MORSKI TRAMVAJ: U brodogradilištu 3. maj oduvijek su znali svoj posao

Foto: arhiva

Jedan od najvećih trenutaka pogona na Brgudima povezan je s vjerojatno najmanjim u njemu izgrađenim plovilom. To je Loligo (na latinskom: lignja) prva svjetska podmornica napravljena za znanstvena istraživanja, dakle prvi batiskaf. Izgrađena je 1914. za potrebe Zoološke postaje u Rovinju (današnjeg Centra za istraživanje mora), na poticaj Paula Schottländera, koji se prihvatio i financiranja izgradnje.

Vjerujem kako većina nas iz ovoga kraja već neko vrijeme držimo palčeve Brodogradilištu 3. maja, dijelom i zato što nam je uistinu teško zamisliti riječko ili bez njegovih divovskih dizalica. Nije tako samo nama, današnjim Riječanima. Tako je bilo i naraštaju naših roditelja, također baka i djedova, bome i prabaka i pradjedova.

To je zato što brodogradnja na lokaciji 3. maja, čiji je izvorni naziv Brgudi, trenutno stanuje. Zavirimo li u povijest, na stol nam stiže mnoštvo dokaza za to, što više nadasve uvjerljivih. Čak od druge polovice 19. stoljeća, kada je tu radio mali pogon za popravak drvenih brodova. Gradnja brodova u novije doba počinje 1892. godine osnivanjem Riječkog društva za dokiranje i Riječkog društva za brodogradnju Howaldt & Co koje će, nakon nasipavanja obale i gradnje navoza, te preuzimanja u koncesiju brodogradilišta za popravak, započeti radom 1894. godine. Ono će zapasti u teškoće i 1903. nestati, a 1905. naslijediti će ga Brodogradilište Danubius. U Poduzeću za dokiranje iu Danubiusu imao je vlasnički prste bečki ogranak glasovite bankarske obitelji Rothschild.

Šireći se teritorijalno na lokaciji, što je bila posljedica naraslih poslovnih planova, Danubius se 1911. godine udružio s ljevaoničko-strojarskom tvrtkom Ganz iz Budimpešte i postao Ganz–Danubius. Brodogradilište tada ostvaruje jedan od najvećih radnih uspjeha u vlastitoj povijesti, gradi austro-ugarski bojni brod Szent István, jedan od najvećih europskih ratnih brodova toga vremena. Kobilica je postavljena na navoz 1912., brod je porinut 1914., a završen početkom 1916. godine. Brod je bio dug 152 i širok 27,3 metra, s bočnim oklopom debljine 280 mm, hitao je brzinom od 21 čvora, s 1.080 članova posade.

Ali, zaplovio je u zao čas. Hitajući prema Otrantskim vratima u sklopu dviju grupa bojnih brodova, njemu su se noću 10. lipnja približili talijanski topredni čamci kraj otočića Premude, u potrazi za minama. Szent István dobiva izravan pogodak u 3.31 i teško je oštećen. Torpeda je probila vanjski oklop, u brod je počelo ulaziti više. Pokušaj nasukavanja kraj obližnjeg otoka Molat nije uspješno završio, pa je ponos austro-ugarske ratne mornarice i riječke brodogradnje u 6.12 završio na morskom dnu, povukavši za sobom u dubinu 89 mornara. Okrutni spektakl potonuća snimljen je filmskom kamerom s bojnog broda Tegetthoff .

Brodogradilište će sljedećih godina nastaviti rad na proizvodnji razarača, podmornica, torpiljarki, minopolagača, krstaša, tankera i ostalih vrsta brodova. Popis iznimnih brodova načinjenih na Brgudima tako nije stao na Szent Istvánu. On je, primjerice, uključio izgradnju glasovitih krstarica Helgolan d (1914) i Novara (1915). Također razarač Antonio Pigafetta (1931.), koji je u trenutku uključivanja u talijansku flotu slovio za najbrži ratni brod na svijetu, na pokusnoj plovidbi postigao je maksimalnu brzinu od 45,2 čvora. Među zanimljivijim je brodovima i jahta Diana , namijenjena osobnom jahtom Benita Mussolinija. Dianaje porinuta 1940., ali je početak rata promijenio njenu sudbinu, pretvorena je u brzu ophodnu fregatu za Talijansku mornaricu. Stradala je 1942. u plovidbi prema Tobruku kada je napala britanska podmornica sa šest torpeda, pa je potonula 75 milja sjeverno od zaljeva Bomba, pored sjeverne libijske obale.

