MORSKI TRAMVAJ: Rock na Korzu, s nakurnjacima ili bez
Autor: Velid Đekić 29.11.2022
Prema mišljenjima pravovjernijeg krila scene, na Korzu manifestirana kolaboracija s gradskom administracijom (pogotovo ideološkim povodima) trženje je buntovničkog, alternativnog ugleda riječkog rocka.
Nova godina je blizu, s njome nam na riječki Korzo stiže i doček osnažen rock-snagama. Gostujuće ekipe poput Dubioze kolektiva i sličnih uvijek su dobrodošle, ali nama je ponajprije voditi računa o svojim imenima, onim iz ergele riječkog rocka.
Nije to slučajno, pogotovo što je riječki rock zarana izašao na središnju gradsku ulicu, Korzo. Pritom simbolički najavljujući da se neće zadovoljiti skromnom crticom na marginama lokalnog života, da kani uzeti i vidna i sebi svojstvena udjela u središnjoj gradskoj priči. Ta će ga namjera, još više njezina realizacija, s vremenom dovesti do takva stupnja poistovjećenja Rijeke i njezine rock-scene da će – kako to pokazuju marketinška sondiranja terena početkom dvijetisućitih – upravo rock postati jedan od brendova ključnih za recepciju Rijeke. Kako iz vlastite vizure, tako iz vizure okruženja.
Nemirenje riječkog rocka da se zadovolji marginalnim statusom grad je već u pionirskoj, formativnoj fazi scene, ranih šezdesetih, gotovo objeručke prihvatio. Tvrdnja se odnosi i na onaj grad što ga pišemo velikim G, dakle na gradsku administraciju. Tomu se nije pokazala nepremostivom smetnjom ni u to doba obvezna sumnjičavost u vezi s uvozom „zapadnih vrijednosti“ u ideološki rigidnijim rukovodećim glavama. Je li se naslućeni promidžbeni potencijal rocka kao pojave koja je u stanju privući ne baš male dijelove urbanog stanovništva, pokazao dovoljnim argumentom za uvažavanje i u takvih sumnjičavaca?
Zahvaljujući tako uspostavljenoj sponi, gradski rock izlio se iz prostora mjesnih zajednica i plesnih dvorana na ekskluzivne javne prostore u samom srcu grada – na Korzo, uključujući sam ulaz u gradsko Poglavarstvo, na trgove što s Korzom čine pješačko-prometnu cjelinu (Trg Republike Hrvatske, Trg Riječke rezolucije, Koblerov trg, Trg 128. brigade Hrvatske vojske).
Pobliža informacija o desantu rock-snaga na Korzo i njegovo susjedstvo, planiranom u zajedničkom stožeru gradske uprave i rock-aktivista?
Jedan od najranijih, ako ne i najraniji događaj te vrste doveo je 1963. u gradsko središte grupu Uragani. Njihovi glazbeni zvuci zaplovili su Korzom, potičući okupljeno mnoštvo na plesni nemir u nogama, čim je okončan oficijelni dio programa posvećen Danu mladosti, jednom od krunskih blagdana upokojene zajedničke države južnih Slavena, obilježavanom 25. svibnja. Pozornica se nalazila na lokaciji koja će sedam desetljeća kasnije biti nazvana Trgom 128. brigade. Podatak da je s pozornice mnoštvo, pa i bend, promatrao osobno Tito, u obliku fotografskog portreta, odvodi mlađeg čitatelja dublje u polje socijalističke egzotike.
Među istovrsnim glazbenim operacijama ističemo onu što se dogodila 1968. Uragani su se tada pojavili pred mnoštvom predvođeni svojom vokalnom zvijezdom, Daliborom Brunom, na pozornici podignutoj pred samim ulazom u gradsko Poglavarstvo. Za Dan mladosti 1971. godine nastupili su, zajedno s triom Neda, Miljenko i Dario, kao glazbeni začin oficijelnom programu pred deset tisuća okupljenih duša. Dijelu njih pružajući toliki impuls ritmizirane energije da ih u uspinjanju na pozornicu i plesu na osvojenom teritoriju nisu uspjeli zaustaviti ni mrgodni čuvari reda u uniformama.
Devedesetih se na takvu baštinu rock-nastupa u gradskom središtu nadovezao višegodišnji serijal koncertnih događaja, organiziran u suradnji Grada i riječke podružnice Hrvatske glazbene unije. Nastupi su organizirani na Korzu, Trgu Republike Hrvatske i Koblerovu trgu, mahom uz prosinačke blagdane, koji su time od 1994. do 2002. dobili rockom obojen soundtrack pod nazivima Jake i nove snage HGU-a, Božić je judi, te Silvestrovo. Tomu valja pridodati manifestaciju Rock za Ri, upriličenu lipnja 2000. godine u povodu Dana sv. Vida. Izvođači? Od predvodničkih imena (Laufer, Urban & 4, Grad, Public, Neno Belan & Đavoli, En Face, Gipss itd.), do onih koji na njihov status u očima gradske javnosti tek računaju. Publika je nastupe više nego prihvatila: s Letom 3 Novu je 1999. na Korzu dočekalo 40 tisuća duša. S riječkim i gostujućim bendovima dočeci su se na istom mjestu nastavili.
