MORSKI TRAMVAJ: Narodni magazin, ali samo za tinejdžerice
Autor: Velid Đekić 21.03.2023
Nama je (u to doba bilježena i kao Na-Ma) otvorena 10. lipnja 1947. godine. Dogodilo se to u prostoru prethodne prodavaonice Papeti, te je u prostoru što ga je na prvom i drugom katu te zgrade koristila Istarska knjižara.
Poslovni prostor nekadašnje Name već nekoliko godina zjapi potpuno prazan. No dobro, potpuno možda nije najprecizniji opis – njegov je izlog i dalje u upotrebi. Posljednja trgovina koja je ondje poslovala bila je švedski lanac odjeće H&M te smo u našoj arhivi pronašli tekst Velida Đekića u kojemu se dotiče teme ponovnog otvorenja Naminog prostora i same povijesti Name. Pročitavši tekst iz današnje perspektive, kada Nama ponovno stoji neiskorištena, zapitali smo se: je li bolje da u atraktivnim prostorima riječke žile kucavice posluju bilo kakve trgovine ili nikakve?
Već godinama mi prostor nekadašnje Name na Korzu ide na živce. Sjećam se kako je neko vrijeme bio u ovom periodu zatvoren, što nije bilo dobro. Otvorenje prostora donijelo mi je u prvi mah tračak pozitivnog osjećaja. Jer, doista, biti zatvoren takav prostor, na takvom mjestu, nije li to ekonomski, pa i svaki drugi grijeh?
Prvim korakom unutra, pozitiva me napustila. Pogled je nudio razočarenje: još jedno skladište odjevnih krpica, kakvih u gradskom središtu nema manjka. Ono je preplavljeno prodajnim mjestima jednoga te istoga. Za muški svijet u bivšoj Nami nema gotovo ničega. To je i logično s obzirom da on trgovački, a valjda i na neke druge načine, ne postoji. Ili griješim dušu? Pogled na izloženo vuče zaključak da u trgovačkim glavama otvarača Name najvećim dijelom ne postoje ni žene jer je riječ o krpicama namijenjenim samo jednom dijelu ženske populacije – onom tinejdžerskom. Ili ne previše od njega udaljenom. Ako ste žensko biće od dvadeset godina, ok. Sve ostale i svi ostali, izađite van, vi ne postojite.
Imaju li trgovci pravo sami odabrati kojem će se dio tržišta obraćati? Imaju, ali čim shvatite kako se to pravo lomi preko leđa najvećeg dijela stanovništva, o tom pravu dobivate drugačije mišljenje. Protrčite li pogledom oko Name, eto informacije kako su trgovci u gradskom središtu usmjereni manje-više mlađem ženskom svijetu ili pak onom dijelu muškog svijeta koji šalje signale o pripadnosti poslovnom krugu, kojemu se „look“ temelji na poslovnim odjeljcima, što skupljim kravatama i istim takvim cipelama.
Razlog takvoj trgovačkoj taktici? Tinejdžericama i tzv. poslovnim ljudima – tzv. zato što iz osobnog iskustva znam da su mahom na djelu tek ostavljači „poslovnog dojma“, kojima je gotovo sav poslovni gard upravo u prezentiranju takve garde – odjevnu je robu mnogo lakše „uvaliti“ nego većina stanovništva. Većina zna da su marketinške slike naših života i realnost žestoko posvađani, pa, prije nego što odlučite potrošiti novac, prevrti ga u ruci nekoliko puta. S takvima je teže izaći na kraj. Posljedica? Njihovo brisanje s trgovačkog obzora. Tipka "izbriši". Tko bi o našem gradu prosuđivao prema trgovačkoj ponudi na Korzu, osuđen je na dojam kako u Rijeci žive valjda isključivo tinejdžerice i biznismeni.
A Nama nije uvijek bila takvo mjesto. Nije otvoreno da bude takvo. Tko je zakoračio u njen prostor u danima prvog otvorenja, onog inicijalnog, prije podosta godina, mogao se u to osobno uvjeriti. Nama je računala na kupce nikoga ne isključujući iz vidokruga, bivajući prilično demokratsko mjesto. Izravno je to sugerirao i njezin naziv: Nama je skraćenica od sintagme Narodni magazin. Kako su izgledali ti Namini dani?
Nama je (u to doba bilježena i kao Na-Ma) otvorena 10. lipnja 1947. godine. Dogodilo se to u prostoru prethodne prodavaonice Papeti, te je u prostoru što ga je na prvom i drugom katu te zgrade koristila Istarska knjižara. Direktor riječke direkcije Trgovačkog poduzeća Narodni magazin, drug Pavle Krajcer, izjavio je tom prigodom: „Uvjeren sam da će robna kuća u Rijeci izvršiti svoj zadatak kao distributer najraznovrsnije robe širokim potrošačkim masama i time doprinijeti onaj udio koji je Narodnom magazinu određen u petogodišnjem planu. .“ Zanimljivo je iz perspektive naknade primijetiti direktorovo spajanje, reklo bi se, nespojivog, planskog gospodarstva (s potpisom socijalističke države!) i potrošačke mase (provjeravanje svijesti o konzumerizmu!). Ipak, da ne bi bilo nikakvih upitnika, direktor je naglasio sljedeće: „Tim sam više uvjeren u to,
Vidite i sami, jučer je bilo. „Izrabljivačke klike“ jašu sve u šesnaest… U skladu s uzusima vremena, govor direktora prekinut je oduševljenim pljeskom, a posebno njegov završetak, kada je krenulo klicanje drugom Titu. Potom je govor preveden na talijanski jezik.
