Rijeka – U današnje vrijeme, sve češće viđamo oznake BIO, EKO, proizvode koji su nazvani organskima, koncept koji se zove Smart Food. Takve oznake i koncepti postoje kako bi znali prepoznati da određene namirnice nisu rafinirane, prepune aditiva, konzervansa i onoga čime, i dalje, većina proizvoda obiluje. Smart Food označavao bi termin za zdravu prehranu, koja puni, a ne prazni čovjeka na dugoročnije staze.

Buffet Delta

Odnosno, prehranu koja za čovjekovo zdravlje prvenstveno donosi dobrobit i dobar osjećaj nakon jela, sa ekološki uzgojenim namirnicama bez previše obrade od zemlje do tanjura. S time se povode iz 101% Smart Food-a, projekta riječke obitelji Kosanović, koji svojom hranom trbuhe pune na nekoliko lokacija. Prva je Buffet Delta, marendarnica prepuna ukusnih jela, što od povrća i žitarica, što od mesa i ribe. Druga lokacija je restoran u sklopu Erste banke na Jadranskom trgu, a treća Piko trgovine u kojima se mogu kupiti njihove salate i sendviči.

Ono na što stavljaju naglasak su domaća jela, a objašnjavaju: „Hrana se priprema najblaže rečeno kao doma“. Njihov je projekt sufinanciran od strane Europske unije, iz Europskog fonda za regionalni razvoj, kako bi proširili kapacitet za proizvodnju gotove hrane i bezglutenskih proizvoda. Sve je počelo još 1998. godine, kada je ova vrijedna obitelj imala dućan sa zdravom hranom u Robnoj kući RI. Ono što žele je imati hranu koja će nutritivno zadovoljiti potrebe ljudi, zaista ih nahraniti, ali opet u kratkom vremenskom roku, tijekom marendi na poslu ili u hodu.

Kažu da je sve nastalo iz potrebe, koja je kroz neko vrijeme prerasla u ljubav, jer kad se čovjek navikne na zdravo, ne jede mu se više bilo što. Kroz sve ove 22 godine ono što ih održava je velika želja za stvaranjem, ali i puno predanog rada. Njihova se hrana može naručiti u obliku cateringa za razne manifestacije, poslovne domjenke, na kojima se inače vrlo često mogu naći nezdravi obroci, prepuni loših ugljikohidrata i šećera. Oni osvješteniji već su prepoznali ovaj brend, a marenda je kod njih najprodavaniji obrok. Zatim slijedi ručak, pa kolači, a na kraju je tek doručak, jer kako kažu, ljudi kod nas nemaju naviku doručka. To je vrlo zabrinjavajuća činjenica s obzirom na to da se doručak smatra najvažnijim obrokom u danu.

Što se cijena tiče, kažu da su jako pristupačne jer posjetitelji imaju priliku sami odrediti količinu hrane na svom tanjuru. „Kod nas se hrana važe, tako da marendati možete od 20 kuna, pa do koliko ste gladni, a cijena kolača je deset kuna“, poručuju.

Uobičajeno radno vrijeme prostora na Delti je od 9 do 14.30 sati, dok je u normalnim uvjetima u Erste banci najprometnije u razdoblju od 11 do 12 i 30 sati. Namirnice za ove svježe spremljene obroke dolaze iz OPG-a koji im dostavlja sezonsko povrće, a tvrde da se za ostalo snabdijevaju preko dobavljača.  Njihovu hranu može se naručiti i preko Wolta, servisa za dostavu hrane, pa nemate puno izgovora za ne jesti nutritivno punovrijednije.

U našem kraju, koji se baš i zove Kraj, rođen je jedan zanimljivi pisac. Ime mu je Viktor Car. Jako je volio more, bio je fasciniran njime. Već se kao trinaestogodišnji dječak zapošljava kao trgovački šegrt u Rijeci, nešto kao šegrt Hlapić, samo što Viktoru to nikako nije polazilo za rukom. Najviše je volio slušati priče starih mornara, koji su mu pričali o svojim životima, o dalekim krajevima.

Znate li i da je „Krepat, ma ne molat!“ uzrečica koju je čuo od starih mornara i sačuvao od zaborava? Kada je krenuo u školu, svi su ga doživljavali kao malog dječaka sa sela i zvali ga pogrdnim imenima. S vremenom se zaljubio u knjige, završio škole, a kasnije je radio i kao učitelj. Po njemu se zove i osnovna škola u Lovranu. Jako je volio hrvatski jezik i pisao je za razne novine.

Ema Jurković bila je djevojka u koju se Viktor toliko jako zaljubio da ju je oženio. Zbog nje je odlučio svome imenu i prezimenu dodati Emin. On i Ema bili su jako društveni i voljeli su imati goste, pa su se kod njih okupljali razni umjetnici i znanstvenici, Ivan Cankar, Dragutin Domjanić, Silvije Strahimir Kranjčević, Antun Gustav Matoš, Vladimir Nazor i mnogi drugi. Bio je prijatelj s osnivačem Novog lista – Franom Supilom. Napisao je brojna djela, među kojima je i pripovijetka za djecu „Mali od foguna“. Umro je jako star, sa 93 godine, a iza sebe ostavio neizbrisiv trag zbog svoje posvećenosti našem kraju.

