MORSKI TRAMVAJ : Vrata stara, vrata nova
Autor: Velid Đekić 11.04.2023
Na istočnom kraju Tarsatice, na prostoru koji je obilovao vodom obližnjeg potoka i graničio s lukom na ušću Rječine, Rimljani su izgradili javno kupalište. Ostaci termi otkriveni su ljeta 1967. godine. I potom iznova zatrpani, nakon čega su se našli ispod nove, na tom mjestu podignute zgrade. Koliko je to rješenje bilo sretno, danas je suvišno raspravljati.
Posegne li tkogod u Ulici stara vrata za ulaznom kvakom u kakvu zgradu, pogotovo ako mu se učini kako vrata zgrade doista imaju već koju godinu, može se dogoditi da mu iznad glave zatitra nekoliko upitnika. Bit će to zato što je gledao lijevo ili desno. A to u Ulici Stara vrata nije pravi smjer. Trebao je pogledati gore. Velik, monumentalan kameni luk koji se nadvio nad glavama prolaznika, traženi je objekt. Istina, na njemu nema nikakvih vrata na koja bi se moglo pokucati i sačekati da ih netko otvori. Vrata bez vrata? Da, budući da su ona tu svojedobno doista bila. I to vrlo čvrsta. Kameni je luk zapravo okvir o kojem su ta vrata jednom bila pričvršćena. Njih više nema, ali on je tu i ispod luka danas prolazi tko god poželi. Recimo to ovako: njegova su vrata stalno otvorena.
A nije uvijek bilo tako. Ne mislimo pritom na moždabitnu nelagodu što se u prolasku ispod luka javlja potaknuta pričom da je on čudno, pa i opasno mjesto, sve zbog toga što je djelo mračnih sila. Lokalna usmena predaja tu je jasna: luk su stvorile štrige , štoviše za jednu noć. Kako bi inače teške kamene gromade od kojih su podignute stajale silnim stoljećima na istom mjestu? Sve bez ikakve veze? Riječki patricij Claudio Marburg nadovezao se 1700. godine na tezu o nečistim silama na svoj način: „Luk je čudovišan jer stoji trinaest stoljeća uspravan bez željeza i žbuke“.
Možda je patricij u pravu, možda je luk doista čudovišan, što ne demantira ni činjenica kako je luk baš ovih dana u procesu obnove. Dakako, pod konzervatorskim okom, što znači kako se poštuju odlike davne gradnje, a današnji zahvati svode se na nužno, da bi luk ostao na svome mjestu još neko vrijeme. Zašto ne i narednih 13 stoljeća?
Kroz ta se vrata nije moglo proći samo tako čime su izgrađena. Zapravo su i izgrađena da bi se nadzirao ulaz i izlaz na tom mjestu. Vrata su bila dio obrambenog kastruma. Nije teško pred njima zamisliti naoružanu stražu mrka pogleda kako provjerava namjere osobe koja se nađe na ulazu, te pušta ili ne pušta kroz njih. Vrata su, naime, najstariji arhitektonski spomenik Rijeke, objekt koji potječe iz rimskih vremena. Riječ je o građevini podignutoj u središtu kasnoantičkog grada Tarsatice, iz kojega je izrasla današnja Rijeka. Zbog opasnosti od prodora barbarskih plemena, dotad mirnodopske Tarsatice militarizirana je. Dobila je zidine, pretvorena u kastrum, au središtu kastruma izgrađeno je sjedište zapovjedništva rimskih vojnih snaga, kao zasebna urbana cjelina. Rimski luk zapravo je južni ulaz u to sjedište, u principij. Iz njega se upravljalo cijelim lancem fortifikacija podignutim da bi se onemogućio prodor barbara s istoka u središte Rimskog carstva. Taj se obrambeni sustav nazivao Alpskom klauzurom, a njegova istočna linija protezala se u trokutu što su ga činili današnji Trst (Tergeste), Ljubljana (Emona) i Rijeka (Tarsatica).
Utvrđena Tarsatica bila je polazna, na jugu najisturenije točke sustava, danas nazivanog i liburnijskog limesa. Vojni stratezi zamislili su se kao središte vojno-upravnog područja, u kojem se može stacionirati, te iz njega pravodobno razmještati vojne jedinice na važne točke osnovne obrambene linije, kao i po dubini sustava. Time se htjelo razdvajati napadačke snage i udaljavati ih od komunikacijskih pravaca koji su vodili prema Apeninskom poluotoku.
