MORSKI TRAMVAJ: Čokoladni slon u Rijeci
Autor: Velid Đekić 04.07.2023
Zanimljivo je da je vizualni motiv kojim je nastojala učiniti proizvode tržišno prepoznatljivim, motiv slona, Tvornica dijelila s proizvodima riječke Ljuštionice riže i tvornice škrobnog štirka, još jedne investicije Mađarske opće kreditne banke u Rijeci. Veza dvije vrste proizvoda koja je prizivala u misli isti životinjski motiv? I kakao i riža potjecali su iz dalekih, afričko-azijskih izvora.
Prolazim ovih dana Starim gradom i što mi privuče oko – natpis „Slastičarnica Slon“. A s vrata mi se obraća osmijehom ponosni vlasnik novoga riječkog mjesta za sladokusce, bome i ja njemu uzvraćam. Kako i ne bih…
Volite li čokoladu? Ili barem kakav? Ako ti je odgovor negativan, poštovani čitatelju, predlažem da se na ovom mjestu bez mnogo upitnika rastanemo. Niti ja tebe razumijem, niti mene ti. Život je nešto mnogo bolji od situacija u kojima caruje nerazumijevanje, nešto ugodnije, opuštenije, ponekad i slađe. Život je čokolada? Da, kad se god za to ukaže prilika.
Čokolada i Rijeka? Čokolada u našem gradu stanuje, dakako, poodavno. Kada se u njemu prvi put pojavio i tko je u Rijeci počeo prvi proizvoditi, pitanje je koje ćemo prepustiti nekim budućim istraživačima gradskih slatkih poroka. S obzirom na poodavno razgranate trgovačke veze riječkih poduzetnika sa svim stranama svijeta, kojima su se mogli nabavljati i kakav, mora da je to bilo prilično rano. Ipak, nema nikakve dvojbe, prijelomni trenutak te vrste dogodio se osnivanjem velike Riječke tvornice kakaa i čokolade, što je na gradskom gospodarskom zemljovidu zabilježeno 1896. godine. .
Da smjesta razjasnimo i jedan upitnik u vezi s prvom tvornicom čokolade. Kada kažem industrijska proizvodnja, onda tako i mislim, pa je u riječkom slučaju o pravoj i prvoj tvornici. Bilo je u Rijeci i još nekim hrvatskim gradovima proizvođača čokolade i prije 1896., ali su to vrlo mali, manufakturni proizvođači, na razini slastičarnice, što ne dopušta upotrebu izraza tvornica.
Riječki industrijski pogon smjestio se u velikoj trokatnoj zgradi podignutoj uz prometnicu koja se u to doba nazivala Via Serpentina. Riječ je o lokaciji uz današnju Zvonimirovu ulicu, točnije u blizini raskrižja Zvonimirove i Ulice Vinka Benca, što bi otprilike bio nasuprot ulazu u veliki trgovački centar koji se upravo gradi s „morske“ strane Zvonimirove ulice, na predjelu Svetog Mikule (San Nicolò).
Objekt se pojavio tragom razgranatih poslovnih interesa Mađarske opće kreditne banke na riječkom području. Dužnost direktora Tvornice obavljao je Arturo Steinacker, a u njezinoj Upravi bio je Emilio Erlich, obožavatelj značajnih ljudi te Banke u Rijeci. Adresu svoga poslovnog sjedišta Tvornica kakva i čokolade dijeli s još nekim tvrtkama koje su započele rad zahvaljujući toj Banci. To je adresa Via Albergo Vechio 2, gdje je sjedište riječkog ureda Banke.
Što je iz pogona uz Via Serpentinu stizalo u ruke sadašnjim kupcima? Koje vrste proizvoda? Tvornica je na trgovačkoj policiji isporučivala čokoladne table, čokoladne bombone, kakao u prahu, tortice, šnite i slične slatke zalogaje. Da bi kupci lakše upamtili njene proizvode, marketinški magovi Tvornice osmislile su dvije proizvodne marke. To su bile marke Slon i marke Jadran.
Čokolade su tako stizale na prodajna mjesta pod imenom Riječka čokolada Slon. Na omotima se našla otisnuta ilustracija s motivom slona, ponekad slonice s tri slonića, što je kupcima jamačno trebalo kazati kako im u ruke stiže proizvod uistinu posebnog, prekomorskog, egzotičnog podrijetla. Tko je poželio kakao u prahu, da bi ga u svom domu koristio za pripremu ukusnog napitka ili slasnih kolača, mogao je u prodavaonici kupiti okruglu kutiju na kojoj je bio otisnut naziv Riječki kakao Slon ili Riječki kakao Jadran.
Zanimljivo je da je vizualni motiv kojim je nastojala učiniti proizvode tržišno prepoznatljivim, motiv slona, Tvornica dijelila s proizvodima riječke Ljuštionice riže i tvornice škrobnog štirka, još jedne investicije Mađarske opće kreditne banke u Rijeci. Veza dvije vrste proizvoda koja je prizivala u misli isti životinjski motiv? I kakao i riža potjecali su iz dalekih, afričko-azijskih izvora.
Neki drugi proizvodi Tvornice čokolade također su završili na trgovačkim policama pod posebnim nazivima. Potvrđuju to primjeri Riječkih tortica i Adria šnita.
S obzirom na izražene marketinške sklonosti, ne iznenađuje što je vodstvo Tvornice vrlo mnogo ulagalo u reklamu. Naručena je izrada plakata u boji, na kojoj se često mogao vidjeti sugestivan prizor: žene i djeca kako uživaju u čokoladnim zalogajima. Otkud baš žene i djeca, nije teško dokučiti – na djelu je onodobno poimanje rodnih uloga (čitaj: rodnih stereotipa), prema kojima se slatkiši ne smatraju prikladnim zalogajima za prave muškarce. Naručeno je i tiskanje reklamnih razglednica s maštovitim, u neku ruku iznova egzotičnim motivima. Na njima su naslikani šumski patuljci dok pripremaju na vatri kakav napitak, pustinjski razbojnici koji vrebaju karavanu s teretom kakaa, anđeli koji donose u djevojački san velike kutije Riječkog kakaa.
Reklo bi se: blago marketingašima, oni znaju kako ući u djevojačke snove, štoviše ih usmjeravati, pa i naplaćivati…
Mijenjajući vlasnike, Tvornica je s vremenom promijenila naziv. Od 1919. do 1944. godine radila je kao Tvornica čokolade Gerbaud.
Na lokaciji uz Zvonimirovu ulicu danas gotovo da i nema tragova rada najslađeg riječkog industrijskog objekta s kraja 19. i prve polovice 20. stoljeća. Na tom je terenu u drugoj polovici 1960-ih podignut niz stambenih zgrada koje su pomogle rješavanju stambenih problema tadašnje generacije riječke radničke klase, ponikle u doba socijalizma, koja Riječku tvornicu čokolade ne pamti. Njeni su pripadnici dobivali neograničeno korištenje u tim zgradama stanova, pa zar bi s njima još i čokoladu?
Slastičarnica Slon u Rijeci danas računa na vlastitu proizvodnju čokolade i čokoladnih zalogaja. S tim podatkom, moja naklonost uvoznom životinjskom svijetu naglo raste.