Mali dio iz knjige Viktora Cara Emina „Mali od foguna“:

– Da li sam bio? Hoćeš li da ti nabrojim koliko puta? I ne samo kao matori mornar, već i kao mali. A znaš li ti, što je to mali – mali od „foguna”? Ne znaš? Pa kako bi i znao? Samo ko je prošao onu sotonsku školu, onu moju, mogao bi da zna što je i tko je mali od „foguna”. Ja sam je prošao od prvoga do zadnjega slova, te znam, kako je tvrda bila. Još ne navršio jedanaestu i već „na kruhu”, na onom krutom, mornarskom, a ne kao vi, sokolići, na medu i majčinu mlijeku. Imao sam i ja mater, ali je bila uboga udovica, uvijek bosa, i po najljućoj zimi – evo, mislim, da je još vidim, kako plače, što nema za mene korice hljeba. Nema majka kruha, a u sinka zubi, da bi goru izgrizli. Nije druge nego na more, da namiriš želudac, a i da pomogneš – kako sinu doliči – sirotu majku.

Dosad objavljeno u ovom feljtonu:

Vinko Šepić: Pisac za djecu rođen na Novu godinu prije točno 150 godina

Eugen Kumičić: Jedan od najvećih hrvatskih pisaca

Drago Gervais: U njegovo ime govorila su njegova djela

Janko Polić Kamov: Tko je bio pisac što nas svakodnevno promatra na Kontu

Ivan Goran Kovačić – Jedan od najvećih hrvatskih pjesnika

Poklon – Znanstveno je dokazano da boravak u prirodi ljudsko tijelo čini otpornijim na bolesti, da jača imunitet, a liječnici ga propisuju i kao terapiju, za fizička, ali i mentalna oboljenja. S obzirom da živimo u dijelu Hrvatske koji u sebi sadržava mnogo prirode i šuma, nemamo puno izgovora da prirodu ne posjećujemo redovitije. U Parku prirode Učka nalazi se nešto sasvim posebno – Land art staza Stražica – Sapaćica.

Otvorena na ljeto 2016. godine,  a u potpunosti dovršena krajem te iste godine, u svijet prirode donijela je dozu umjetnosti i kreativnosti. Međutim, podsjetivši se da su još od ljudskih početaka postojali crteži u špiljama, ovako nešto i nije toliko nepoznato i strano.

Iza cijelog projekta stoji Boris Pecigoš, rođeni Zagrepčanin sa riječkom adresom, kojemu je polje interesa land art, a inspiraciju crpi upravo u prirodi. Ono što je ovom stazom htio postići je razviti svijest o povezanosti čovjeka s prirodom. Iako smo danas sve više odvojeni od nje i prikovani uz razne moderne tehnologije, priroda je dio nas.

Land art staza namijenjena je svima, i djeci i starijim osobama i planinarima i onima koji to nisu. Dugačka je šest i pol kilometara, a procjenjuje se da je potrebno dva do tri sata kako bi je se obišlo. Boravak u prirodi je nešto besplatno, a time i ulaz na ovu stazu, za koju postoje dva ulaza. Prvi, ujedno i glavni, nalazi se u blizini Info-centra Parka prirode Učka, Planinarskog doma Poklon i restorana Pansion Učka. Drugi se ulaz nalazi nasuprot odvojka ceste prema Vojaku, u nesposrednoj blizini restorana Dopolavoro.

Također, vrlo je lako prepoznati ulaze jer postoje table sa informacijama, kao i putokazi, koje slijedite tijekom cijele šetnjice. Ono po čemu je staza drugačija od drugih je posebni „touch“ umjetnika Pecigoša, koji svojim crtežima napravljenim ekološkim bojama, kao i vrlo kreativnim instalacijama, daje pravi doživljaj prirode. Potiče da osvijestimo prostor u kojemu se nalazimo, da dotaknemo stablo, mahovinu, kamen, da osjetimo eksterijer. Osim zanimljivih putokaza, koji vas cijelim putem prate, u ovoj ćete maloj avanturi imati priliku vidjeti crveno stablo, koje ukazuje na čovjekov negativni pristup prirodi, ali i otiske dlanova u boji, koji upućuju na ono dobro što je čovjek napravio za prirodu. Zatim, kameni labirint, šareno kamenje sa porukama ljubavi, otiske stopala, kamene „zube“.

Ti „zubi“ nose snažnu poruku – pokazuju da ih i priroda može pokazati ako se pretjeruje u negativnom postupanju s njome. U to se, složit ćete se, upravo imamo prilike i uvjeravati. Također, na ovoj se stazi može naići i na glagoljičko pismo na kamenu, na poticanje kreativnosti kod ljudi izradom vlastitih skulptura od kamenja, na kamen u bojama planeta Zemlje. Autor je čak i mahovinu iskoristio za svoju umjetnost, kako bi više skrenuo pozornost na njenu korisnost u prirodi. Šetajući se Land art stazom budi se znatiželja na što će se sljedeće naići, a svaki je crtež sve ljepši i osmišljeniji od prethodnog.

Pametno je ponijeti sa sobom kvalitetne tenisice ili planinarske gojzerice, kao i prigodnu odjeću – ljeti onu koja će nas štititi od sunca poput šilterice, a zimi kape, šalove i rukavice. Na ovoj stazi planinarski štapovi nisu potrebni, no ponesite ih ukoliko se ne krećete često po planinarskim stazama. Ovo vrijeme zasigurno je odlična prilika da dobro razmislimo, o svojim životima, o onome što imamo kao država, poput jakog zdravstva, ali i o prirodi. O našem odnosu prema njoj, kao i češćem boravku na čistom zraku, u dubokoj šumi, misleći na dobrobit kako sebe, tako i drugih.

