MORSKI TRAMVAJ: Teatro Fenice, mjesto zabave jučer i danas
Autor: Velid Đekić 16.05.2023
Teatro Fenice najveće je kazališno zdanje u Hrvatskoj. S dvoranom za varijatete, ukupno može primiti 2.650 posjetitelja. O kakvom je prostoru riječ podosta govori i podatak kako je u trenutku njegova otvaranja Rijeka dobila onoliko mjesta u kazalištima i varijantama koliko su ih imali svi ostali gradovi Hrvatske zajedno.
Ako u Rijeci postoji mjesto kojemu je sudbina namijenila da u očima građana postane sinonim za zabavu svake vrste, ponajprije onu s okusom spektakla, onda je to Teatro Fenice. Dakako, ostavimo li po strani HNK Ivana pl. Zajca. U to se iznova uvjeravamo ovih dana, kada na tom mjestu možemo iznova biti dijelom kulturnih programa, unatoč zapuštenom prostoru.
U impozantnoj zgradi Teatra Fenice željnima zabave od samih se početaka nudilo predstave dramske i operne, „vrtjeli“ su se filmovi, njih su pak odmjenjivali cirkuski izvođači, pjevačke zvijezde, program varijetea, nastupi orkestra, mađioničarski trikovi. Iz naknadne se perspektive može steći dojam kako nema tog zabavljačkog zeca koji dosad nije iskočio iz mađioničarskog cilindra na pozornicu te velebne riječke građevine.
Kada kažemo velebne, mislimo doslovno. Informacija kako samo glavna dvorana Teatra Fenice može primiti gotovo dvije tisuće gledatelja postat će jasnija zaviri li se u zdanje iznutra. Osjećaj golemosti unutarnjeg prostora naći će se doslovce i metaforički na vrhuncu uspnemo li se na galeriju, s koje se pogled strmoglavljuje u parter. Tko ne može skriti bojazan od visine, neka galeriju prepusti drugima. Teatro Fenice izgrađen je kao najveća kinematografska sala na tlu današnje Hrvatske. A glavna je dvorana tek dio Teatra. Velik prostor ispod nje, prvotno nazvan Sala Bianca (Bijela dvorana), koristio se kao dramska scena, plesna dvorana, izložbeno mjesto, pa i sportsko borilište, u kojem se moglo gledati boksačke mečeve.
Je li Riječanima Teatra Fenice rodno mjesto zabave oduvijek? Zapravo jest, iako, naravno, nije. Svaki upitnik poslije ove rečenice može se odagnati podsjećanjem kako je zabava u Rijeci postojala i prije Teatra Fenice. Recimo, postojala je u građevini koja se zvala jednako tako – Teatro Fenice. O čemu je riječ? Impozantan secesijski objekt što ga danas možemo vidjeti pod tim imenom samo je nasljednik drvene građevine što je bila za iste namjene podignuta prije sada vidljiva zdanja. Zasluge za nju pripadaju bivšoj plesačici Caterini Ricotti, pristigloj u Rijeci iz Ancone, koja je do 1870-tih odlučila podići pozornicu u skladištu građevinskog drva u dvorištu njezine kuće. Već 1880. Teatro Riccoti širi se na vrt ispred građevine. Bila je to jednostavna drvena konstrukcija, neka vrsta tribine s pozornicom, sve nadsvođeno krošnjama stabala, uz izvor-vodu. Godine 1883. dograđena su dva reda loža i dobivena je orkestra, prostor ispred pozornice, gdje je mogao nastupati cirkus s dresiranim konjima, tipična zabava onoga doba. Neposredna blizina željezničke pruge nije se doživljavala kao problem. Rijetki prolasci vlakova najvjerojatnije su se doživljavali dodatnom atrakcijom, zbog koje je vrijedilo privremeno zaustaviti predstavu.
Nov izgled građevine donio je i novo ime, pa ono postaje Teatro Fenice. Godine 1888. podiže se zidanu pozornicu, te prostorije za glumce i osoblje. Sve to usprkos novom komunalnom kazalištu, koje Caterinino dvorište nije ostavilo bez publike. Ako je komunalno kazalište bilo mjesto okupljanja srednjih i viših društvenih slojeva, Teatro Fenice mjesto je pučke zabave. Vlasnica uvodi i plinsku rasvjetu, tapecira stolice, uređuje prostor za orkestar i zbor, ne zaboravlja dekoraciju. Gospođa je mislila ozbiljno, sve je činila prema projektu profesionalnog arhitekta. U objektu je moglo stati 700 osoba. Kazalište 1901. dobiva oslikanu platnu nadstrešnicu, čime prestaje biti isključivo ljetna pozornica.
Nakon smrti poduzetne Caterine, njezini sinovi Mario i Arigo odlučuju srušiti neobično, ali privlačno zdanje. I na tom mjestu podići novo, moderno kazalište. Novoosnovano Dioničko društvo Teatro Fenice naručuje projekt za zgradu Teatra, zapravo kulturnog centra koji bi uključivao kazalište, varijete, casinó, koncertnu dvoranu, društvene prostorije i stambeni prostor. Kako bi bila sretna plesačica Ricotti da je doživjela vidjeti barem nacrte tako ambicioznog projekta! Autor rješenja je arhitekt Theodor Träxler, u suradnji s Eugeniom Celligoiem. Prvi svjetski rat omeo je realizaciju, pa casinó i za to doba avangardna stambena zgrada (koja je imala šesterosobne stanove s vlastitim stubištem i liftom, te krovnu terasu sa zelenilom) nisu podignuti.
Teatro je otvoren 2. svibnja 1914. uz zvuke svečane izvedbe Puccinijeve Tosce. Bila je to jedna od najsuvremenijih građevina te vrste u Srednjoj Europi, projektirana i izgrađena istodobno kada i Théâtre des Champs-Elysées u Parizu. Glavni projektant riječkog zdanja, Theodor Träxler, učenik čuvenoga bečkog arhitekta Otta Wagnera, koji se po obrazovanju u Beču doselio u Rijeku, učinio je Teatro Fenice prvim velikim europskim kazalištem s nosivom konstrukcijom od armiranog betona. Zahvaljujući toj konstrukciji, unutaršnjošću građevine dominirale su dvije velike dvorane, napravljene jedna iznad druge. Oko novogradnje su napravljene dvije ceste, postavljena nova vodovodna i kanalizacijska mreža, te podignuta električna centrala za napajanje kazališta i susjednih zgrada. Uz tragove secesije,
U Teatru Fenice, te nekim riječkim srednjim školama, početkom tridesetih u više navrata održao predavanje i monolog otac talijanskog futurizma, FT Marinetti. Zahvaljujući njegovoj prisutnosti, 1931. u Teatru je organizirana izložba «Aero-pittura futurista», na kojoj su bila zastupljena imena kao što su Fillia, Prampolini i druga.
Poslije Drugog svjetskog rata Teatro je zakratko služio kao prostor u kojem su predstave davali glumci kasnije osnovane Talijanske drame, sve dok nije pretvoren u kinodvoranu Partizan. Sala Bianca dobila je ulogu noćnog bara, nazvanog Plavi Jadran (kasnije Bar Evropa, potom Opera).
Teatro Fenice najveće je kazališno zdanje u Hrvatskoj. S dvoranom za varijatete, ukupno može primiti 2.650 posjetitelja. O kakvom je prostoru riječ podosta govori i podatak kako je u trenutku njegova otvaranja Rijeka dobila onoliko mjesta u kazalištima i varijantama koliko su ih imali svi ostali gradovi Hrvatske zajedno.