U kontekstu naše priče takvi su detalji ugođaja na otvorenju ipak manje važni, važnije je što su se po okončanju službenih trenutaka posjetitelji prodavaonice (pardon, robne kuće) mogli uvjeriti kako su u njoj ponuđene valjda sve vrste robe, od tekstila, kozmetike, lonaca, likera, sapuna, bilježnica, igračaka, lisnica. Čak i namirnice, poput krušaka, jabuke, lubenice… Nama se tome uskoro pridružila prostor nekadašnje prodavaonice Raušel, nudeći namještaj.
Dobre vijesti s otvorenja nastavile su se jednako dobrim vijestima u godinama koje su ubrzo uslijedile, zbog čega je Narodni magazin iz Rijeke ocijenjen poduzećem koje ide u red najboljih trgovačkih poduzeća na malo u zemlji. Godišnji plan prometa bio je 1949. ostvaren 137,7 posto, što je Namin udjel u ukupnoj riječkoj opskrbi doveo do 20,55 posto. Poštujući onodobne uzuse, zaslužnima za to proglašeni su u prvom redu samoprijegorni trudbenici riječkoga radnoga kolektiva.
Prodavačkog je osoblja među njima bilo 69, a ostalog osoblja 31 posto. Vodilo se računa o stručnom obrazovanju kadrova, pa je u poduzeću organiziran stručni komercijalni tečaj za 24 polaznika, dok se na raznim drugim tečajevima u srednjoj trgovačkoj školi nalazilo još devet zaposlenika. Pored stručnih tema, važnim se u to doba smatralo još neke, tragom čega je samo u prvom polugodištu 1949. u kolektivu održano 15 političkih i 10 stručnih predavanja, te osnovano sedam marksističkih kružoka sa 110 polaznika. Misleći na svoje radnice koje su imale djecu, Nama je zajedno s poduzećem Voplin otvorila Dječje jaslice. O postignutim radnim i ostalim rezultatima sugrađane se izvještavalo putem grafičkih prikaza izloženih na prometnijim mjestima.
Zbog ukupnog je zalaganja i postignutih uspjeha, riječku je Namu pohvalilo Predsjedništvo Centralne uprave sindikata radnika i službenika trgovinskih poduzeća Jugoslavije i proglasilo ga „zaslužnim radnim kolektivom socijalističke trgovine“.
Slični rezultati naveli su se. Tijekom pet godina rada Name, zabilježili su pedantni statističari, kroz njih je prošlo 20 tisuća kupaca, među kojima ih je bilo korišteno njih 9.800, a u njihovim rukama završilo je sedam tisuća kilograma raznovrsne robe. Za ono doba, vjerojatno poštovanja vrijedna brojka. Zasigurno su tome pomogle i brojke ostvarene tako što su u Namu uključene prodavaonice dotadašnjih poduzeća Ranaz, Platak, Trgopromet, Jadranka, Trudbenik, SRS VGP Primorje, Opskrba MUP-a i Brodograđevnog trgovačkog poduzeća, te poslovanje komprimiranim plinovima od Poduzeća za snabdjevanje lokalne privrede. U prijevodu, Nama je postala mjesto prodaje tekstila, obuće, drogerija, parfumerija, željezarija, elektromaterijala i komisione prodaje namještaja. Ne, da takva Nama ne bi postala prodajna točka koja je prerasla u monopol, godine 1950.
U povodu godišnjice podijeljene su i nagrade vjernim kupcima u obliku prodajnih artikala s Naminih polica, na isti način kao što je prethodne godine učinjeno uz lijep odaziv kupaca u Celju i Ljubljani. U međuvremenu je stigla pohvala Centralnog odbora sindikata trgovačkih poduzeća Jugoslavije, te nagrada Ministarstva trgovine i snabdijevanja SFRJ, također osvajanje prvog mjesta u natjecanju trgovačkih poduzeća „riječke oblasti“. Eto, radilo se. Naziv Nama te je godine u Rijeci nosilo nekoliko objekata: robna kuća na Korzu br. 7 i 9, prodavaonica obuće na Korzu br. 4 i prodavaonica na Fiumeri br. 17. Nije sve ostalo u tim objektima, pa je Nama odlučila organizirati i vlastite modne revije.
Među svjetlije trenutke Name valja prosinca 1961. ubrojiti ponudu tada popularnih kišnih mantila „šuškavaca“, muškog i ženskog kroja, uvezenih iz Italije, zbog kojih se ispred ulaza na Korzu formirao dug red zainteresiranih. S prvim kontigentom sretnih bilo je 500 Riječana i 500 Riječanki. Iz uvoza su potom stigli štofovi za odjeću, cipele, ženske čarape, a ni domaći proizvođači nisu stajali po strani…
Nama je bila i ostala demokratsko mjesto, mjesto narodne kupovine, ma što je to značilo, sve dok je u novije doba nisu preuzeli oni koji se navodno na tržištu razumiju bolje. Koliko je vidljivo i iz aktualne širine asortimana koji vas poziva da uđete u svoj prostor. Ako pripadate većini stanovnika grada na Rječini, ne gubite vrijeme ulaskom, tu za vas nema gotovo ničega. Je li se u priči štogod promijenilo ulaskom Zare u zgradu susjedne pošte? Da, za poštare.