Rijeka – Zamislite da dođete na mjesto u kojem vaša djeca mogu učiti o astronomiji, dok vi sa partnericom ili partnerom ispijate piće sa pogledom na cijeli Kvarner. Kasnije svi zajedno obiđete zvjezdarnicu i planetarij, ujedno i jedini digitalni planetarij u Hrvatskoj te ne morate razmišljati kako ćete sada naći prijevoz jer je odmah ispod autobusno okretište. Ovakvo se što rijetko može naći u svijetu, da je zvjezdarnica toliko dobro povezana sa gradom, a zapravo se nalazite u zelenilu, u kojem djelatnici prije posla dosta često mogu pozdraviti sa: „Dobro jutro“ uspavane srne ispred ulaza.

Voditeljica centra Andrea Cvitan

Možda djeluje kao početak SF teksta, ali još uvijek ne planiramo krenuti s time. Radi se o Astronomskom centru Rijeka, koji je početkom travnja obilježio 11. godišnjicu postojanja sa više od 350.000 posjetitelja do sada. Također, zvjezdarnica u sklopu centra će proslaviti u svibnju sljedeće godine 20. obljetnicu rada.

– Sve je zapravo krenulo od entuzijazma i zaljubljenika astronomije, Akademskog astronomskog društva Rijeka gdje su ova utvrda i park viđeni kao jedno lijepo i interesantno mjesto gdje bi se mogla širiti astronomija. Grad Rijeka i Rijeka sport prepoznali su, jednako kao i Zajednica tehničke kulture Rijeka cijeli program, a s godinama zbilja je i šira riječka javnost prepoznala astronomiju kao jedan vrlo važan segment u prirodnim znanostima, objasnila je voditeljica centra Andrea Cvitan iz čijeg se glasa moglo osjetiti zadovoljstvo i ljubav prema ovome poslu.

U sklopu popuštanja protuepidemijskih mjera, Astronomski centar Rijeka prošlog je tjedna nastavio s radom, pripremivši zanimljiv program u planetariju, dok zvjezdarnica ostaje zatvorena.

Istaknula je i kako takav posao jednostavno moraš voljeti, s obzirom da im je najčešće prometno od jutra do mraka, ali da se osjeća privilegiranom radeći ga.

– Ovo je jedinstvena priča jer na jednom mjestu imate i zvjezdarnicu i jedini digitalni planetarij u Hrvatskoj koji su otvoreni za građane. Svaku večer od utorka do subote provode se programi za sve dobne skupine gdje nastojimo spojiti i promatranje i program u planetariju, rekla je Cvitan, a dolaze im grupe posjetitelja, najčešće školarci, u jutarnjim i dnevnim terminima, dok za građane stavljaju večernje termine, kada se može posjetiti i zvjezdarnicu.

Astronomski centar Rijeka najčešće posjećuju škole iz unutrašnjosti Hrvatske – Zagrepčani, Varaždinci, Virovitičani, kao i Istrijani. Sve više im dolazi stranaca, za koje organiziraju i ljetni program na engleskom jeziku, a za sada Francuzi prednjače.

Planetarij radi u popodnevnim i večernjim terminima od utorka do subote, a caffe bar od 8 do 22 sata od ponedjeljka do nedjelje.
Za organizirane grupe od 8 ljudi i više moguće je organizirati film i/ili show u drugom terminu te na različitim stranim jezicima uz prethodnu najavu .

– U Francuskoj imate veći broj planetarija i oni znaju što su planetariji, koji su širokoj javnosti bili nepoznati, objasnila je Cvitan zbog čega je baš njih najviše. Osim redovnih tjednih programa u večernjim terminima, imaju i one „izvanredne“ poput Noći muzeja, obilježavanje Valentinova, Festivala znanosti i Tjedna tamnog neba na kojemu pokušavaju senzibilizirati širu javnost oko problema svjetlosnog onečišćenja, ujedno i zaštite okoliša te ljudskog zdravlja i cijelog ekosustava. To onečišćenje prvi su primijetili upravo astronomi, jer ih je ono ometalo u istraživačkom radu.

Inače, astronomi istraživanja provode udaljeno od gradova, a idealni su uvjeti tamo gdje ima malo vlage, poput pustinja i na udaljenim otocima. Kako kaže Cvitan, misija Astronomskog centra Rijeka je široka popularizacija astronomije, za što Rijeka ima dosta dobre uvjete u odnosu na Zagreb zbog čišćeg zraka. Prije “koronakrize” bila je ovdje izložena i izložba „Moj Gagarin“ koju čine radovi djece iz umjetničke škole Juri Gagarin iz ruskoga grada Gagarina. Tu se čak može proslaviti i rođendan, a uz to imaju prosidbe, poput jedne koja se zbila ni više ni manje nego na Marsu, vjenčanja, koncerte, a imali su i Međunarodni kongres elektronske glazbe zbog odličnih akustičnih uvjeta.

Izložba “Moj Gagarin”

Kartu za Astronomski centar umirovljenici, studenti, invalidi i djeca od 7 do 18 godina plaćaju 20 kuna, ostali posjetitelji 30, dok je za djecu do 6 godina karta 10 kuna. Postoje i obiteljski paketi, promatranje na zvjezdarnici je 10 kuna, a na europskoj razini riječki je među najjeftinijim astronomskim centrima. Na kraju, znate li da su sa ove zvjezdarnice otkrivene i dvije promjenjive zvijezde te da su na brdu Sveti Križ, na kojemu se nalazi centar, pronađeni najkraći zapis glagoljice iz 13. stoljeća i kipić Rimske vučice? Ako nam ne vjerujete, skoknite i uvjerite se.

