MORSKI TRAMVAJ: Bili jednom kvarteti i seksteti Radio Rijeke
Autor: Velid Đekić 14.03.2023
U eter se nastojalo što češće puštati glazbu izvedenu uživo pred mikrofonskom studiju u Voloskom ili, nešto kasnije, u novim sjedištima na Kozali i Korzu, s potpisom riječkih izvođača, s naglaskom na one koji su se željeli udružiti u glazbene kolektive. Njihov je Radio Rijeka vrlo brzo počeo organizirati u vlastitom okrilju, zbog toga ih smatrajući kućnim izvođačima.
Je li radio sve što svira? Pitanje prepuštam teoretičarima medija, bome i praktičarima. Naravno, ono se odnosi na programe silnih radijskih kuća oko nas, uključujući i Radio Rijeku, koja ga je vlastitim sloganom potaknula.
Radio Rijeka svira od samih svojih početaka neposredno po koncu Drugog svjetskog rata, tj. od vremena naših baka i djedova, kada se u studijima radijskih kuća glazba vrlo često proizvodila izravno, uživo, a ne puštala s diskografskih izdanja. Činjenica da je u gradu bilo dobrih glazbenika, štoviše voljnih doći na Radio Rijeku i pokazati svoje umijeće kolektivno muzicirajući izravno u eter, sa svim prednostima i manama takve situacije, riječkom je radiju itekako išla u prilog.
Uključivanje gradskih glazbenika u program Radija Rijeke naoko nije djelovalo kao pretjerano značajna programska pojedinost, ali samo naoko – njihova pojava u eteru može se smatrati metaforički i doslovce glasnim signalom prvih saniranja ratom uzrokovanih ožiljaka, postajući time nekom vrstom razdjelnice koja razdvaja stresno, bolno jučer od opuštenijega, vedrijeg danas. To će opuštenije danas postupno voditi prema sve većem udjelu glazbenih trenutaka u programima Radio Rijeke i ostalih domaćih postaja. Dakako, sve je pritom pitanje programskog balansa, naravno i uredničkog ukusa, kao što je pitanje balansa i mnogo toga ostalog u našim životima, balans čije važnosti postanemo svjesni tek kada ga negdje putem izgubimo. A pogubimo ga prije ili poslije, veli drug Murphy, glasoviti zakonodovac.
Gramoteka Radio Rijeke, dakle odjel gramofonskih ploča, danas bismo kazali srce Glazbene redakcije, u neposrednom poretku je slabo popunjena. Posljedično, u eter se nastojalo što češće puštati glazbu izvedenu uživo pred mikrofonom studija u Voloskom ili, nešto kasnije, u novim sjedištima na Kozali i Korzu, s potpisom riječkih izvođača, s naglaskom na one koji su se voljeli udružiti u glazbene kolektive. Njihov je Radio Rijeka vrlo brzo počeo organizirati u vlastitom okrilju, zbog toga ih smatrajući kućnim izvođačima. Žanrovskih predrasuda pritom se nije imalo, u eter se puštalo klasičnu, zabavnu i narodnu glazbu, uz implicitan urednički stav kako se glazba dijeli samo na dva ključna žanra – dobru i lošu.
Prve poratne godine pripale su orkestru što ga je 1946. godine počeo voditi daljnji glazbenik Celeste Zrelc, upamćen kao neumoran pokretač brojnih lokalnih glazbenih ansambala. Od iste godine u eteru se moglo čuti i prve solističke vokalne snage riječke radijske kuće, Guerina Smailu i Brunu Petraliju. Smaila je brzo potražio potvrdu vlastitih sposobnosti preko granice, u Italiji, dok je Petrali ostao u gradu, postavivši jednu od dugogodišnjih zabavnoglazbenih pjevačkih vedeta, na riječkom radiju uskoro u društvu Rajke Vali, Ive Robića, Radojke Delić, Zvonimira Krljuše, Gite Šerman, Ljubice. Regent i drugih.
Priča o ansamblima Radio Rijeke je po utrci Zrelcova orkestra otvorila novo poglavlje pojavom Komornog orkestra i Plesnog kvarteta Radiostanice 1949. godine, za čiji su rad stečeni uvjeti selidbom Radio Rijeke u prostorije Guvernerove palače, u to doba Doma kulture Vid Švalba. Sljedeća je godina donijela osnivanje Narodnog orkestra i Muškog vokalnog kvarteta/ Muškog vokalnog kvinteta, Malog zbora (vjerojatno izvođačice Komornog orkestra), također Ženskog vokalnog dua (koji su činile Adelma Cabocassa i Vera Kosijer). Radijskim orkestrom dirigirao je Alessandro Peterin, iste dužnosti je nakon njega prihvatio Branimir Sakač (ujedno radi kao dirigent Malog zbora, te kao glazbeni savjetnik Radija) i Ferdo Pomykalo, Plesni kvartet i Plesni kvintet vodio je prvi Ladislav Mold, potom Dragutin Hušman,
Članstvo svih tih ansambala imalo je u upisano u životopis prethodni staž u nekim drugim kolektivima te vrste, što im, blago rečeno, nije odmagalo. Tako je Komorni orkestar uglavnom okupljao članove riječkog Opernog orkestra, Mali zbor (vjerojatno drugi naziv za Komorni zbor) uključivao je članove Zbora Jedinstvo, a Narodni orkestar i zbor članova nastavničkog orkestra Vojno-muzičke škole, dok je među radijskim solistima bio prvak gradske operne kuće. , poput Branka Medanića, Franje Godeca i Vere Kosijer.
