MORSKI TRAMVAJ : Na Krk bez mosta, parobrodom Petar Svačić
Autor: Velid Đekić 03.01.2023
Veza između Sušaka i otoka održavana je svakodnevno, što je bila zadaća malog parobroda Petra Svačića. On je prometovao u sklopu Jadranske plovidbe i u nadležnosti Uprave pomorskog saobraćaja.
„Idi na zapad, mladiću!“, rekao je netko zbunjenom momku koji nije znao gdje bi i što bi u tko zna kojem filmskom westernu, sjećanje mi ne služi toliko dobro da bih mogao pouzdano ustvrditi kojem.
A nije ni važno, western ionako danas doživljavam kao američke partizanske filmove, mislim na partizanske filmove iz njihove rane faze, što će reći ogoljene propagandističke uratke kojima se sada već godinama posprdno smijemo. Činimo to nepametno, ne videći kako su filmovi što su nas stizali sa Zapada u previše važnih stvari isti, zapravo u koječemu i gori od onih kojima se rugamo. Ne odnosi se samo na klasični western. Pogledajte Top Gun ili koji od aktualnih filmova ekraniziraju priču o američkim vojnim akcijama po svijetu i vidjet ćete kako propagandistički vestern jaše i dan-danas. Umjesto galopirajućih konja u njemu tutnje helikopteri i jurcaju dronovi, ali to je promjenjivi celofan koji prekriva nepromijenjen sadržaj. Ništa, dakle, novo pod kapom nebeskom.
Jesam li se to zaletio u političke vode? Ne baš, samo me uvod povukao za jezik, ali ne bojte se, smjesta se vraćam glavnoj temi ovog napisa.
„Idi na istok, mladiću!“, kao da počesto, pogotovo ljeti slušam od nekih mojih poznanika. A taj east (ili barem southeast, ali nemojmo sad cjepidlačiti) u riječkom slučaju počesto ima oblik otoka Krka. Nije daleko, ali veseli.
Lako danas. Sjedneš u auto i za pola sata ili nešto duže eto te na bilo kojoj otočnoj točki, skok je lagan da lakši ne može biti. U neka druga vremena, kada se baš nismo naglas smijali partizanskim filmovima, bilo je potpuno drugačije, bez autoceste koja vodi do Krčkog mosta, o samom mostu da i ne govorim. Kako je to moralo izgledati prije nego što je većina 1980. godine – što će se reći prije ravno četiri desetljeća – spektakularno ušao u život Bodula, bome i njihovih gostiju, bome i ne baš malobrojnih Riječana koji su na otoku izgradili ili kupili kuće, vikendice, apartmane, što ste već? Netko zločest rekao bi – kao u doba westerna. I nije previše daleko od istine. Hm, možda bi riječ western u ovom slučaju valjalo mrvu preformulirati, u eastern.
Putovanje na otok Krk ili s njega u doba naših nona i nonića, primjerice neposredno u onom razdoblju, godine 1946. ili tu negdje, ovisilo je o prometu domaćih brodova. U to je doba postojala parobrodska veza što je spajala Sušak i veći dio otoka Krke, omogućavajući putnički i robni promet kopnom s Omišljem, Njivicama, Malinskom, Krkom, Puntom i Baškom. Ljetnih mjeseci promet je bio snažniji jer su se radnim dušama s otoka koje su bile zaposlene u Rijeci i na Sušaku u putovanju pridružili prevoženi poljoprivredni proizvodi (grožđe, smokve, rajčice, jaja itd.) i morske ribe, a na ovim su se stranama počeli su se pojavljivati i prvi turisti.
Veza između Sušaka i otoka održavana je svakodnevno, što je bila zadaća malog parobroda Petra Svačića. On je prometovao u sklopu Jadranske plovidbe i u nadležnosti Uprave pomorskog saobraćaja. S koliko uspjeha, naslućuje se iz podatka kako je na spomenutom otočnom području živjelo 20 tisuća stanovnika, a brodić je mogao primiti oko 150 putnika, koji na njemu nisu mogli očekivati takve blagodati poput sjedala, zatvorenog putničkog prostora i sličnog. Jedna od skoro svakodnevnih posljedica takvog stanja bila je činjenica da se velik broj putnika u pristaništima ne uspijeva ukrcati na brodić, što je dovelo do oku ne baš ugodnih prizora. Opravdanje u obliku saznanja kako je prošla tek jedna godina od završetka rata pa prometnih sredstava nije moglo biti na raspolaganju u potrebnoj mjeri, onima koji se nisu ukrcali na brod malo je značilo.
Gotovo što im nije moralo biti nepoznato kako je na nekim dužobalnim morskim linijama bilo parobroda koji su plovili koristeći manji dio svoga prostora i nosivosti, štoviše kako je na tim relacijama funkcionirao redovan kopneni promet, što je putnike duž obale dovodilo u mnogo povoljniji položaj od onih koji su htjeli putovati na relaciji kopno – otok.
Za putnike Petra Svačića prema otoku posebno je bio neugodan subotom, kada se u sušačkoj luci mnogi nisu uspjeli ukrcati. To bi za njih značilo čekanje na novu vožnju sve do ponedjeljka poslijepodne, naravno pod uvjetom da je i tada bilo mjesta na brodu. Suprotan smjer vožnje donosio je podjednaku muku. Na omišaljskom pristaništu skoro bi redovito ostajalo preko stotinu neukrcanih osoba, među njima velikog broja radnika i namještenika koji su morali na posao na kopnu. Problem se nastojao olakšati tako što bi se Petar Svačić nakon pristajanja na Sušaku okrenuo natrag, ponovo put Omišlja, da bi preuzeo preostale putnike. Ne, oni su tim scenarijem stigli u Sušak ne oko 8.15, kako su planirali, nego u 11, ozbiljno kasneći na posao.
U Pomorskoj plovidbi problem su nastojali ublažiti uključujući u promet barem povremeno još jedan pomoćni motorni brodić.
Ali, tu zavrzlamama nije bio kraj. U planiranju parobrodskog „tajminga“ nije se uzelo u obzir polazno vrijeme jutarnjeg vlaka iz Sušaka za Zagreb. On je krenuo oko 7.30 sati, što bi onemogućavalo otočne putnike za Zagreb da stignu na vlak. To se nije odnosilo samo na domaće ljude, nego i na turiste, što je bilo dodatno neugodno.
S vremenom je parobrod Petar Svačić otplovio u prošlost, njegovu su zadaću preuzeli drugi, veći i noviji brodovi, ali su svi donijeli samo ublažavanje putničkih problema, ne i njihovo rješenje. To su učinili tek graditelji mosta koji je 1980. spojio otok Krk s kopnom, mosta koji danas tako lako podrazumijevamo, premda nas priča s parobrodom Petar Svačić podsjeća kako baš i ne bismo trebali.
Hvala zato graditeljima Krčkog mosta i vremenu što nam ga je donijelo, a kojemu se danas nepametno rugalački smijemo, ne videći kako bismo mu za neke važne stvari trebali biti zahvalni. U blagodatima Krčkog mosta uživamo 40 godina, pa nam se čini kako je tu valjda oduvijek i kako drukčije ne može ni biti. Kako kratkovidno…
Rekoh vam, ne vjerujem više u westerne, pucali u njima propagandistički nadmoćno s konja ili dronova, svejedno.