Rijeka – Otvoriti vrata antikvarijata Mali neboder u Ciottinoj i ući u njega, nalik je na ulazak u neki novi svijet. Ili bolje rečeno – stari. Vrijeme ovdje teče na neki drugačiji, posebniji način. Pogrešno je misliti da ovdje rijetko tko uđe jer razgovor sa vlasnikom Tomom Vučinićem sve je samo ne neometan. To ljudi ulaze, pitaju, traže, to zvone telefoni, stižu mailovi, a Vučinić je pri svemu tome miran, koncentriran i vrlo ugodan. Tko zna bi li i dalje bilo tog antikvarijata da je drugačije. Kaže Vučinić da radi ovaj posao skoro 30 godina, a antikvarijat „drži“ sa kolegom Sašom Dmitrovićem.

– Antikvarijat je inače utemeljen 1962. godine, što govori da je to ujedno i najstariji antikvarijat u Hrvatskoj, sa kontinuitetom, dakle da radi tih već 58 godina. Mi smo vlasnici antikvarijata od ’98. godine, s time da smo radili i prije, ali za drugog vlasnika, objašnjava Vučinić. Kaže kako je posao u toj branši zanimljiv, ali da je to pitanje osobnog angažmana i ljubavi prema starinama, staroj knjizi.

Tomo Vučinić

– U ovaj se posao uglavnom ulazi iz nekakve hobistike. Dakle, za to se ne završi neka škola, biti antikvar ne postoji kao profesija…“, nije ni završio rečenicu, već dolazi novi kupac: „Kolega vas je prije zvao za Idiota“, kupac će. „Aha, aha, vi ste za Idiota, evo ga, evo ga“, diže se Vučinić i polijeće prema kupcu.

Krateći vrijeme čekajući, ovdje vam mobitel baš i ne treba, s jedne strane „Mi djeca s kolodvora Zoo“, s druge „Ernest Hemingvej“ na srpskom, s treće stari oglas za pekaru „Braća“, a s četvrte stari predmeti iz doba „Juge“. U Malom se neboderu trenutno nalazi 30.000 raznovrsnih knjiga. Vučinić se vraća, pa nastavlja: „Bavljenje ovim poslom kod nas je konstantna krizna situacija, to je čak i jedan određeni motor koji nas upogonjuje. Bavit se knjigama kod nas je dosta rizično iz jednostavnog razloga što je onih koji knjigu žele – sve manje, a onih koji se knjiga hoće riješiti je sve više“.

Kaže kako ima sve manje onih koji su zainteresirani za knjigu te kako ona nema više ulogu koju je nekad imala.

– Nekad, vi ste imali stanove, sobe, radne ili dnevne, gdje ste imali određeni ugao, vitrinu ili regal, pa ste te knjige imali makar iz dekorativnih razloga. Ili da pokažete nekakvo svoje građanstvo. Knjiga je imala kultni status da je se ima. A danas zahvaljujući novom pristupu uređenja, minimalističkom, skandinavsko-ikeovskom pristupu, ne dozvoljava vam da imate knjige za ukras, svoje je razmišljanje iznio Vučinić.

U to ulazi nova zainteresirana osoba u antikvarijat i prene ga iz sentimentalnog razmišljanja. Kako u tome svemu opstati? Vučinić smatra da je budućnost antikvarijata izvjesnija od knjižara, jer su prilagodljiviji. No, misli kako će se antikvarijati morati profilirati zbog toga što sada prodaju sve i svašta. Ono što se u Malom neboderu najviše kupuje su udžbenici, publicistika i rijetka, zanimljiva štiva kojih ima malo. U tom će smjeru trebati ići i u budućnosti, upravo prema onome što se rijetko može naći, a da je vrijedno. Iako je potražnja za knjigama sve manja, takve se stvari često traže u ovome antikvarijatu, a oni se žele prilagoditi vremenu koje dolazi. Počeli su organizirati i javne aukcije starih knjiga, jednom godišnje u Malom neboderu.

Također, drugu aukciju organiziraju sa tri zagrebačka antikvarijata u vrijeme Interlibera. Za knjige koje idu na aukciju ima zainteresiranih jer su to prilično rijetke i posebne knjige. A što vlasnik Vučinić najviše čita?

– Najviše je to popratna literatura dok radim, dok stvaram katalog za aukciju, pa uvijek moram pratiti ono što slažem i informirati se. Inače, volim biografije, knjige o glazbi, nažalost, ne čitam puno fikcije jer ne stignem. Stalno nešto vrtim i listam, ali dosta toga ne stignem dovršiti, odgovara. U Mali neboder najviše ulazi starija generacija, dok ističe Vučinić da je mlađa zaokupirana novim medijima, no „daj bože da i to čitaju, nadodaje.

Iznimno je ponosan na regionalnu ponudu knjiga – publicistiku i književnost koju antikvarijat ima, no potražnja za tim knjigama nije velika. I koliko god priča s antikvarijatima možda bila pesimistična, Vučinić i Mali neboder uopće ne djeluju depresivno, štoviše, ukazuju na tvrdnju da će retro uvijek biti „in“.

„Pepeljuga“ je bajka o lijepoj i dobroj djevojci koja živi s oholom maćehom i zločestim polusestrama. Po cijele dane radi i čisti, prepuna je pepela i ukućanke je zlostavljaju. Nakon što je upoznala princa na jednoj svečanosti, kada je ponoć otkucala morala je pobjeći, pa je izgubila svoju cipelicu. Pronalazi je princ, a onda odlazi od kuće do kuće kako bi našao djevojku kojoj odgovara cipelica. Tako je našao Pepeljugu, oženili su se i živjeli sretno do kraja života.

Ovu je bajku napisao Charles Perrault još u 17. stoljeću, a njega se smatra „ocem bajki“. Napisao je još i „Mačka u čizmama“, „Trnoružicu“, „Ljepoticu i zvijer“, „Palčića“ i mnoge druge bajke.

