Iva Brozičević Dragičević: Bullying ili vršnjačko nasilje – što učiniti kad se dogodi vama ili vašem djetetu?

S obzirom na raširenost ove negativne pojave u današnjem društvu, postavlja se pitanje kako ga spriječiti?

Bullying ili vršnjačko nasilje raširenije je nego ikada. Nažalost, živimo u društvu koje je poprilično naviknuto na nasilje, pa ga i djeca od najranije dobi gledaju u medijima, crtanim fimovima i igricama. Ne čudi stoga da se i dječje gurkanje, ismijavanje ili ignoriranje vršnjaka ponekad od strane odraslih ne vidi kao ozbiljan problem iako to ono zapravo jest.

Zlostavljanje ili bullying definiramo kao ponavljajuće ponašanje s namjerom da se emocionalno ili fizički povrijedi druga osoba. Bullying na razne načine narušava mentalno zdravlje osobe koja mu je izložena, a može podrazumijevati fizičko nasilje, zadirkivanje, prijetnje ili zastrašivanje. Najčešće žrtve su djeca školske dobi i adolescenti, no zlostavljanje ponekad započinje već i u vrtiću, a nerijetko se nastavlja i do odrasle dobi. Žrtva može biti bilo tko, no ipak su u većini slučajeva to djeca koja su po nečemu drugačija od većine. To drugačije može biti izgled, rasa, vjerska ili seksualna orijentacija, način oblačenja, slušanje glazbe koju većina ne sluša i još mnogo toga. U ovu skupinu spadaju i djeca koja na neki način (intelektualno, psihički ili fizički), odstupaju od prosjeka, bilo u pozitivnom aspektu (nadarena i talentirana djeca su česte žrtve) ili negativnom aspektu što čini ranjivijima primjerice djecu iz obitelji slabijeg imovinskog stanja.

Iako izraz bullying povezujemo s djecom i tinejdžerima, veoma slični oblici zlostavljanja javljaju se i u odraslih osoba. Ukoliko se takvo nasilje događa na radnom mjestu zovemo ga mobbing. Institut za zlostavljanje na radnom mjestu utvrdio je da se čak 19 posto osoba požalilo da se zlostavljanje na radnom mjestu događa upravo njima, dok je još 19 posto onih koji su svjedočili zlostavljanju nekog od njihovih kolega.

S obzirom na raširenost ove negativne pojave u današnjem društvu, postavlja se pitanje kako ga spriječiti? Najvažnija stvar koju osoba može učiniti ako doživi bullying je obratiti se autoritetu. Kada se radi o vršnjačkom nasilju kod djece i mladih, važno je da se osobe od autoriteta zapitaju što je u pozadini takvog ponašanja, tj. zbog čega je određeno dijete postalo nasilno. Neizostavno je da se uvedu jasne sankcije za nasilno ponašanje, no sankcije same po sebi, bez dubljeg razumijevanja problema nisu dugoročno rješenje. Ignoriranjem pravih razloga za pojavu nasilničkog ponašanja ne pomažemo zapravo ni djetetu koje je žrtva, kao ni počinitelju, a često ni djeci koja takvo ponašanje promatraju. Isto tako s djecom je važno od najranije dobi razgovarati o nasilju, kako u krugu obitelji tako i u vrtićima i školama. Djeca će se osjećati zaštićeno samo ako izgradimo sigurnu okolinu u kojoj ih učimo da je normalno podijeliti svoje osjećaje s osobom od povjerenja, da se nemaju čega sramiti i da je u redu prijaviti nekoga zbog čijeg se ponašanja ne osjećaju dobro. Dijete također mora znati kome se uvijek može obratiti, ali i dijete koje se ponaša nasilno mora znati koje su posljedice takvog ponašanja. Kako do bullyinga ne bi ni došlo, djeca bi trebala odrastati u okružju punom međusobnog poštovanja u kojem se uče uvažavanju različitosti.