Stara vrata, koja se zbog podrijetla nerijetko naziva i Rimskim lukom, predstavljaju ostatak zapovjednog ključnog sjedišta Klauzure, podrijetlom iz četvrtog stoljeća. Ne i jedini. Uz njih se na izvornom mjestu danas mogu vidjeti kamene ploče na kojima je bilo pokriveno dvorište zapovjedništva. Također njegovi obodni zidovi, zidani za graditelje tipičnom kombinacijom kamena lomljenca i ravnajućih slojeva velikog rimskog krovnog crijepa. Zidovi su činili kvadrat sa stranicama od 45 metara i obuhvaćali su površinu od 2025 četvornih metara. Što je bilo s obrisima tog objekta poslije? Nakon antičkih vremena u prostoru unutar glavnih zidova zapovjedništva „useljavali“ su se novi objekti, oslanjajući se na zatečene zidove. Riječ je o istoj pojavi koju danas zorno vidimo u splitskoj palači cara Dioklecijana. Ono što se nudi oku na prostoru principija su izgradnje nastale u 18., 19. i 20. stoljeću. Bedemi su sačuvani u strukturi kasnobarokne palače iz 18. stoljeća (Pod kaštelom br. 5 i 7). Tu su vidljivi do visine od 2,5 metara. Početkom 13. stoljeća bedemi su bili odlično očuvani čak do visine od pet metara. Na njih se naslanjalo začelje Crkve sv. Fabijana i Sebastijana, ali je naknadno nestručnom „obnovom“ crkve taj zid dijelom uništen.
U širem prostornom krugu oko zapovjedništva mogu se još uvijek prepoznati i ostaci antičke Tarsatice. Dva-tri koraka ispred Rimskog luka, na Koblerovom trgu, tom središtu srednjovjekovne Rijeke, započinju prema istoku teći Užarska ulica. Ona i danas slijedi trasu glavne antičke prometne arterije grada, trasu decumanusa. Koračati njome znači činiti isto što su u doba Rima činili stalni (domaći) ili privremeni (vojni) stanovnici Tarsatice. Ne čudi stoga što na toj prometnici nisu rijetki nalazi kasnoantičkih podnih mozaika. Jedan od njih pronađen je 1998. na sječištu decumanusa, koji se proteže u smjeru istok-zapad, i carda, koji okomito presijeca decumanusa. Sječište je bilo privlačna pozicija za izgradnju bogate, reprezentativne rimske vile. Crno-bijelo-crveni mozaik veličine 50 četvornih metara potječe vjerojatno iz drugog stoljeća, dakle upravo onoga u čijoj završnici Tarsatica postaje ključno važnom vojnom točkom. Zbog potrebe izgradnje novog objekta, mozaik je izvađen sa svoje pozicije u Užarskoj 28 i 30., te je premješten samo korak dalje. Danas ga se može vidjeti u kasnogotičko-baroknom sklopu kuće Garbas, u Užarskoj 26, u atriju Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture.
Na istočnom kraju Tarsatice, na prostoru koji je obilovao vodom obližnjeg potoka i graničio s lukom na ušću Rječine, Rimljani su izgradili javno kupalište. Ostaci termi otkriveni su ljeta 1967. godine. I potom iznova zatrpani, nakon čega su se našli ispod nove, na tom mjestu podignute zgrade. Koliko je to rješenje bilo sretno, danas je suvišno raspravljati. Recimo samo ovako: Rim od barbare nije spasila ni Alpska klauzura!
Terme nisu završile samo pod suvremenom novogradnjom. Mnogo prije toga dio njih našao se također ispod bogomolje. Nakon što se među stanovništvom Tarsatice započeo širiti nauk kršćana, početkom 6. stoljeća terme su zatrpane, a iznad dijela njih podignuta je prva bazilika. Godine 800. nju je porušila vojska Karla Velikog. Na istom je mjestu potom podignuta Crkva uznesenja Marijina. Otkrićem ranokršćanskih podnih mozaika ispred nje, datiranih u 6. vijek, crkva pokazuje kontinuitet od toga vremena, preko srednjovjekovnog (romaničkog i gotičkog) razdoblja, sve do barokne i klasicističke faze. A njezin zvonik, nakošen od 18. stoljeća, ima čvrsto uporište tamo gdje se oslanja na prethodnu, rimsku građevinu. Na onom dijelu gdje su mu temelji bez takve podloge, samostalni, nagnuo se. Eto, i sam svjedoči kako prethodnici zaslužuju poštovanje mnogo veće nego li im to nasljednici pokazuju.