Godinama nakon, „Pepeljuga“ je dobila svoje razne inačice, a među njima je i narodna bajka iz našeg kraja. Zove se „Popeljuha Zavaljuha“ i napisana je na sjevernočakavskom dijalektu. Ovu je narodnu bajku, koja se prenosila usmenim putem, prvi zabilježio Fran Mikuličić u Krasici u 19. stoljeću, a objavljena je u Kraljevici. Popeljuha Zavaljuha bi značilo „uvaljana u pepeo“, a u ovoj verziji bajke nema maćehe i polusestara, već samo otac koji se mora oženiti svojom kćeri – Popeljuhom. Ona bježi i počinje raditi u drugom kraljevstvu kod dobrih ljudi, iako je kraljevna u svome. Kraljević iz tog drugog kraljevstva se zaljubi u nju na balu, ne znajući da je to njegova sluškinja. Prema njoj se kao prema sluškinji nije lijepo ponašao, a kad je saznao tko je ona uistinu, ispričao joj se, pa su se oženili na radost jednoga i drugoga.

Iz „Narodne pripovijetke“, autorice Maje Bošković-Stulli – „Popeljuha Zavaljuha“:

Opet je navečer bal. Popeljuha opet prosi da bi ju pustili da vidi kako će bit. Oni ju puste, a ona se obuče sad va zvezdene halji i dojde tako na salu. Kad ju je kraljev sin opazil, dojde valje k sebe i razveseli se da ju opet more videt i odluči da ju večeras neće z ruk pustit, da mu kakogod opet ne pobigne. Tanca z njun i pita ju opet otkud je, a ona mu reče da je s Klješćeva grada. On ju ‘se čuva i drži da mu ne bi pobigla.

– Pustite me – reče mu ona – da rubac z žepa znamen.

– Ale morate zet od mane ov’ prsten, pa ću vas onput pustit – reče njoj on.

Ona zame prsten, on ju malo pusti i nekamo leh oči obrne i nje već nestane bržje leh bi z okon maknul. Kraljev sin opet žalostan, tužan, z niden neće da govori, neće da jî i najzada oboli. Pita ljudi, znanci, prijatelji kade j’ ta’ Lopatov grad; raspišiva se na se strani da bi morda ki znâ, ale nidan. Pita za Popeškov grad, ni za njega ne zna nidan. Pita za Klješćev grad, još manje. Sad je on počel zdvajat, još jače oboli. Oboli borme nasmrt. Popeljuha je za ‘se to znala, pa kad je sinu mat kuhala juhu, zlomi ona prsten nadvoje i klade ga polovicu va zdelicu va koj mu mat juhu ponese. Na dnu zdelice najde on toga pol prstena. Sad se on razveseli i pita mater ki je juhu kuhal. Ona mu reče da ju j’ sama kuhala.

– A ki van je pomagal?

– Nidan!

– Ki j’ bil blizu?

– Nidan.

– Ma neki je moral bit blizu, recite mi, sakako mi morate povedat, aš od toga zavisi moje zdravje ale smrt.

– Ma nidnoga ni bilo blizu – reče mu mat – leh ča Popeljuha za kuton.

– Ako ni nidnoga bilo blizu leh ona, to zovite nju neka simo dojde.

Mat projde va kuhinju, pa reče Popeljuhe da ju sin zove. Sad se ona obuče va sunčene halji i zasvetli kodi sunce – takove divojki ni po ‘sen široken svitu bilo. Dojde gore k sinu, a njemu valje on čas bilo bolje. On ju pita kako je to došla za Popeljuhu simo, kako se j’ to pretvarat mogla i tako naprvo. Ona mu sad ‘se poveje kako se j’ š njun i z ocen njejen dogodilo, kako j’ od oca pobigla – na bal došla, kako ju j’ on z lopaton udril, a zato ona rekla, kad ju j’ na bal pital otkud je, da j’ z Lopatova grada i ‘se drugo. Kad mu je ‘se to natanko povedala, prosi ju on za oprošćenje. Ona mu ‘se oprosti, a on ozdravi i ožene se. Pa kakov je to bil pir tamo! Ni tičjega mleka ni njin falilo, zato i sad ljudi žele da bi se ono vrime povrnulo.

Više u ovom feljtonu:

Malik Tintilinić – Mali Primorac po kojem su nazvane najšarenije stepenice u Rijeci

Znate li da i danas Trsatski zmaj čuva grad od posjetitelja s lošim namjerama?

Hrvatske šumske i gorske vile – Znate li da ih ima u Gorskom kotaru i na Učki?

Rijeka – Paper Tigers relativno je novi bend na riječkoj alternativnoj sceni. I “Papirnati tigrovi” uopće ne zvuči loše kao naziv benda. Kažu nam da su se okupili prije dvije godine na način da je nakon prestanka jednog benda, dio ekipe koji čine Mateo Davidović, Vedran Iskra i Luka Buchberger odlučio nastaviti s radom i oformiti novi bend sa malo drugačijim izričajem i ženskim vokalom.

– Potraga za vokalom je potrajala neko vrijeme, ali se pojavila Jana Dabo Vukomanović koju je Mateo u vrhuncu jednog izlaska pitao ako želi pjevati u bendu s njim. Jana je dosta brzo odlučila da želi i tu je ta priča dobila sretan kraj, govore. U to je vrijeme bendu nedostajala i druga gitara, a član je postao Ivan Brajković, prijatelj ostatka članova benda, pa se time oformila postava.