Za roditelje je svakako korisno i znati kakve sve posljedice bullying može imati, kako bi ga na vrijeme znali prepoznati dogodi li se upravo njihovom djetetu. Dijete koje je žrtva bullyinga često može izražavati fizičke znakove stresa kao što su glavobolje ili bolovi u trbuhu, problemi s nesanicom, ružnim snovima ili noćnim morama, ali i psihičke probleme kao što su povlačenje u sebe, anksioznost, uznemirenost, pa čak i depresija, pomanjkanje samopouzdanja i osjećaj manje vrijednosti. Moguća je i pojava maloljetničke delikvencije i agresivnosti zbog čega zlostavljana djeca ponekad i sama mogu postati zlostavljači. Dugoročno gledano djeca žrtve bullyinga nerijetko imaju niži stupanj akademskog postignuća, probleme u održavanju prijateljskih i partnerskih odnosa, kao i probleme s mentalnim zdravljem.

Osobito je važno i da i djeca i roditelji nauče kako se suprotstaviti nasilnicima. Za to postoje različiti mehanizmi, ovisno o dobi osobe i kontekstu u kojem se nasilje događa. Prvi korak je pokušati sami riješiti situaciju i zauzeti se za sebe. Često je nasilnicima cilj isprovocirati reakciju žrtve, učiniti ju tužnom i prestrašenom i na taj način joj oduzeti moć te će stoga izgubiti interes ako pokažete da to niste. Drugi korak je otvorena komunikacija i razgovor s osobama od povjerenja. Roditelji često ne znaju za djetetove probleme u školi, a osobito ako su adolescenti koji im se slabo povjeravaju. Istraživanja govore da samo 30 posto djece koja trpe vršnjačko nasilje traži pomoć roditelja, manje od 15 posto ih traži pomoć nastavnika, a čak trećina ne kaže nikome što im se događa. Stoga je važno djeci naglasiti da nisu krivi za nasilje, da se ne trebaju sramiti i da uvijek trebaju potražiti pomoć roditelja, učitelja, bake ili drugih odraslih osoba od povjerenja. Moramo biti svjesni da bullying može izazvati traume, ali nitko se s takvim posljedicama ne bi trebao nositi sam, stoga je upravo podrška okoline iznimno važna.

Sve to na papiru jako lijepo zvuči, ali nažalost, praksa je nešto sasvim drugo. I dok to sve u teoriji zvuči logično, praksa je često nažalost potpuno drugačija. Znam za slučaj sina moje prijateljice, dobrog i uzornog đaka koji je pred kraj školovanja trpio zlostavljanje dječaka iz dobrostojeće obitelji. Povjerio se roditeljima i razrednici koja je učinila sve što je maksimalno mogla, ali je škola odlučila sve staviti pod tepih, kako se ono kaže jer se situacija događala pred kraj osnovnoškolskog školovanja. Nažalost, imam puno takvih primjera oko sebe. Djeca su mali ljudi, nekad ih samo treba bolje poslušati, odvojiti za njih vrijeme kojeg zaposleni roditelji imaju sve manje. No, što je smisao obitelji? Obitelj je početak, u obitelji se djecu uči empatiji, dobru i zlu, primjerenom i neprimjerenom. Škola kao odgojno-obrazovna ustanova dijete s dobrim obiteljskim temeljima može samo usmjeravati, učiti socijalizaciji u zajednici. Ono na čemu pak svatko za sebe može poraditi jest razvijanje vlastitih talenata i interesa radi povećanja samopouzdanja neovisno o različitostima zbog kojih je možda žrtva nasilja. Svatko ima jake strane i ono u čemu je dobar može mu pomoći da postane sigurniji u sebe i lakše se suprotstavi zlostavljačima iz okoline. Moja preporuka bi bila da se već odmalena, od vrtićke dobi, svakodnevno, ovisno o dobi djeteta, izdvoji vrijeme za razgovor o tome što su djeca radila i kako su se osjećala. Sve počinje u obitelji, možda će nam svima trebati vremena da se otvorimo, ali od tih malih razgovora ne bismo pod pritiskom obaveza trebali odustajati. Važno je u životu posložiti prioritete, a obitelj to svakako jest.

Završavam citatom za kojeg se nadam da će vas sve nagnati na razmišljanje: „Kako često roditelji i škola postignu samo to da su naše glave pune znanja! A o razumnom mišljenju i dobroti nema ni traga!“ M. de Montaigne

Follow @torpedo_media