Po svemu sudeći, djelovanje radijskih glazbenih ansambala primljeno je u okruženju više nego dobro, što uvjerljivo kazuje činjenica da je za njima 1951. godine dokazala prava interne izvođačke Lavine. U njoj su našli mjesto: Gudački komorni kvartet, Muški vokalni oktet, Ženski vokalni oktet, Mješoviti zbor, Komorni orkestar i Komorni zbor, Veliki plesni orkestar, Tamburaški orkestar, Narodni orkestar, Zabavni orkestar, Revijski orkestar, Dječji zbor (Pionirski ansambl), Ženski vokalni kvartet, Ženski vokalni duo, Muški vokalni duo, s njima i brojni vokalni solisti.
Po selidbi Radio Rijeke te godine u prostorijama na Korzu, ansambli vježbaju u njenom novom velikom studiju. Novi je studio činio nekoliko zasebnih uređenih prostora: veliki studio za orkestralne i ostale emisije u kojima sudjeluje više osoba, solistički studio, studio za hrvatske voditelje, studio za talijanske voditelje, sobe za režisere, također tehnički odjeli, prepoznatljivi po mnoštvu kablova, prekidač obojenih svjetiljki i sličnom. Da se glazbena sastavnica radija smatrala itekako važnim, svjedoči podatak o nekoliko urednika toga dijela programa, odnosno o radnim mjestima glavnoga glazbenog urednika (te godine Veljko Milošić), urednika ozbiljne glazbe (Nada Kocijan), urednika popularno-zabavne glazbe (Vera Kosijer), urednika zabavne glazbe (Neva Kordić), urednika narodne glazbe (Šandor Fike), glazbenoga notnog arhivara (Karlo Božić), tu su također gramotekari, glazbeni režiseri, inspicijenti i manipulanti. Njima valja dodati desetak vanjskih suradnika muzikologa, istraživača, zborovođa i sličnih čeljadi.
Do konca pedesetih glazbene družine Radio Rijeke bit će u kontinuiranoj kadrovskoj magmi, stalno se mijenjajući, derivirajući kao ansambli iz oblika u oblik, uz povremene dotoke članske svježe vode koji će blagotvorno djelovati na kretanje u krugu istih glazbenika. To znači kako će se pod kapom Radio Rijeke pedesetih pojaviti i kolektivi poput Seksteta Gertner, Narodne družine Bane Milenkovića, Kvarteta Kelle, Seksteta Sorokin, Sastava Šandora Fikea, Plavog trija, Plesnog seksteta ABC (studijskog sastava u kojem su ključnim imenima Aco Petrović na klaviru). i Čarli Pavlić na trubi), također Velikog orkestra Ace Petrovića (osnovanog po utrnuću Plesnog seksteta ABC 1958.). Popis ne treba smatrati konačnim. Je li tim glazbenicima značilo što im je matična kuća 1. veljače 1957. odustala od emitiranja programa na valnoj dužini od 212.
Članova prvih glazbenih ansambala Radija Rijeke danas uglavnom nema među živima, vjerojatno nema ni jučerašnjih gramotekara, notnih arhivara i slične sve egzotičnije bratije. Da ih ima, kakvim bi svim zanimljivim sjećanjima mogli započeti pisanu povijest svoje jučerašnje medijske kuće? I ne samo oni, isto pitanje vrijedi za društvo koje je u svojim rukama držalo inicijalnu, malu pulsku radiopostaju i nastojalo da njen slabašni glas postane snažniji? Zašto rijetke riječke radijske pionire koje su još tu ne pozvati u studio i pružiti im priliku za još poneki uzbudljiv radijski trenutak, zašto ih ne snimiti i pohraniti njihove riječi u neki novi arhiv, kao dragocjenu informaciju sljedećim generacijama, pristiglu iz prve borbene linije za Radio Rijeci u neposrednom poretku posljednjega svjetskog rata?
Tko zna kakvim bi nas sve osobnim iskustvima mogli darovati, iskustvima koja se u radnom okruženju nerijetko znaju pokazati važnijim od periodično redovitih tehnoloških (r)evolucija i uvijek novih/“novih“ organizacijskih pretumbavanja? Svi znamo da ima nota koje su evergrini.