Paper Tigers

A tko su zapravo članovi benda? Janu, koju nazivaju frontženom, opisuju kao mladu i talentiranu sa zaduženjem stvaranja melodija za svoj krasan vokal i za pisanje tekstova. Vedrana Iskru, bubnjara, opisuju kao hardhittera ili ritam mašinu. Mateo Davidović, „prva gitara“ je, kažu, godištem mlad, ali stara duša, dok je njegovo zaduženje stvaranje većine rifova od kojih nastaju pjesme, kao i završni zvuk benda. Za Ivana Brajkovića na drugoj gitari ističu da je „stara iskusnjara“ te da voli raditi aranžmane i obožava refrene, a basist je trenutno Francesco – računalo. Mogli bismo reći da djeluju kao zabavna ekipa, a bitno je za istaknuti da svi članovi benda imaju prethodnog glazbenog iskustva.

– Svi članovi imaju dosta iskustva live svirki te iskustva u studiju što je super za sve što se događa unutar benda, znamo kako stvari funkcioniraju i tu nema problema, poručuju. Za sada se mogu poslušati njihova dva demo singla – „Lust for life“ i „How long is forever“, no u procesu su snimanja nove četiri pjesme. Objašnjavaju da su odlučili većinu posla obaviti sami, uz pomoć Igora Klanfara koji u tom segmentu ima utakmica u nogama, a snimao je i ponešto hrvatskih i inozemnih bendova.

– Nakon snimanja vokala planiramo pjesme objavljivati uz prateće video materijale. Malo nas je usporila trenutna situacija, no i to ćemo prebroditi i izaći s novom glazbom. Svakako imamo dovoljno materijala koji je spreman za snimanje i s te strane nećemo imati praznog hoda, tvrde Tigrovi.

A gdje se vide u budućnosti, kroz recimo pet godina?

– Iskreno, daleko je to, nadamo se da ćemo kroz pet godina imati objavljeno puno studijskog materijala, snimiti puno spotova i skupiti dobar broj koncerata jer je to ono čemu težimo – svirkama uživo. Gledamo da nam želje i ciljevi budu u ovom trenutku sada, a sve što se događa u budućnosti bi se trebalo posložiti“, odgovaraju.

Kažu i kako druge riječke bendove ne smatraju konkurencijom jer glazbu ne gledaju kroz natjecanje.

– Bilo bi idealno da u budućnosti scena bude još jača sa još više bendova koji ozbiljno rade na svom materijalu i svirkama. Svi rade svoju stvar i svi se nadamo istome, a to je da sviramo i radimo glazbu koju će ljudi slušati. Voljeli bismo dijeliti pozornicu sa što više tih bendova koji su aktivni na riječkom području, a i s onima koji su iz ostalih dijelova Hrvatske ili svijeta, govore.

Kako do sada još nisu imali priliku „krstiti“ pozornicu, to ne znači da ne smiju maštati. Festivali na kojima bi voljeli nastupati su Punk Rock Holiday u Tolminu, Ferragosto Jam i InMusic festival, ali kažu da zapravo žele svirati svugdje i na svim događajima u regiji. Kada bi imali priliku „posuditi“ svoju glazbu nekom filmu, to bi bio film o urbanoj kulturi, ekstremnim sportovima ili film o mladim ljudima tijekom njihovog odrastanja, istraživanja sebe i svijeta oko sebe.

– Možda i hrvatska sapunica tipa One Tree Hill, poručuju smijući se, a u obzir bi uzeli i druge prijedloge u kojima bi se, potencijalno, njihova glazba dobro uklopila. Ističu da su svi iskreni zaljubljenici u glazbu, pojedinci koji imaju različite, ali i zajedničke glazbene utjecaje i uzore.

Glazba nam predstavlja kreativni ventil pošto sami radimo svu glazbu i tekstove, ali ujedno i nešto što se ne može lako opisati riječima, doživljaj koji imamo dok stvaramo i sviramo našu glazbu, poručuju, dok svoj bend definiraju kao izvrsnu izliku za druženje i provođenje vremena sa ljudima s kojima dijele iste interese.

Pročitajte više o riječkoj demo i alternativnoj sceni:

Rock grupa Fanaa: Fokusirani smo na stvaranje novog EP-a

Metal bend Krematorium: Posebno nas inspiriraju stvari koje nam se ne sviđaju u svakodnevici

Death metal bend Omnivore: Plan nam je postati najpoznatiji metal bend iz Hrvatske

Sexy rock band Nelaay: Rijeka je divan grad i odlična inspiracija

Burning Bush: ‘Inspirira nas ljepota ovog kaotičnog i ružnog života’

Alternativni metal bend Mamut: Ne možemo kreativno funkcionirati uz pravila i ograničenja

Punk bend Žulj: Okupili smo se dok smo pili pivu na klupicama

Krešo i Kisele kiše: ‘Mi smo demo bend i uvijek ćemo to ostati’

Rock grupa Media Effect: Mladi, nasmijani i skroz efektni

Mandrili: ‘Jedino bend je stvaran. Sve ostalo je samo privid života’

Metal bend Zenoth: Nadolazeći album je zapravo kratka fantasy priča

One Possible Option u riječki rock uveo je svjež i suvremen zvuk

Bend Nord snimao je i reklame za kineske proizvode!

Indie rock bend Muhe čine kolege u sviranju i najbolji prijatelji

Speedclaw – Metal zvijeri u riječkoj magli

Rock bend Gerila: Najveća muza je život sam po sebi

Bendu Kraj programa ni nakon devet godina ne nazire se kraj

Rijeka – Malo tko ne zna gdje se nalazi Flumen Pub, pogotovo ne mlađa generacija jer je ovo mjesto gotovo svakodnevno napučeno srednjoškolcima i studentima. Razlog leži u tome što je udaljen tek nekoliko koraka od studentskog restorana Index, nekoliko fakulteta i Ekonomske škole Mije Mirkovića.