Jedan od najvećih trenutaka pogona na Brgudima povezan je s vjerojatno najmanjim u njemu izgrađenim plovilom. To je Loligo (na latinskom: lignja) prva svjetska podmornica napravljena za znanstvena istraživanja, dakle prvi batiskaf. Izgrađena je 1914. za potrebe Zoološke postaje u Rovinju (današnjeg Centra za istraživanje mora), na poticaj Paula Schottländera, koji se prihvatio i financiranja izgradnje. Tehnički opsi kaže kako je Loligobila je mini podmornica, duga 12,2 metra, imala nosivost 44 brta, a njezin električni pogon omogućio je brzinu od 4 milje na sat na površini, odnosno od 7 milja ispod površine. Mogla je zaroniti do 50 metara dubine. Pored tri člana posade (zapovjednika, kormilara i inženjera), u njoj je bilo mjesta za dva do tri znanstvenika, uključujući jednog ronioca. Nije imala periskop, ali je zato imala otvore za podvodna snimanja.
Početkom Prvog svjetskog rata preuzela ju je u ruke ratna mornarica, očekujući da bi mogla biti korisna za vojne potrebe, pa su joj u Tvornici torpeda dodali dva nosača torpeda i periskop. To se pokazalo uzaludnim poslom zbog male nosivosti plovila i ograničene autonomije kretanja, koja se zamisao o ugradnji snažnijeg motora nije mogla promijeniti. Pokusno spuštanje u more odvijalo se u tajnosti, zbog čega su na tom dijelu obale postavljani platneni paravani koji su se skrivali od očiju. Okolnosti su presudile da se Loligo nikad ne uputi na radni zadatak, ni znanstveni ni vojni, pa je 1927. prodan u staroj željezi.

Godine 1917. na lokaciji je porinuta i prva podmornica, za potrebe ratne mornarice, nazvana UB 41, jedna iz niza tu i tada izgrađenih podmornica iz serije UB II, kojima su se potom pridružile podmornice iz serije UB III. S istih je navoza do 1918. godine porinuto u više od 14 podmornica deplasmana između dvjesta i tisuću tona. Njihova izgradnja nastavit će se desetljećima, uključujući razdoblje poslije Drugog svjetskog rata, svrstavajući hrvatsku brodogradnju između brodogradnje desetak pomorskih zemalja u svijetu s tom vrstom proizvodnje. Promjene naziva industrijskog pogona na Brgudima na tu proizvodnju nisu utjecale. Brodogradilište od 1924. funkcionira u rukama društva Cantieri Navali del Quarnaro , pa se tako i naziva, 1945. dobiva naziv Kvarnerska brodogradilišta, a od 1948. godine nosi ime 3. svibnja.

Uđe li se danas u Brodogradilište 3. svibnja, goleme dizalice s kranovima koje se natječu s nebeskim visinama i proizvodne hale u kojima bi stala čitava nogometna igrališta, sugeriraju posjetitelju kako se nalazi u izdvojenom gradu unutar grada. S time da je trećemajski grad – grad divova. Jučer bio, danas ostao.

Ne usudim se ni pomisliti kako bi Rijeka izgledala bez toga grada u sebi. Naši prethodnici znali su graditi itekako tehnološki zahtjevne i financijski vrijedne brodove, pa zvuči nevjerojatno kako mi, njihovi nasljednici, to isto ne znamo činiti. Znanje smo naslijedili od njih, lokacije i strojeva također, više je i dalje tu, nije bilo otišlo, i zahtijevaju nova plovila, što će reći kako su nam svi aduti u rukama. U čemu je onda trećemajski problem? U glavama brodograditelja pouzdano nije.

Follow @torpedo_media