Unatoč prevlasti koncertnih ukazanja takve, prigodne vrste, duh diverzije izlaskom na Korzo nije obvezno blijedio. To nije ni realno očekivati, zna li se za nemirnu crtu riječkih rock-odmetnika još od ranih šezdesetih, u kojima nije baš sve teklo potpuno glatko, kako bi se to iz naknadne vizure dalo pomisliti. Bilo je članova grupa koji su zbog duge kose i traperica udaljavani iz srednjih škola. Uz to, neprilične glazbene sklonosti bile su razlogom što se neke rock-bukače udaljilo iz Muzičke škole ili im se „pomoglo“ da je ne završe.
I zato, kad su se rujna 1980. godine, na Trgu Riječke rezolucije, na drugom izdanju festivala Ri rock, među gradskim rock-momčadima pojavile brojne pank-ekipe, poznavateljima gradske rock-baštine teško da je bilo iznenađenje što se novi buntovnici ne daju impresionirati političkim i sličnim očekivanjima što ih priziva genius loci. Kako je tada pokazao bend Protest, scenski realizirajući vlastito ime pod cijenu doslovce vatrenog happeninga/ekscesa (pjevač Hrvoje Mihelčić Miha zapalio je tijekom nastupa sebe i slovenskog fotoreportera).
Duh diverzije u javnom prostoru pogotovo je učinkovit ako ga pronose medijski osviješteni protagonisti. A ima li u gradu u tomu nenadmašnije ekipe od Leta 3?
Zorno je to potvrdila „priredba“ nazvana Sisatog me nose na Glavanovo, organizirana 1. lipnja 2000. godine u povodu izlaska albuma Jedina. Letovci su tada, s pratnjom, usred podnevne vreve, prodefilirali od hotela Kontinental duž Korza, ogrnuti u ovčju kožu, s nakurnjacima – etno-pokrivalima za muške spolne organe, izrađene brižnom rukom nježnijeg spola iz udruge Vunarica, koja okuplja žene iz Mrkoplja, Ravne Gore i Lokava – upućujući vlastitom pojavom na trajno prisutnu ruralnu prošlost i sadašnjost okruženja u kojemu živimo. Seljačko srce urbanog Hrvata snažno je kucalo i kad je procesija zamakla od Korza prema Muzeju grada Rijeke, gdje je program nastavljen. Izlazeći iz nakurnjaka, letovske zvijeri (kako to zakon nalaže, a malo tko ga se pridržava), bile su na koncertima stavljene u brnjice.
Istovrsne konceptualne odrednice momčad će manifestirati ožujka 2001. godine, otkrivajući na Trgu Republike Hrvatske spomenik Babin kurac, rad skulptora Željka Kranjčevića Wintera. Prethodno je spomenik otkriven u Zagrebu i Splitu, nakon toga u Ljubljani. Skulptura je pohranjena u fundusu Muzeja grada Rijeke.
Artistički happening posve različite vrste uslijedit će u režiji vokalne skupine Putokazi. Promovirajući trip hop projekt Androida – motiv iz naslova tehnicističko je utjelovljenje ženskog načela, time i polazište za pop-kulturnu analizu statusa emocija u dehumaniziranom svijetu – Putokazi će se u punoj glazbeno-scenskoj snazi pojaviti 18. srpnja 2005. godine pred publikom na site specific lokaciji, stubama uz hotel Bonavia. Gosti su im Damir Urban, grupa Underground Sky, Massimo Savić, DJ Tom Jay, DJ Bizzare i break dance grupa Renegate. Happening se sljedeće godine našao na DVD-u Stroj.22.2.22., prvom DVD izdanju riječke scene.
Zaključak?
Prema mišljenjima pravovjernijeg krila scene, na Korzu manifestirana kolaboracija s gradskom administracijom (pogotovo ideološkim povodima) trženje je buntovničkog, alternativnog ugleda riječkog rocka. Prema drugima, riječ je o simbiotičkim situacijama u kojima su protagonisti scene i riječka administracija znali iznaći zajednički jezik bez žrtvovanja vlastitih pozicija. Niti je zbog te suradnje buntovna oštrica gradskog rocka u odnosu na vladajuću kulturu otupjela, niti je ta kultura zbog toga postala manje vladajuća. Uostalom, nije li svijet kao crno-bijelo mjesto već odavno samo vizualna asocijacija na ska-bastion imenom Two Tone Records?
Postoji i treći sud. On se poziva na Let 3 i uvodnu deskripciju iz teme Riječke pičke: „Moja Rijeka je najljepši grad / u njoj vlada rockerski sklad / gitaru svira i star i mlad“. Kad je tomu već tako kako kažu Prlja & društvo, zašto rečeni sklad – prema tom mišljenju – ne dati svima na znanje? A gdje ćeš to učiniti efektnije nego u srcu grada, bivajući heroj na Korzu? Na mjestu gdje se povodi i imena mijenjaju, a stalna samo činjenica jest da upravo tu gradske rock-dečke mogu vrlo živo upijati očima – riječke čke čke.
Pa ti, željan jasnih situacija, budi pametan.