Ekipa Flumen Puba

U Flumenu se još od 2015. godine kuha prava craft piva, iako je ideja postojala desetak godina, sve dok vlasnik Zoran Mikać nije došao do mogućnosti za proizvodnjom vlastitog piva. No, kao prvo, što je ustvari craft pivo, za one koji ne znaju? Drugim imenom, zanatsko pivo koje dolazi iz nezavisne pivovare i za koje se koriste tradicionalni i kvalitetni sastojci u proizvodnji.

Mikać u svom Flumenu radi sve, konobari, vodi lokal, kuha pivo, a radni dan za njega ne traje „samo“ osam sati. Kako reagiraju posjetitelji na njegovo domaće pivo?

– Posjetitelji na craft pivu reagiraju odlično, čak 85 do 90 posto ide moja piva, kaže Mikać, a nadodaje i kako u prosjeku mjesečno skuha tisuću litara.

– Primijetio sam da dosta ljudi, kada popiju malo više toga, normalni se probude drugi dan. Nema glavobolje i žgaravice, nije im muka, nisu mamurni, po tome ljudi kvalitetu najviše i primijete, opisao je tjelesne reakcije na prvo riječko craft pivo. Ističe da u tom pivu nema nikakve kemije, konzervansa i aditiva, a radi se od samo četiri sastojaka – vode, ječma, hmelja i kvasca.

Flumen pivo

Mikać kaže kako ne filtrira pivu pri izradi, već kako ona samo „odležava“ te kako bi prava piva zapravo takva i trebala biti. Ova domaća piva iz tankova ide direktno na špinu te se odmah prodaje, što je najzdraviji način ispijanja pive. Neki distributeri znaju staviti šećer zbog fermentacije, kako bi mogla čim dulje „izdržati“, što kod ove pivovare nije slučaj.

– Kuham, fermentira, odleži i odmah ide na točenje, opisuje Mikać kako teče postupak nastanka pive Flumen sve do trenutka kada je stavljena na stol naručitelja. Kuha pet vrsta piva, a toči sveukupno deset jer neka piva i miješa.

No, ukazuje i na problematiku koja se javlja oko craft pive: „Ljudi još uvijek nisu toliko upoznati sa time, pogotovo grupacija ljudi iznad 50 godina. Išao sam na soluciju da ljudi prepoznaju što piju. Kad on pije, da zna što pije – svijetlo, crveno, tamno, pšenicu ili IPU, to je da ljudima ukratko pojasnim. Išao sam na tu jednostavnu soluciju. Za sad još nisam išao na soluciju imenovanja pive“.

Sastojci riječke craft pive

Kaže kako i mi kao država još nismo spremni za takvo što, da smo pomalo skeptični i kako je ljudima bitno ono što piju, a ne kakav je oblik krigle i slične stvari. Češki Kozel jedno je od piva koje se može konzumirati kod Mikaća još od njegovih ugostiteljskih početaka jer ih ljudi vole, pogotovo mladi koji se vrate iz Praga sa ekskurzije. Također, kaže i kako su mladi otvoreniji za isprobavanje točenih piva, dok starije generacije piju pivo uglavnom iz boce.

U čemu je tajna uspjeha njegovih craft piva i zašto su toliko traženi?

– Svakih tjedan dana sam perem cijevi, bile one prljave ili ne. To je kod mene nekakav zakon. I zato mi ljudi ne govore da im pivo smrdi ili da je kiselo. Moraš se posvetiti tom poslu, ako te nema u tome, možeš slobodno ključ u bravu staviti, opisuje Mikać. Cijena craft piva u Flumenu kreću se od 18 do 20 kuna za pola litre, ali tu si povoljniju cijenu mogu dopustiti jer je sami prave i ne moraju plaćati treće osobe za distribuciju.

Rijeka – Ashtanga joga studio mjesto je na kojemu već posljednjih 15 godina Riječani mogu isprobavati i vježbati razne stilove joge. Osim istoimene ashtange, tamo se vodi i hatha, vinyasa, yin joga, ovisno o tome kakav intenzitet vježbači žele. Pod vodstvom Tamare Kleva, koja je prisutna u njemu gotovo od samog početka, studio radi već šestu godinu.

Isprva kao vježbačica, zatim instruktorica, a kaže da joj je to mjesto svojevrsna oaza. Vjeruje da je tako i s ostalim članovima koji vježbaju u Ashtangi već dugi niz godina. Kako joj je raditi taj posao, voditi joga studio danas? „Voditi joga studio je odgovornost koja traži potpunu posvećenost. Znaš, ovako kada se dođe na gotovo, mnogi bi htjeli voditi joga studio. Ali vrlo malo ljudi zna kakav je to stvarno put i koliko je tu uloženo energije. Mislim da ono što ljudi prepoznaju kod nas je naša iskrenost. Jer mi smo rasli i rastemo skupa s našom zajednicom“, govori Tamara. O tome kakve su posljedice trenutne „virusne“ situacije, Tamara kaže da joj je još rano procjenjivati. „Mislim da bi svi koji smo povezani s Ashtanga joga studijem, trebali biti zahvalni da smo živi i zdravi. Studio je spreman za naš povratak u bilo kojem trenutku, čim to okolnosti dozvole“, ističe.

