Kako ove godine oživjeti božićni duh?
Autor: Ana Šumanović 18.12.2022
Stoga, ako smo imalo ono za što se predstavljamo sebi samima i svijetu, ostavimo na sekundu sa strane poklone, gurmanske kobasice s kupusom i Zlatka Dalića i usmjerimo pozornost na one kojima je pažnja zaista potrebna, a ni ne zahtijeva je se mnogo.
Rijeka - Nedjelja je, prva sunčana nakon mnogih dana kiše i vjetra, no ništa neuobičajeno za Rijeku i većina je na takvo vrijeme navikla i dobro je na njega pripremljena. U toploj odjeći i obući Riječani će izaći na ulice grada da uz živu glazbu, toplo piće i hranu uživa u posljednjim danima ove godine, kako i priliči ovom razdoblju. Ipak, ono se još od pradavnih vremena slavi kako bi se uživalo u svim blagodatima, svim plodovima koje je prethodna godina donijela, kako bi se obilježio kraj jednog i početak novog. Za kršćane je ovo pak vrijeme posebno važno, slavlje je to rođenja spasitelja, onog čije je učenje temelj vjere, a koje se zasniva prije svega na bezuvjetnoj ljubavi. Ljubavi za bližnjeg, za susjeda, za obitelj, za prijatelje, ali i za potpune strance.
Baš radi toga ovo je uvod u tekst povodom Međunarodnom danu migranata koji se 18. prosinca obilježava od 2000. godine kada Opća skupština Ujedinjenih naroda usvojila Konvencija o zaštiti prava migrantskih radnika i članova njihovih obitelji, a u kojoj se naglašava važnost poštivanja njihovih ljudskih prava i osiguravanja uvjeta života dostojnog čovjeka.
Dok veliki broj nas uživa u spomenutim blagodatima koje nam je naša sreća da smo se rodili tu gdje smo se rodili pružila, dok ispijamo kuhana vina s cimetom i zvjezdastim anisom i uživamo u nemalim količinama hamburgera i kobasica na Korzu, samo nekoliko stotina metara dalje nalazi se skupina ljudi, muškaraca, žena i djece, mladih i starih, koji su prošli tko zna koliki put i tko zna kakve muke ili u bijegu ili u potrazi za boljim životom, koji nemaju ništa osim odjeće na sebi i karte za vlak. Koji su pothlađeni i ranjivi, koji spavaju na betonu pokriveni jedino starim dekama. I kojima je pomoć prijeko potrebna. Ondje se već našla skupina divnih ljudi koja im je omogućila osnovne stvari da prežive taj težak put i ove vremenske prilike. No ne mogu sve to sami. Migranata je mnogo, svaki dan dolaze i odlaze, a svaka, i najmanja donacija je dobrodošla, bilo novčana, bilo u obliku tople odjeće, koje uvijek nedostaje, a koja je neophodna.
Stoga, ako smo imalo ono za što se predstavljamo sebi samima i svijetu, ostavimo na sekundu sa strane poklone, gurmanske kobasice s kupusom i Zlatka Dalića i usmjerimo pozornost na one kojima je pažnja zaista potrebna, a ni ne zahtijeva je se mnogo. I prije nego nekome možda na um padne da i u Hrvatskoj, u Rijeci već ima onih koji tu žive i kojima je isto tako potrebna pomoć, bilo da se radi o umirovljenicima, beskućnicima ili bilo kojoj skupini potrebitih, sjetimo se da jedno ne isključuje drugo. Možemo jednako pomoći i staroj susjedi koja nema za račune i mladom muškarcu izbjeglici koji bježi od režima svoje zemlje iako s njime nemate nikakve veze, iako ne pričate istim jezikom i iako vam on možda izgleda zastrašujuće. Na kraju krajeva, ovo razdoblje upravo i služi tome da se prisjetimo kako smo svi ljudi, svi s istim osnovnim potrebama za život, a kršćani među nama i toga kako Bog sve ljude smatra svojom djecom, braćom i sestrama bez obzira na podrijetlo.
I vrijeme je da se ovaj blagdan koji se bliži preuzme natrag od Coca-Cole i ostalih kompanija koje ga okreću na glavu i nemilo iskorištavaju za svoj ionako ogroman profit te da se on usmjeri na ono što je zaista bitno. Ne kupovanje, nego nesebično darivanje. Ne uživanje, nego briga.
Oni koji su u mogućnosti to napraviti, i trebaju. Dovoljno je samo izdvojiti malo vremena i uplatiti na račun Caritasa Riječke nadbiskupije ili na Tranzitni punkt na željezničkom kolodvoru donijeti ono što imate viška, a nekome znači život. Od četkice za zube do vreće za spavanje, što god imate a da može pomoći, ali ponajviše tople odjeće i obuće. Na punktu volonteri svakog dana od 10 do 14 i od 16 do 20 sati.
