ruku, gurne ga u stranu i započne živjeti nekim svojim životom, postajući kolektivno kulturno blago. A nema autora koji ne bi želio da njegov rad postane tako i toliko voljen, jer taština je taština. I zato kažem, ma koliko čudno zvučalo – svaki bi autor htio biti toliko uspješan da bude prihvaćen do zaborava.
Jedan od rijetkih sretnika takva kova, da ne kažem štofa, je Vjekoslav Knežević. Našijenac sa sušačke strane grada, kojemu se opisana situacija dogodila s temom „Od Sušaka pa do lipe Boke“, nije daleko od nje ni s temom „Hvalile se Kaštelanke“, bome i s temama „Mom zavičaju“, „Slušaj mati ove riči moje“…
A da se nikad ne zna što život nosi, znakom je i neobična sudba upravo autora tako omiljenih primorskih skladbi. Skladateljsku žicu u sebi otkrio je barem jednim dijelom kao posljedicu hendikepa. Rođenjem Riječanin (1912.), s djetinjstvom provedenom u sušačkom Kortilu, skupini neuglednih kuća na mjestu gdje će po njihovu rušenju izrasti Sušački neboder, kao 18-godišnjak je na moru nesretnim slučajem izgubio vid. Znamo već kakvi su dečki u toj dobi pred djevojkama: na plivalištu kluba Viktorija, poput ostalih momaka iz svoga društva, praćen pogledima okupljenih, a posebno pripadnica ljepšeg spola, popeo se na trometarsku dasku za skakanje i odlučio se na skok u more zvan „lastavica“. Skok je to u kojemu se pri doticaju s morem nastoji ne uroniti u cijelosti, zbog čega se udarom rukama, licem i grudima o površinu želi spriječiti dublje poniranje, pa skakačeva glava izroni prije nego što donji dio tijela završi u moru. No, mladi Knežević nije na vrijeme zatvorio oči, a žestok udar glavom o morsku površinu doveo je do odlijepljenja očne mrežnjače. Krik koji su začuli kupači na plaži bio je znak da je mladić skočio u more s očima punim svjetlosti ljetnog poslijepodneva, a izronio u mraku. Počeo se i utapati, ali su ga prije najgoreg stigli izvući na obalu
Strašnu scenu koju sam opisao zabilježio je njegov vršnjak i kolega Vinko Tadejević.
Knežević je 1932. napustio Rijeku i preselio se zbog dugotrajnog liječenja na područje Beograda, u Zemun. A tamo mu je na vrata pokucala nostalgija za krajem iz kojeg je otišao, potom se pretočila u note i stihove. Da, brojne lijepe pjesme posvećene primorskom kraju Knežević je napisao u udaljenoj unutrašnjosti kontinenta, živeći u skromno namještenoj sobici pored zemunskog pristaništa, u Svetosavskoj ulici br. 7 (podatak iz pedesetih godina, današnji kućni brojevi ne moraju se obvezno poklapati s tadašnjima).
Skladati je krenuo četiri-pet godina nakon što je stigao u Zemun, a o snazi nostalgije u njegovim pjesmama svjedoče uključeni primorski motivi, povremeno i dijalekt. Pretpostavka da je zbog takve obojenosti glazbenih motiva i čakavskog rječnika morao ostati na beogradskom području neprihvaćen, posljedično izoliran, kriva je. Upravo suprotno, Knežević je doživio aklamacijsko prihvaćanje, i to ne samo u kraju u kojemu se životnim scenarijem našao. Netko će reći kako je presudila glazba, ali nije tajna da su mnoge umjetničke sudbine i na ovdašnjim i na svjetskim koordinatama znale biti presudno skrojene neumjetničkim škarama, tako da priča o dobroj glazbi koja otvara sva vrata ne mora uvijek biti ono što o njoj želimo misliti. Kako kod bilo, iz Kneževićeva sobička krenuo je serijal dojmljiv skladbi koje su gotovo smjesta postale općeprihvaćene u slušateljskim ušima širom ondašnje države. Dobar dio zasluga za to pripao je brojnim radiopostajma širom Jugoslavije koje su vrlo rado emitirale njegove pjesme, i to (sic) veća tada ih najavljujući kao – domaće narodne pjesme. Moguće je kako je to bio razlog zbog kojega je Knežević znao isticati kako je rođenjem Primorac, ali „nezapažen i zaboravljen“.
O kojim skladbama je riječ dijelom saznajemo npr. iz pjesmarice Kneževićevih stihova objavljene u Beogradu 1952., u povodu stogodišnjice smrti Louisa Brailla, tvorca pisma za slabovidne, na čijim stranicama se našlo 20 pjesama. To su: „Piši mi mati“, „Mladi Dalmatinac“, „Svi gremo za Opatiju“, „A ča triba govorit“, „Moro Moro Morice“, „Valovi biondi valovi“, „Kostreno Kostreno“, „O zlatno sunce“, „A ča je silna noć“, „Ma ča je lipo more“, „Hvalile se Kaštelanke“, „Od Sušaka pa do lipe Boke“, „O plavi Jadrane moj“, „Lipi moj Jadrane plavi“, „Još više te volim“, „Na paladi“, „Mila moja Marice“, „Bili galeb“, „Tebi Marice“ i „Vrati mi se“. Izdanje je uključilo pjesmu Miše Zlodolca posvećenu Kneževiću, nazvanu „Jadranskom trubaduru“. Uslijedila je pjesmarica istih skladbi s tekstovima. Priča nije stala na tim izdanjima, uslijedila su i nova.
Nekoliko Kneževićevih glazbenih tema našlo je mjesto u turističkom filmu što ga je 1952. snimila beogradska kuća Avala film da bi popularizirala ljepote jadranske obale. Na 15. obljetnicu uspješna rada, Kneževića je nagradio Centralni odbor Saveza slijepih za Jugoslaviju. Tom prigodom mu je organiziran koncert na Kolarčevu univerzitetu u Beogradu, u prepunoj dvorani, čime se nadovezalo na već održane nastupe u Zemunu, Novom Sadu i drugdje.
Knežević je pred javnost izlazio kao kantautor, u što se sredinom pedesetih godina uvjerila i publika na riječkom području, tragom podatka da je Knežević zemunsku adresu nakon dvadesetak godina iznova zamijenio riječkom. U grad na Rječini stigao je zajedno s gitaristom Jovanom Jovičićem i tu su počeli nastupati kao duo. Autorski opus postupno se povećavao – skladbama „Mom zavičaju“, „Ča si mi se naricala“, „Na molo longu“, „Ča mi se p’jažaju“, „Rečino ča si brza Rečino“, „Popuhnula senjska bura“ i drugim – pa je uslijedilo razdoblje zajedničkih nastupa s vokalno-instrumentalnom sastavom koji je djelovao u okviru vežičkog zbora Mladost, kojega je vodio Marijan Prašelj. Istovremeno je skupljao novac za operaciju koja bi mu vratila vid u SAD-u, što će na koncu dovesti do njegova odlaska.
Tu priču o Kneževiću završavam. Nije sve u odlascima, pogotovo ako zapravo nikada ne odete, potpisali vas autorski ili ne.