U Opatiji su par mjeseci prije pandemije otvorili joga studio u sklopu hotela Ambasador, no najvjerojatnije će tamo nastaviti s radom tek od rujna. Situaciji su se prilagodili, napravili su nekoliko kvalitetnih video uradaka s vođenim programima koje svi zainteresirani mogu koristiti za samostalno vježbanje kod kuće, a Tamara kaže da ljudima takvo što puno znači. Većina voditelja satova u Ashtangi ima i redovan posao, pa ih trenutna situacija nije toliko financijski pogodila, a svi su ovo vrijeme iskoristili za osobni „retreat“, za samopromatranje i rad na sebi. Tamara smatra kako su inspiracija i entuzijazam jako važni, a njena inspiracija su ljudi, i instruktori i ljudi koji vježbaju kod njih, njihovo povjerenje i zahvalnost, rast i promjene koje uočava.

„Prilika da nekome doslovno promijeniš život, u stvari da budeš dio te promjene, jer na kraju ne radim ja tu ništa, to se jednostavno dešava“, objašnjava. Na pitanje što je joga za nju, odgovara da je to u početku bilo vrijeme za nju, povratak sebi i odmak od svakodnevnice. „Mjesto i vrijeme gdje „punim baterije“ za „borbu sa životom“. Ali, što je više joga ostavljala traga u meni, to je borbi bilo manje, a razumijevanje sebe i svijeta oko sebe dublje i potpunije. Kroz jogu sam spoznala sebe“, otkriva.

Početnicima preporučuje bilo koju vrstu joge za koju imaju entuzijazam, no kaže da su na početku možda bolji neki sporiji i jednostavniji stilovi kao što je njihov ABC program, hatha vinyasa ili yin yoga. Bitno je da vježbaču bude privlačno. U svijetu joge postoje hladnije prakse joge – u kojima se stavlja naglasak na svijest o disanju i prisutnosti, ali i dinamičniji pristupi vježbanju – u kojima se tijelo zagrijava, potiče znojenje i izbacivanje toksina iz tijela. Kod takvih se vrsta joge stvara snaga i izdržljivost, uz fleksibilnost. Tamara nema preferencija, kaže: „Svaka praksa je savršena takva kakva je. Radim sve stilove s jednakim entuzijazmom. Ponekad uživam u nježnosti prema sebi, ponekad u disciplini“. Iako kaže da njeni životni izbori ne bi bili logični nekome tko se imalo razumije u ekonomiju i matematiku, oni su je doveli do toga gdje je sad. A djelić onoga što radi možete pogledati i u priloženom videu.

Proglašavaju ga jednim od najvećih hrvatskih pisaca 20. stoljeća, a prema njemu se zove i studentsko naselje u Rijeci. Ivan Goran Kovačić, rođen je u našoj, Primorsko-goranskoj županiji, u Gorskom kotaru. Živio je samo 30 godina, a u to je vrijeme uspio stvoriti neka od naših najboljih djela. Bio je siromašan i imao zdravstvenih problema još od djetinjstva, tata mu je umro kada je imao deset godina, a dvije godine kasnije i sestra.

Iako se zapravo zvao Ivan Kovačić, svome je imenu pridodao Goran kako bi izrazio pripadnost i ljubav Gorskom kotaru. U zbirci pjesama „Ognji i rože“ najviše se vide osjećaji koje je imao prema svom rodnom kraju. Pisao je razne književne forme, bio je novinar, a njegova zbirka dječje poezije „Za našu djecu“ objavljena je 1951. godine, čak osam godina nakon njegove smrti.

Potpisivao se pod pseudonimima – svojim lažnim imenima, a neka od njih su Striček Šimek, Crnac Nik, Ujak Vanja, Zvrk i I. Sunčan. Radio je i kao prevoditelj, prevodio je pjesme sa engleskog, slovenskog, češkog, ruskog, njemačkog, talijanskog i francuskog jezika. Borio se svojim tekstovima protiv mučenja, masovnih ubojstava i ratnih zločina. Svake se godine od 1964. u Gorskom kotaru njemu u čast održava Goranovo proljeće. Ovaj događaj namijenjen je pjesnicima koji dobivaju nagrade. Ostavio je veliki trag na hrvatsku književnost, a dokaz tome je i poštanska marka sa njegovim likom koja se izdavala 1993. godine.

Pjesma „Zalepršo sniježak zrakom…“ Ivana Gorana Kovačića iz 1931. godine:

Zalepršo sniježak zrakom,
pobijelio do i hum,
i pokrio male kuće,
zagrlio plaštem drum.
Tu i tamo trag je koji;
ptica, srna, zec i vuk,
potrčali niz brežuljke,
pobunili sveti muk.
Malo zvonce na brežuljku
ustavilo srebren glas,
šuti – skoro zajecat će,
kad se rodi zemlji spas.
Djeca vrište od veselja:
“Eto meka snijega svud,
potrčimo, zamočimo
u njeg ruku, noge, grud!…”
I voze se, sanjke lete –
u ljetu bje samo san;
i meklji im sniježak jeste
i ljepši je zimski dan…
A sunce se milo smješka,
motri djecu, brijeg i dol:
“Gledaj, kako smijeh se ori,
nestao je ljudski bol!…”
A sniježak pada, pada,
posjetit će on i grad.
Pa i tamo buji, vrije
zimski život svjež i mlad!…

Dosad objavljeno u ovom feljtonu:

Vinko Šepić: Pisac za djecu rođen na Novu godinu prije točno 150 godina

Eugen Kumičić: Jedan od najvećih hrvatskih pisaca

Drago Gervais: U njegovo ime govorila su njegova djela

Janko Polić Kamov: Tko je bio pisac što nas svakodnevno promatra na Kontu